Sjedim za računalom pa popunjavam tablicu koja je nama u Upravi bitna, i razmišljam si zašto sam još uvijek takav detaljist (je li sve u tablici ispravne boje, koristim li književni jezik dok upisujem, i sva ona za život nebitna pitanja). Pokušavam se prisjetiti kada je uopće počelo ovo ludilo kroz koje sada prolazimo. Taj trenutak mi ne pada na pamet. U gužvi, svojevrsnom ludilu, već sam gotovo cijelo desetljeće, još od 2012 godine.

Tada se dogodio povratak u Pulu, odgovornost za internu, smrt majke, pa "napredovanje" u odgovornost za bolnicu, odmah štrajk liječnika, onda gradnja bolnice uz paralelno pogoršanje bolesti oca i, na kraju, njegova smrt. Sve u jednom kratkom razdoblju. Više se ni ne sjećam kroz koje smo sve probleme prošli, jer je to sada nebitno. Riješeni su. Idemo dalje. Imam svoju familiju, imam svoje prijatelje. Istina, njima se najmanje posvećujem, ali OK, oni znaju kakva sam. Neće me prestati voljeti. Smirilo se stanje, i uz redovan posao najveći problem je bio hoću li stići na trening i kako se najbolje spremiti s Run and Fun ekipom za 100 milja Istre. I veselim se polumaratonu na Malti, moj najdraži poklon za pedeseti rođendan! Jedva čekam. Treba odraditi još jedan životni izazov. Da ne bude dosadno zbog pomanjkanja izazova.

Ali…, moje najbolje prijateljice Snježana, Izis i ja odustajemo od Malte. Propao je moj poklon. Putuje se preko Venecije, a u Italiji je problem. OK, ostaje 100 milja Istre, a Malta neka ostane za slijedeću godinu.

Vrijeme za odluke

I onda shvatim. Sve se preokrenulo u vikendu za Dan žena. Tada smo, na jednom treningu, shvatile da najvjerojatnije neće biti ništa ni od 100 milja Istre. A tako smo se veselile.

Počeo je neki novi izazov koji još traje. Koronavirus. Samo jedna riječ. I, posljedično, organizacija rada u bolnici za neke nove situacije. Meni nepoznate jer nisam bila u ratu. Ali ovo nije Domovinski rat. Na svu sreću, ima onih, najbližih suradnika, koji su bili u ratu i znaju kako organizirati rad u izvanrednim stanjima. Super. Ima ih više, mišljenja su im često različita, a ja moram odlučiti. Hm… nema druge, odluku moram donijeti - ja. Napravit ću kao i svaki put do sada. Odluka će se donijeti, kakva god da je, dobra ili loša, pokazat će vrijeme. Ne donijeti odluku - bilo bi najgore. Ne može to biti bitno drugačije nego onda kad smo donosili važne odluke za vrijeme gradnje bolnice. Očito su te odluke bile dobre. Pa pogledajte samo do kuda smo stigli. Skoro do kraja. Istina, sporije nego smo htjeli, ali to je život. Važno je da idemo naprijed.

Uspjeli smo sve, promijenili smo organizaciju rada za novu grupu pacijenata. Ali imamo mi i naše pacijente od ranije. Treba ih odgoditi, a da ipak budu dobro zbrinuti. Opet će krenuti pritužbe. Opet će dušebrižnici brinuti više o nama, nego mi sami o sebi i o njima. Po takvima i sličnima ispada da ako sve napraviš dobro, a samo jednu stvar ne, to je problem. Sve ono dobro palo je u vodu, odmah je zaboravljeno. A i medija nam je već dosta, posebno Glasa Istre.

No, nisam u tome svemu sama. Tu je naš Stožer koji radi svoj posao. Donosi odluke. Cijeli život smatram, i to se sada potvrđuje, da je bolje možda i lošija odluka, a da se može popraviti, nego nikakva. Sve odluke Stožera, i nacionalnog i istarskog, treba implementirati i u našu bolnicu. Jesu li sve baš primjenjive? Ako možda i pomislimo da nisu, moramo se prilagoditi. Opet moram sama donijeti konačnu odluku. Naravno, imam se s kim savjetovati, no odgovornost je moja.

