Mara je cijeli život altruist, unatoč sudbinskim nedaćama vjeruje u dobro i gleda naprijed. "Ako živimo u prošlosti, nema budućnosti", pomirljivo zaključuje Josip uz opasku: "Mi smo uspjeli. Od beskućnika do volontera." Poručuju gotovo jednoglasno: "Pomažite ljudima, i riječima i djelima, onoliko koliko ste u mogućnosti."

Topli dom, obitelj, veselje, druženje sa najmilijima - to je Božić. Nevjerojatno je kako se sve to podrazumijeva i smatra pod normalnim. Imati krov nad glavom ne samo da je potreba, već i pravo svakog čovjeka, neovisno o njegovoj financijskoj moći, školskoj spremi, zdravstvenom stanju, godinama starosti... To je nešto bez čega je život dostojan čovjeka teško zamisliti. A što kada ti život okrene leđa? Što kada se sudbina neugodno poigra s pojedincem i kada se zareda nesretni splet životnih okolnosti poput bolesti koja ne bira ili jamca za kredit koji je ponekad pogrešan izbor pojedinca? I ne znaš od kojeg zla prije umrijeti, bolesti ili omče zvane rate za kredit. A kada se poklopi i jedno i drugo, odjednom ništa više nije normalno, a topli dom nestane i blagdan, koji se provodi u svom domu i krugu obitelji, ljudima bez doma predstavlja gorku i daleku uspomenu.

Tako je u slučaju Mare Renić i Josipa Kardaša. Oni, kao i veliki broj beskućnika u Hrvatskoj kojih je prema procjenama od 500 do nekoliko tisuća, nisu izabrali biti na ulici. No, srećom u ovoj nesretnoj okolnosti, Mare i Josip nikada nisu završili na ulici. Za njih je to već bajka. A božićna, odnosno Adventska bajka doista postoji, u Puli na Korzu. Naziv je to kućice pulskog prihvatilišta za beskućnike koji ondje prodaju svoje radove. Ondje su svakog dana Mara i Josip. Od jutra do mraka. Ona otvara, on zatvara kućicu.

Ni za pogreb

Mara je ugodna, topla pogleda, dotjerana, u pogledu skromnost i velika zahvalnost. Josip je vrlo elokventan, srdačan i on vodi priču. Bili su skoro na dnu, no zahvaljujući prihvatilištu za beskućnike i Crvenom križu njihovu su životi dobili novo značenje i lijepo je vidjeti živost i sjaj u njihovim očima.

Iako iz različitih životnih miljea, Maru i Josipa su slične životne okolnosti dovele na rub egzistencije - bolest i kredit. Ne znaš kako pobjeći ili izbjeći veću nevolju u ovim nemilosrdnim vremenima. I jednu i drugo ti onemogućava život dostojan čovjeka. Bolestan čovjek oduvijek je bio na margini, roba s greškom, a kredit u pogrešnim rukama ili krivom trenutku od sredstva za preživljavanje postaje karta za odstrel. A kada se poklopi jedno i dugo, preko noći se život okreće naglavačke. Bilo je tako u slučaju Mare Renić.

Danas 62-godišnja Mara u Pulu je prije 11 godina došla iz Bjelovara. Ondje je za sobom ostavila gorku životnu priču. Odraslu djecu i nasilnog supruga koji ju je godinama zlostavljao, a ona je sve to trpjela zbog djece koja je, izgleda, poput života, na maze i ne paze. Kada joj je kćerka u dobi od 19 godina zatrudnjela sa 20 godina starijim muškarcem, od velike brige i stresa za budućnost vlastitog djeteta u 47. godini života pretrpjela je moždani udar. Desna strana bila joj je kompletno oduzeta. Prognoze su bile loše. Ležala je u staračkom domu u kojem je radila. Brat joj je htio platiti boravak u staračkom domu na što je ona rekla: "Ja ću hodati." Treći se dan digla i prohodala.

