Početkom 1970-ih godina u Pattinaggiu nije bilo dvorane. Bio sam još dijete kada se narod okupljao na otvorenim igralištima zbog košarke, boksa i ponekog drugog sportskog ili zabavnog događanja. Moj prvi dolazak u "Mirnu" kako se zvao sportski centar, bio je kada je izgrađena dvorana. Utakmica Istragrađevno - Industromontaža, tada derbi za prvo mjesto u Drugoj ligi. Tribina tada još nije bila izgrađena, pa se mnoštvo ljudi natiskalo na nekoliko redova skela, na kojima se stajalo. Bilo je to fenomenalno događanje sa samo jednim krivim epilogom. Zagrepčani su pobijedili s dva razlike, košem plavokosog Basina 4 sekunde prije kraja.

Nemirna "Mirna"

Od te večeri 1972. godine postao sam, kao i mnogi sugrađani, redovni posjetitelj Pattinaggia. Uskoro je montirana tribina i uživali smo navijati za Istragrađevno. Atmosfera je bila kao na televiziji kad smo gledali derbije košarkaške lige bivše Jugoslavije. I već sam puno puta pisao o tome, jako (mi) nedostaje ta košarkaška atmosfera u Puli te cijeli đir kojeg su naše generacije desetljećima uživale u tom dijelu centra grada.

Ivica Bolković je jedan od tih iz generacije. Domaći čovjek, poduzetnik i istinski zaljubljenik košarke. Sportski promatrači znaju da je najdugovječniji predsjednik jednog kluba, obzirom da je 23 godine na čelu Ženskog košarkaškog kluba Pula. Kojeg je i osnovao 1998. godine, jer se nestajanjem organizirane ženske košarke od 1993. osjećala potreba za sredinom gdje će se djevojke moći baviti omiljenim im sportom. Naravno da Bolković vjerojatno ne bi predsjednikovao sve te godine da se pojavio netko tko bi istim entuzijazmom vodio klub, i prije svega, bio sposoban osiguravati nužni proračun. Nekako se od kraja 1990-ih počela primjećivati oskudica sportskih entuzijasta, pogotovo što su materijalni uvjeti klubova postajali sve teži. ŽKK Pula je jedan od najuspješnijih klubova u gradu. Već 13 godina igra neprekidno najviši stupanj natjecanja u Hrvatskoj, upisavši dva puta treće mjesto, šest puta peto, uz 4 nastupa na Final Four Kupa. Klub je imao niz članica reprezentacije u svim dobnim kategorijama. Trenutno u seniorkama Hrvatske ima čak pet bivših igračica Pule, a aktualno i dvije mlade sugrađanke nastupaju za mlađe kategorije reprezentacije. I još jedan znakovit detalj. Već pet sezona MVP igračica sezone dolazi iz redova Pule!

Bolković, unatoč svim nedaćama i problemima ostaje uporan sportski dužnosnik. Ne predaje se. Štoviše, promiče i jače interese ne samo košarke nego i sporta uopće. Član je vodstva Saveza sportova, koje tijelo zapravo i nema neke ingerencije mijenjati odnose u sportu. Grad Pula iz proračuna izdvaja 23 milijuna kuna za sport, ali od toga za raspodjelu 75 sportskih udruga ostaje približno 5 milijuna kuna. Ostalih 18 milijuna odlaze za kredite i održavanje infrastrukture. S oko 600 tisuća eura osigurati uvjete za 75 klubova i skoro 4 tisuće aktivnih sportaša u svim kategorijama je nemoguća misija. U tim omjerima uloženog i dobivenog pulski sport još postiže i pristojne rezultate. No, na ovoj razini ulaganja u sportske organizacije nemam dvojbe da će se ionako nizak standard sportaša potpuno srozati, odnosno da će u perspektivi mladi ljudi izabirati između dvije alternative. Jedna je da odu u jače sportske sredine izvan Pule, druga je da odu iz sporta. U obje varijante pulski sport, urbana priča grada i kultura sportskog duha se osiromašuje i nepopravljive rupe u aktivnostima voditi će gašenju mnogih klubova. Posljedično i prepuštanju mladeži nekim drugim izazovima, među njima brojnima koji će im ugrožavati zdravstvenu, duhovnu i inu ravnotežu.

Reda radi do nereda

Danas se u Pattinaggiu, dvorani izgrađenoj na valu euforije zbog košarke, ne može igrati natjecateljska košarka! I događa se slično kao na izgrađenom pomoćnom umjetnom terenu Drosine, gdje niti omladinske kategorije više nemaju pravo igrati zbog nepropisnih dimenzija. Parket Pattinaggia je nepropisan za utakmice jer ima 26 metara dužine. Minimum je 28. Plus 2 metra iza linije. Koje se nema gdje dobiti jer je zid odmah ispod koševa. Problem je bio i onda kada je uvedena trica, pa se morala proširiti parketna podloga. Nije bilo drugog rješenja nego "otkinut" dio tribina u dužini 1,5 metara (zato je sada prvi red iznad parketa), da bi se dobilo 15 metara i prostor za crtu trice. Tu moram dodati još dvije digresije.