Kada je sutra presica? Javit će mi. Ima nešto dobro u cijelom tom ludilu. Mediji su na strani istine i ispravnog informiranja javnosti. Oni su ključni u prijenosu informacija građanima. Ispravno prenose običnom čovjeku jednu od važnijih poruka: "nije panika, ali treba biti jako oprezan".

Nije to sve. Čekaj. Život bi trebao imati i dozu privatnosti. Zbog nedostatka vremena negdje je putem gubim. Kada sam zadnji put pitala onu dragu osobu kako mu je bolestan član obitelji? Jesu li se smirili bolovi koje ima? Ma sigurno je sve u redu, da toj osobi nešto treba - zvala bi. Nazvat ću je sutra.

Stiže poruka za porukom na mobitel. U brojnim grupama šire se duhovite slike i videa po pitanju COVID-19. Pogledam svaku jer znam da će me neke nasmijati do suza. One koje su me nasmijale proslijedim meni dragim ljudima. Da se i oni nasmiju kao i ja, jer ovo nije više normalno.

Pratim i objave na društvenim mrežama. Dobro je znati kako je drugima. Kako se oni nose s ovim pooštrenim mjerama.

Ali i toga mi je malo previše. Ima njih koji su i dalje zlonamjerni. Suludi komentari. Sada, odjednom, svi kao znaju koliko i gdje treba respiratora.

Razmišljam kako li je tek bilo Daliću kada su svi bili bolji izbornici od njega. A odradio je vrhunski posao. Najžalosnije je što se to, kod nekih, brzo zaboravilo. No, nadam se da je ipak većina ljudi dobronamjerna. Misli dušebrižnika i dežurnih negativaca treba izbaciti iz glave. Trčanjem. Meni je to - to.

Čujem se i s mojim Zagrepčanima, želim znati kako im je. Još jučer zaključak je bio - "blago njima". Tema je, naravno, korona. U Zagrebu ima više bolnica pa oko korone nije u svakoj od njih velika gužva. Sve se to razrijedilo, tako da neke već imaju COVID-19 odjele, a niti jednog pacijenta.

Mi ih imamo dosta, a bit će ih još. No najvažnije je da su zaposlenici shvatili s čime se borimo. Sva sreća pa se odjel infektologije dobro organizirao i dobro radi svoj posao. Bolesnicima je tamo teško. U jednoj su od najružnijih zgrada, ali nisu ni svjesni toga da su tamo najsigurniji. I oni, i svi ostali bolesnici. Tko zna koje misli prolaze kroz njihovu glavu. Gotovo su zdravi, muči ih samo "kao gripa", a ipak su bolesni i izolirani. Vrijeme prolazi pa se problemi šire. Treba reorganizirati i internu i kirurgiju i anesteziju i svu dijagnostiku, i sve druge odjele. Opet treba poduplati dostupnost na obje lokacije. Najvažnije je, sudim po Italiji, da COVID-19 ne uđe u zdravstveni sustav. Ne smije ući među zdravstvene radnike. Ionako smo na knap s njima. Što bi se desilo da se i oni zaraze? Osim što bi bili zaraženi, ti ljudi imaju i svoje obitelji. Djecu. Roditelje. A to je ipak na prvom mjestu.

Hoćemo li sačuvati bolnicu od ulaska korone tamo gdje nikako ne smije ući? U samu bolnicu. Sumnjam da ćemo to uspjeti, ali neka se to desi, ako je baš neminovno, što kasnije.

OK, naš bolnički stožer razmišlja korak unaprijed. Imali smo neka rješenja i prije nego su problemi nastali. No, u implementaciji odluka bit će onih koji "znaju jednu više", i uporno će samo to ponavljati, ne razmišljajući da je to jedna karika u lancu koja je možda bitna, ali nije presudna.

Implementacija treba sada! Odmah! Ako se sutra pokaže da se nešto može bolje, učinit će se i to.

Nisam sigurna da su sve informacije otišle do svih 1.300 zaposlenika. Zaključujem po osobnim upitima koji dolaze. Šefovi su najvjerojatnije prenijeli informaciju, više ili manje detaljno, ali neki nisu bili na jutarnjim sastancima jer nisu bili tada u smjeni.

Kako smiriti strah koji se javio i među građanima, a sigurno i među zaposlenicima? U strahu nije bitno tko je tko, svi smo krvavi ispod kože. Svi se jednako brinemo za svoje zdravlje. Ali u situaciji s COVID-19 moraš brinuti za sebe i da bi sačuvao onog pored sebe. Možda će mediji pomoći… Pišimo o korisnim stvarima, a kritike i dušebrižnike ostavimo za kasnije. Za vrijeme kada sve ovo prođe.

U međuvremenu smo prošli još jednu stepenicu, a nismo se pohvalili. Završili smo tehnički pregled nove zgrade bolnice. Super. Moći ćemo računati i na te prostore. Kako kažu naši zaposlenici, "trudnice i djeca su specifična populacija". Ali specifična populacija su i onkološki bolesnici, i oni na dijalizi, ali i oni koje je zaboljela glava, trbuh… Svakome je njegov zdravstveni problem specifičan, najveći.

A meni je najvažnije da cijeli sustav funkcionira globalno. Moramo izdržati.

Kreće novi izazov

Ne, nije ovo kraj. Ipak može još gore. Potres u Zagrebu! Kreće novi izazov. Prihvat još jedne skupine bolesnika. Onih naših građana koji su zbog prirode bolesti morali biti liječeni u Zagrebu.

Dobro su rekli danas iz Nacionalnog stožera. Ne mogu točno citirati, ali zvučalo je otprilike ovako: "potres u doba COVID-19 epidemije je potpuno specifičan". Pa tko je to očekivao?

Tako je i nama. Svaka godina nosi neku specifičnost: bolnica na dvije lokacije, bolnica u gradnji, COVID-19, potres u Zagrebu. Pitam se gdje je kraj tog niza.

Organizirali smo sve za oboljele u Istri. Barem se tako nadam. I da. Poručujem onom dušebrižniku s društvenih mreža - imam pravo samo "misliti" i samo "nadati se", a ne biti "potpuno sigurna", jer posljedice COVID-19 su nepoznate znanstvenoj zajednici pa i meni. Nitko od zdravstvenih radnika nema čarobnu kuglu, ili kako se to već zove. No znam što imamo: volje, znanje i savjest. Znamo struku, i tako će i ostati. A, srećom, i ima nas. Svi zajedno ćemo biti pametniji. Ipak je tu i Kozlevac i njegovi, i Stojanović i njegovi, i MUP i Civilna zaštita, i Županija, i gradonačelnici, i moja voljena Hrvatska. Ako ja ne znam, netko će znati. Tu su i kolege. Daju sve od sebe. Usprkos strahu od ipak nepoznatog virusa, a k tome još s potresom u Zagrebu za vratom.

Evo, upravo me nazvala Mladenka. Da me pita kako sam. Sjetila me se jer je vidjela auto. Ne radi službeno, ali došla je nešto unaprijed zbrinuti. Kaže: "tko zna što nas sutra čeka ako je suditi po prethodnim danima".

A u međuvremenu sam dobila bezbroj poruka podrške i svi kažu isto: "mislimo na vas, svi radite dobar posao, cijeli Stožer i vi u zdravstvu". Zaboravimo dušebrižnike. Uvijek će ih biti.

Jedino je bitno - podrška većine.

Idem kući, a sigurno sam nešto zaboravila. Ako sam ja zaboravila, sigurno se netko iz bolničkog stožera sjetio: Ivica, Irina, Jasenka, Martina, Lorena, Danijela ili Dragan kojem sam konačno vratila punjač (ne mogu vjerovati da još uvijek imam samo jedan). Sva sreća pa je Biba nešto skuhala, a sigurno je prošetala i Jerriya. Ja ću otrčati u kući, na traci. 

Povezane vijesti

• Najomiljenije i najveće besplatno pulsko parkiralište u centru grada USKORO BI MOGLO POD NAPLATU
• EKSKLUZIVNO: Turistkinja iz Kine u pulskoj bolnici zbog respiratornih teškoća. Sve je manje izvjesno da se radi o koronavirusu 
• DR. IRENA HRSTIĆ: Teško je gledati kako ljudi umiru nepotrebno. U siječnju bi mogli imati tri puta više umrlih u odnosu na mjesečni prosjek 2021.