Da su predsjednica i cijeli politički vrh davali izjave koje nisu relativizirale pozdrav 'Za dom spremni', da se jasno govorilo što se događalo u Jasenovcu, da su se napravile nedvosmislene geste, kakve su činili njemački političari, vjerujte da bi stanje bilo bolje. Samo hrvatska historiografija, ovako podijeljena i slaba, vrlo sumnjivih intelektualnih i drugih potencijala, ne može to napraviti!

Sukus 'Antidomoljubnog' manifesta koji je povjesničar dr. Tvrtko Jakovina objavio prije par tjedana u Globusu, a koji i u ovom intervjuu za Glas Istre ponavlja, glasi: "Da biste bili 'pravi' domoljub u Hrvatskoj, morate biti etnički Hrvat, deklarirati se kao katolik (ali ne morate živjeti kao kršćanin), morate biti glasni nacionalist i mrziti Srbe. Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku. U takvoj 'domoljubnoj' Hrvatskoj nema mjesta za uzorne građane".

- Jeste li nakon objave ovog teksta doživjeli prijetnje?

- Zanimljivo, nakon ovog teksta nisam imao niti jednu negativnu reakciju, ali sam imao nevjerojatno velik broj pozitivnih reakcija ljudi čija imena nikad nisam čuo ili ljudi koje dugo znam, ali koji obično ne reagiraju na moje tekstove kakve inače pišem. Nije bilo baš niti jedne prijetnje. A obično se nakon svakog mog javnog nastupa dogodi barem jedna prijetnja. Često su vrlo bizarne - nakon mog posljednjeg teksta o Praškom proljeću reagirao je jedan gospodin koji me je optužio da pripadam ekstremnoj češkoj nacionalističkoj grupi. A poznato je da Česi oduvijek mrze Hrvate. Kakve to ima veze sa mnom, ne znam. Vjerojatno ne može shvatiti da sam Hrvat.

- Neistomišljenici Vas zbog Vaših istupa pogrdno nazivaju 'crvenim povjesničarom'. Koliko vam to teško pada? Sjećam se kad je Boris Buden kritizirao tada vladajućeg Račana i njegovu tezu o radikalnim ljevičarima, rekavši da se ovdje zalaganje za osnovna ljudska prava svrstava u radikalnu ljevicu.

- Tako je. Za razliku od brojnih mojih kolega povjesničara koji djeluju politički, ja nisam politički organiziran, nego sam samo liberalan, za otvoreno društvo. Međutim, to je kod nas antidomoljubno. Dakle, sve što je otvoreno svijetu, suradnji i nije mrzilačko postaje, nažalost, lijevo i kao takav ne možete biti dobar Hrvat.

- Koliko je to političko naslijeđe 90-ih, a koliko je umjetno proizvedeno za vrijeme Karamarka? Jer je u 90-im, još prije rata, Franjo Tuđman izricao sreću što mu supruga nije Srpkinja i Židovka.

- Karamarko to zaista nije izmislio. To je modus operandi desnih stranaka od samih početaka. To se povremeno stišavalo, ali ne mogu reći da je ikad prestalo. Takav nacionalizam i ustašizacija ponekad su bili samo manjeg intenziteta, ali to je uvijek postojalo. Na desnom spektru konstantno je bilo prisutno i to nesmanjenom žestinom, ali s prolaskom vremena, s promjenom europskog konteksta, s boljom organizacijom poljskih katoličkih udruga, američkih kršćanskih udruga, klimom u Mađarskoj itd, dogodilo se i Karamarkovo uvođenje najdesnijih stranaka u mainstream političkog života. Možda netko zaboravlja, ali Pero Ćorić je bio saborski zastupnik. Tako su ideje s desnice ušle u mainstream društva.

- Fukuyama je govorio o kraju prošlosti, da bi na kraju ispalo da je ono što je zvučalo kao uvreda u brutalnom raspadu Jugoslavije, nacionalizam i veličanje nacije, postalo ili postaje mainstream u cijeloj Europi. Kako to tumačite?

- Problem je u tome što nacionalisti smatraju da je nacionalizam potpuno prirodan, da to nije ideologija. Oni smatraju da ne možete pogriješiti u prevelikoj ljubavi za domovinu, onako kako je oni vide. Nacionalizam nije ništa drugo nego ideologija. Ona je par exellance ideologija! I to ideologija koja je puno manje sofisticirana nego mnoge druge ideologije koje smo mi živjeli i koja može biti pogubna, pogotovo kad tako žestoku ideologiju gradite u mikroskopskim nacijama kao što je Hrvatska. (Zoran ANGELESKI)

Povezane vijesti

• Predugo samo slušamo da će problem terana biti riješen
• Nagrada Miko Tripalo za 2018. Hrvatskom novinarskom društvu
• U Zagrebu osnovan Forum za vanjsku politiku