Sve je to ipak bilo previše za nju. Odlučila je okrenuti stranicu u životu. Put ju je naveo u Pulu, pronašla je partnera i na crno radila kod jednog ribara. S njezinom invalidskom mirovinom od 1.200 kuna i suprugovim mizernim primanjima pod ratama kredita jedva su spajali kraj sa krajem. Bili su jamci prijateljima za kredit, a imali su i svoj. Kada su nekako otplatili tuđe dugove, na red su došli njihovi krediti. Istovremeno se dogodila Marina bolest. Kičma je stradala i morala je operirati devet kralježaka dva puta. Kada je prije par godina završila u bolnici, muž joj je umro. U 58. godini, sama, bolesna, u podstanarstvu, nije imala od čega živjeti ni komu se obratiti, nije imala novca ni za supruga pokopati. A djeca, pitamo? Kaže da oni žive u Bjelovaru i vode svoje živote, oboje su nezaposleni. Dakle, iako ima obitelj, sama je na svijetu.

"U jednom trenutku shvatiš da nemaš kuda. Nema izlaza. Srećom postoje dobri ljudi i moja me tadašnja stanodavka uputila Centru za socijalnu skrb u Puli. Jer trebalo je platiti i sprovod od devet tisuća kuna. Nije mi drugo preostalo. Javila sam se u Centar, dobila 600 kuna i nekako krenula prema prihvatilištu", veli Mara. U prihvatilištu je provela godinu i pol dana. Puna je riječi hvale. "Operirala sam kičmu pa ne mogu ništa fizički raditi. I tako ja njima u prihvatilištu štrikam po cijele dane i noći. Ono što mogu, pomažem im punom parom. Želim im vratiti sve ono što su oni meni pružili", blago i toplo objašnjava Mara.

Kaže da je u Centru za beskućnike stala na noge. Josip nadodaje: "Ima zlatne ruke. Plete, crta, kuha". Mara se osamostalila, podstanar je u prizemlju jedne kuće, što odgovara njezinom zdravstvenom stanju. Od socijalnog dobiva 600 kuna i mjesečno suhi paket hrane, pa s ukupno 1.800 kuna, kaže, uspijeva krpati kraj s krajem. Sređena je i skromna, na neki način zahvalna. Kad netko tko nema ništa, nema krov nad glavom i koga život svakodnevno stavlja na kušnju, ne odustaje i odluči se boriti te se svojim trudom uspije opet podići na noge, onda je čast biti pored takvih ljudi. A Mara je jedna od njih. I Josip, njezin najbolji prijatelj, slaže se s tim.

Nikome na teret

"Moja priča nije najcrnja. Ima i gorih", prvo je što kaže Josip Kardaš. "Moja bolest i bolest bivše supruge dovele su me do ruba. Zbog njene psihičke bolesti nije moglo biti suživota", priča Josip koji u Puli ima dvoje odrasle samostalne djece s obiteljima. U Puli je od 1970. godine, 36 godina radio je kao mesar. Razbolio se u 50-oj godini života, jedno je vrijeme radio u Italiji. Kada više nije mogao, vratio se u Hrvatsku i potražio pomoć u prihvatilištu za beskućnike jer nije želio biti na teret djeci. "Za prihvatilište sam znao i nije mi bilo neugodno otići tamo. Imao sam uvjerenje da nemam nikakvu imovinu, primanja. Draže mi je da sam smještaj potražio negdje drugdje. Moji sinovi su u redu, u kontaktu sam s njima, ali imaju svoje živote i ja im ne želim smetati", veli vrlo smirenim tonom s lijepom dikcijom. U prihvatilištu je proveo tri i pol godine. I on se osamostalio. Živi u samačkom hotelu koji kao umirovljenik plaća tisuću kuna mjesečno.

I Josip je, poput Mare, bio jamac za kredit prijateljima koji poslije nisu bili prijatelji. "Poslije su nas mrzili, a kada su nas trebali, molili su nas na koljenima", kaže Josip. U razgovoru, ali i u životu Mare i Josip se stalno nadopunjuju. Pomažu si, prijatelji su i kao neka vrsta obitelji koje nemaju.

"Eto, u svakom zlu ima nešto dobro. Boravak u prihvatilištu nam je na neki način olakšao razmišljanje o mržnji prema onome koji nas je prevario", objašnjavaju. Razgovor, obaveze, radionice olakšali su im da prebole nepravdu koju su im učinili ljudi.

Mara bi imala mirovinu od 1.800 kuna, no 400 kuna joj odbijaju cijeli život, dok Josipu na kredit mjesečno ide oko 800 kuna. Sudski procesi su se rastegli godinama.

Od proteklog su tjedna na skupštini Crvenog križa dobili status volontera. Našli su se u tome. Kažu da tek kada si u drugim cipelama, znaš kako je toj osobi. Oni znaju kako je ljudima u nevolji. Pomažu na načine na koje mogu. U centru volontiraju. Mara je dobra u ručnom radu i kuhanju, Josip u stolariji i kuhanju. Najviše kuhaju. U prihvatilištu su mahom muškarci. Trenutno ondje boravi osam štićenika. Ima svega. Neki su se snašli, neki su na liječenju, neke su izbacili jer nisu poštivali pravila.

Pitamo jesu li dobili nešto za Božić. Mara je od Grada Pule dobila 300 kuna "male mirovine", koliko dobivaju svi oni imaju za život manje 1.980 kuna, te bon u vrijednosti od 300 kuna za kupovinu u jednom trgovačkom lancu.

Božić će proslaviti u prihvatilištu. Mara i Josip bit će glavni kuhari, pripremit će blagdansku večeru za blagdane za 30-ak ljudi. Za badnje veće pripremit će oslić i krumpir salatu, a za Božić pečenicu, pekarski krumpir uz mladi luk i neizostavnu francusku salatu.

Žure se. Moraju ići kupiti špežu za blagdansko slavlje. Mara na kraju kaže: "Za mene je Pula moj zadnji dom. Ja imam ovdje život i ljude koji mi pomažu. Prihvatilište je moja velika, proširena obitelj. To je meni obitelj, dom i rodbina i tu želim provesti svoj život", veli. Mara je cijeli život altruist, unatoč sudbinskim nedaćama vjeruje u dobro i gleda naprijed. "Ako živimo u prošlosti, nema budućnosti", pomirljivo zaključuje Josip uz opasku: "Mi smo uspjeli. Od beskućnika do volontera." Poručuju gotovo jednoglasno: "Pomažite ljudima, i riječima i djelima, onoliko koliko ste u mogućnosti." Na njihovom štandu Adventska bajka kupili smo krasne ukrase koje su izradili Mara i ostali korisnici prihvatilišta. Simpatični sob krasi bor. A šal će biti lijepi poklon. To je više od poklona. Poklon sa srcem.

Izložba o beskućnicima

U dnevnom boravku Rojca do kraja tjedna postavljena je izložba "Imam ime" pulske fotografkinje Snježane Bratanović. Izložba je posvećena skrivenim beskućnicima koji žive ispod svakog ljudskog dostojanstva. Iznoseći svoj vlastiti stav o toj temi, Snježana je u suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Pula, Udrugom Institut i Hrvatskom mrežom za beskućnike terenski obilazila turistički razvijene dijelove Istre te kroz svoj objektiv dokumentirala i drugu stranu poznatih gradskih lokacija, i to očima – beskućnika.

"O tome hoće li ova izložba imati utjecaja na ljudsku svijest neka prosude pojedinci sami", kaže autorica.

Povezane vijesti

• Umirovljenici na pragu siromaštva
• U Njemačkoj sve više beskućnika
• Sindikat umirovljenika pisao ministru Piletiću, nije usvojio većinu zahtjeva