Šest godina od "pokrivanja" Pattinaggia izgrađen je Dom mladosti. Od te 1978. godine današnji izgled Doma sportova Mate Parlov (imenovan 2008.) poprimio je u rekonstrukciji 2003. Sada doznajemo dvije stvarnosti. U Puli se, naime, ne mogu igrati europske košarkaške utakmice, niti je moguća utakmica reprezentacije. Za te razine FIBA kao krovna asocijacija nameće standarde koje Pula ne može ispuniti. Primjerice, ne dopuštaju se više viseći koševi, koji su nekada bili tiha patnja svih i trendovski doseg.

Drugi detalj je da Pattinaggio od svoje izgradnje 1972. godine nema uporabnu dozvolu. Što je logično jer ta "dvoranica" - koja je Puli nekoć bila sve kad govorimo o dvoranskim sportovima, koncertima, društvenim događanjima, nije imala nikakve sadržaje. Među inim ni wc za gledatelje. Tek je u postupku legalizacije taj objekt, nakon više od 40 godina doveden u pravni red.

No, analizirajmo druge probleme svakodnevice našeg sporta i infrastrukture. Veliku dvoranu Dom sportova Mate Parlov koristi 7 klubova. Dva rukometna kluba muških i jedan ženske ekipe, 2 futsal kluba i 1 košarkaški klub za žene i jedan za muškarce. Dakle, 7 klubova. Kako govorimo o amaterima jasno je da ne mogu trenirati ujutro, pa im skučeni raspored sati dopušta ograničenu minutažu treninga. U slučaju ŽKK Pula tri puta tjedno trening im može trajati 1.15 sati. Što je, logično, polutrening. Ograničenje podjednako pogađa sve korisnike. Košarkašice se snalaze tako da na nepropisni parket u Pattinaggiu odrade dva treninga tjedno od 2 sata, u kojem nije prioritet dužina igrališta te pucanje na koš. Tako ispada da dvoranski sportovi svoje aktivnosti više svode na improvizirano odrađivanje, nego normalan planski i stručno ispunjen trening. Kako možemo očekivati da će se sportaši razvijati u takvim uvjetima je jedno teško pitanje. Drugo je još teže, kako očekivati da će se mladi, kad već nemaju niti druge materijalne uvjete, stipendije, standarde opreme, putovanja i slično, uopće opredjeljivati za sport.

Politička tišina o rješenjima

Bolkovićevo mišljenje je da u nekoj promišljenijoj sportskoj priči uvijek postoje rješenja. U ovom slučaju za dvoranske sportove drži temeljnim da se izgradi još jedna tipska mala dvorana i disperzira sportove i njihova pozicioniranja po kvartovima. U Pattinaggiu bi renovirao dvoranu i u njoj udomio odbojkašice. U Domu sportova bi svoje mjesto imali rukometaši i rukometašice te futsal. U trećoj dvorani, koja bi se mogla graditi ili u Šijani, iza Stande, gdje je po GUP-u predviđena sportska čvrsta gradnja, ili podno Monvidala, gdje niču nove višekatnice i postoji "prazna vala". Takva bi tipska dvorana bila dom košarke, sa svim propisanim uvjetima, a koštala bi 16 milijuna kuna, plus PDV.

U takvom promišljanju, smatra Bolković, svi bi dvoranski klubovi dobili i propisane uvjete za svoja natjecanja do najviših razina, ali i što je osobito važno, dovoljno prostora i termina da se može sustavno raditi po stručnim metodologijama koje vode u napredak i sportski razvitak.

Činjenica je da svijet sporta globalno gledano napreduje u novom vremenu, kada su tehnologije nametnule neke nove ritmove, dimenzije i doživljaje. Sport je postao u svijetu iznimno važan aspekt društvenog života i mnoge se političke platforme posebno temelje na njegovom moderniziranju. Kod nas, primjećujete, svaki novi lokalni i nacionalni izbori zapravo sve manje, umjesto sve više, tematiziraju sportsku problematiku. Svodi se (i to) na odrađivanje, pa se prigodno negdje prikači okvir o podršci sportu i ulaganju u mladež. Politika danas ne nudi rješenja. Zato je sustavnost, jedna od najvažnijih odrednica sportskog života, koju treba osigurati društvo, metoda u odumiranju. Posljedice su svakim danom sve dramatičnije jer se organizirani sport materijalno urušava i načelno gledano, nestaje interesa mladih. Za društvo u cjelini to je prestrašno.

Pula je izgradila podosta infrastrukture u posljednjih 40-ak godina. Upravo zbog tog vremenskog okvira i brzine promjena života uopće, kašnjenja u tim investicijama, standardi tih objekata više ne prate moderne zahtjeve. I propise. Kao što nam općenito sustav organiziranosti sporta, od škole do klubova, zaostaje nekoliko desetljeća u odnosu na njegove potrebe. U razvijenim vrijednosnim sustavima mnogih država EU, mnoga povezana područja (škola, fakulteti, ispiti, olakšice, subvencije, povoljna kreditiranja i drugo…) kontinuirano se prilagođavaju sportskoj populaciji i promiče uključenje što šireg broja ljudi. Profiti za društvo su mnogostruki i uvijek je dimenzija dobitaka višestruko veća od ulaganja. Za nas, eto, traje borba da se o tome uopće počne pričati ozbiljnije i promišljati kako bi se "jednog dana" ukrcali u te vlakove logike i računali na zdrave posljedice.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog