U subotu se na "Drosini" igra još jedna, neformalna ali praktična prijelomna kvalifikacijska utakmica. Nagledali smo se takvih epizoda u pulskom nogometu u svim verzijama. Borba za drugu jugo ligu, doigravanja za ostanak u HNL-u, kvalifikacije za Prvu HNL. Takva je valjda sudbina nogometne Pule, koja se odmah nakon drugog svjetskog rata, s Riječanima, borila u znanim tragičnim okolnostima eksplozije na Vargaroli, za prvu jugo ligu. Dvoboj sa Slaven Belupom mogao bi označiti, ali ne mora, definiranje sudbine Istre 1961 i prije posljednjeg kola. Samo ako izgube, a Varaždinci remiziraju (i) s Rijekom, ili pobjede, tada je i teorijski izgubljen prvoligaški status. U svim drugim kombinacijama, uključujući pobjedu zeleno-žutih, sudbina će se odlučivati u posljednjih 90 minuta sezone.

Podno stijena

Kada je pulski prvoligaški klub, "stara" Istra prvi puta ispala iz Prve HNL, 1997. godine, Vanja Iveša imao je 20 godina. U raspadu prve prvoligaške priče 205 centimetra visoki golman otišao je u Rijeku. Njegov bogati karijerni opus iznova ga je vraćao u rodni grad, kako iz Australije tako i kasnije iz Turske. Iveša je jedan od onih domaćih dečki koji su bili tretirani predrasudama, i od domaćeg okruženja, kako zbog svoje košarkaške visine tako i klasičnog obezvrjeđivanja potencijala. Sudbina je htjela da Ivešu drugi "raspad", ovaj put prvoligaša nastalog na temelju NK Uljanik, zatekne na Verudi. Bilo je to točno deset godina kasnije, 2007., nakon čega je otišao upravo u Slaven Belupo. S 31 godinom na dugom mu vratu Iveša je otišao u Tursku i tamo ostvario izvanrednu karijeru. Jedne je sezone čak proglašen najboljim vratarom njihove bogate i milijunskim masama praćene elitne lige! Sedam godina kasnije Iveša se, via Opatija, vratio u Istru 1961. I sa kratkim 6 mjesečnim prekidom, bio je dio Istre u novom turbulentnom dobu američkog vlasnika do 2018. godine. Dao je ogroman doprinos da "zeleno-žuti" ostvare gotovo nemoguću misiju, zadrže prvoligaški status u uvjetima klupskog raspada. U ljeto, dolaskom Baska, za Ivešu nije bilo više mjesta u novom kursu. Djelomice razumljivo za igrača koji ima 41 godinu, ali kako je htio još igrati, vratio se u Opatiju. Ovog puta ispunjene misije, jer nije otišao iz kluba koji je ispao iz lige.U srijedu podno stijena Kantride gledao sam kako Iveša, koji će u srpnju navršiti 44 godine, bravurozno čuva vrata drugoligaške Opatije. Obranio je nekoliko teških udaraca napadača Kustošije, i letio iz kuta u kut kao da su mu 24 godine. Kakav fenomen. Ispred njega, među inima, ordinirali su bivši pulski članovi, Bertoša, Zgrablić, Kukoč…

Pored zapada

S Ivešom i Zgrablićem poslije utakmice proveli smo 40-tak ugodnih minuta analiziranja aktualnosti, ali i evociranja gore spomenutih epizoda i epoha. Iveša, dojma sam, prvi puta doista priprema objesiti rukavice o klin. Radi s mladim golmanima Opatije, živi u Fužinama (35 minuta od Kantride), krenuo je u proces trenerske izobrazbe. No, nije zbog toga izazvao uvjerenje da prestaje nakon gotovo 35 godina igranja. Kad mi je kazao da više nije toliko fokusiran na trening, jer više uči i trenira druge, a manje je vremena, tada sam shvatio da ide kraju aktivne igre. Davno mi je kazao, jer ga svi već desetak godina pitamo kada će stati, da će to biti onda kada više ne bude 100% posvećen svakom treningu. Zgrabliću je 30. Fizički djeluje moćno kao i uvijek. Kaže mi da bi opet išao na višu razinu od druge lige i da će od ljeta pokušati naći neku novu opciju u tom smislu. Bilo je opcija za vani lani, ali je pandemija sve zeznula. I Zgrablića znam od kad je bio pionir, i danas kada ulazi u 4. dekadu života, djeluje mi dječačkog entuzijazma kad je u pitanju nogomet. Naravno, s obojicom je razgovor ubrzo skliznuo na peron Istre 1961. Osvjedočeni pobornici pulskog nogometa, neovisno o igračkim karijerama i prošlim sudjelovanjima, imaju uglavnom istovrsne stavove kao i prije deset, dvadeset godina. Uvijek se priča o problemima kroz frustraciju što se ponavljaju, ali uvijek i s nadom kako će jednom valjda biti bolje. Složili smo se da su ovaj put problemi uglavnom tehničke naravi. Ako je nešto prvi put dobro, nakon 60 godina ambicije pulskog nogometa za napretkom, to je financijska i organizacijska zbilja te vidan napredak omladinske škole. No, upravo zato što su ti segmenti napokon dostojni prvoligaškog kluba, još više iritira što se ne mijenja stanje vječne napetosti zbog borbe za ostanak u ligi. Pridružio nam se kratko u toj debati i Marin Grujević, do prošle godine i kapetan Istre 1961, i jedan od onih kojih se klub možda olako riješio. Grujević je po odlasku iz Pule otišao rješavati probleme koji su ga mučili s koljenom i sada se s 29 godina sprema na ljeto za novu fazu karijere.

Vraćajući se Puli

Uskoro ćemo doznati da li će Istra 1961 igrati iduće sezone 13. uzastopnu sezonu Prve HNL, ili će se drugi puta u 13/14 godina vratiti u drugu ligu. Razgovarajući s Ivešom i Zgrablićem, ali i prateći drugu ligu redovno, jasno mi je da je razlika s prvom ligom velika. U Opatiji, kažu obojica, je laganini ritam, bez stresa. Osiguran je status i trenira se "po mjeri čovjeka", odnosno momčadi s dosta veterana. Oni temeljem svojih tehničkih znanja nadoknade u drugoj ligi neki minus u spremi u odnosu na mlađe i ambiciozne igrače i momčadi. No, Opatija je, dok je bio tamo još jedan bivši iz Istre, Weitzer, djelovala sposobna za vrh. Protokom duge sezone priča se ispuhala, ali nam ipak ukazuje na relacije unutar druge lige. Ova Istra 1961 bi u toj konkurencije, bez ikakve dvojbe, bila druga planeta po organizaciji, uvjetima i kvaliteti kadra. No, u lošem slučaju ispadanja iz Prve HNL, treba znati, ne bi u drugoj ligi igrala ova Istra, nego novi i bitno financijski manje zahtjevan kadar. Što znači da bi se snagom kadra više približila aktualnim drugoligaškim dimenzijama, a to onda dalje znači da bi joj bilo proporcionalno kompliciranije izboriti povratak odmah u Prvu HNL. Prije 14 godina ispadanje je donijelo dvije sezone drugoligaškog resetiranja. Iako se mnogima to ne čini, činjenica je da je ovo ipak drugačiji, bolji klub nego što je to bio 2009. godine, kada se vraćao u elitni razred. Znači li to da eventualno ispadanje ne treba shvatiti tako dramatično? Gubitak statusa je uvijek trauma i nadam se da će "zeleno-žuti" ipak uspjeti izbjeći taj epilog. Gubitak statusa je i gubitak vremena u razvoju kluba i igrača, te dodatno vremenski i tehnički priječi željene iskorake. Ukoliko se pak dogodi, igrat će se nogomet i tada. Najgora od svih varijanti bila bi da se ispadne iz lige, a da se u djelovanju vlasnika u kontekstu prve momčadi zadrži isti način rada. To bi bila noćna mora.

Kako god završila ova još jedna turbulentna sezona, taman ostali u prvoj ligi, ili ispali u drugu ligu, vlasnici Baskonia-Alaves imperativno moraju promijeniti sportsku politiku. Oni moraju napokon djelovati tako da im djela prate riječi koje su iznosili po svom dolasku 2018. godine. Dakle, graditi klub, razvijati mlade, okupljati talente iz regije i šire, dati domaći pečat momčadi i dovoditi kvalitetne pojedince koji će pomoći da se mladi razvijaju i usporedo ostvari pristojan rezultat. Tri godine ove maneštre svega i svačega u sportskom sektoru (poslovni je uspješan!), usmjeren od jednog ideologa iz Vitorie, kojem izgleda gazda Josean Querejeta više neće produžiti povjerenje, doista nema logike.

Treba samo biti dosljedan i odabrati ljude koji su se odavna pokazali da im riječi idu uz djelovanje. Vanja Iveša jedan je od takvih, i ako doista bude prestao igrati za desetak dana, njegovo vraćanje kući može biti simbolični početak tih nužnih novih odnosa.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog