Sve je podređeno judu. Počevši od toga da treba svakodnevno prati sva ta kimona, a svaki ih ima po četiri jer se trenira dva puta dnevno, do specifične prehrane. Cijela obitelj se prilagođava onome što treba stariji sin, Robert. Hrana je raznolika, ali bogata proteinima, vlaknima i vitamina. Opet, ovisno o fazi treninga u kojem se nalazi, govori Sandra Klačar koja mora često biti i psiholog

One su uvijek u drugom planu. Rijetko ih se spominje. U prvom su planu, dakako, sportaši. Tu su u pravilu i njihovi očevi, čijim su stopama djeca – sportaši i krenuli. Što je trenirao otac, to vrlo često treniraju i djeca. A one, majke? One su, kao, izvan te priče, ali su zapravo upravo one glavna snaga u obitelji sportaša. One su te koje sve povezuju, koje na koncu nose i najveći teret. Sve prate, sve znaju, sve probleme rješavaju, a opet nikad ne nastupaju kao glavne glumice. Zadovoljavaju se Oscarom za sporednu ulogu. Dovoljno je prisjetiti se uloge koju je u obitelji Kostelić imala mama Marica. U prvom su planu uvijek bili otac Ante i djeca, Janica i Ivica. No, da nije bilo Marice, ne bi išlo. Obično se kaže kako majka drži tri kantuna kuće. Kad je sportska obitelj u pitanju, onda se uloga majke penje na višu razinu.

Judo kao način života

Dokaz toga su i tri mame pulskih sportaša s kojima smo razgovarali. One, Sandra Klačar, Sanja Vujičić i Sandra Zrinić Terlević, doslovno žive sport 24 sata na dan. Uz sve ostale obaveze koje kao majke i zaposlene žene imaju. Kako, pobogu, uspijevaju u tome?

- Mi doslovno živimo judo. Cijela obitelj, suprug Elvis, sinovi Robert i Dani, ali i ja, članovi smo Istarskog borca, govori Sandra Klačar. - Suprug je judaš od malih nogu, bio je državni prvak, a danas je trener. I sama sam trenirala judo pet godina, bila sam viceprvakinja Hrvatske i peta u Jugoslaviji u mlađim uzrastima. Danas sam članica Upravnog odbora Istarskog borca. Involvirana sam u rad kluba, vodim natjecanja na lokalnim razinama, vodila sam i europsko prvenstvo za veterane, kao i druga natjecanja, a sudjelujem i u radu kampova mlađih uzrasta.

Nije ni čudno da su se i djeca "zarazila" istim sportom.

- Morali su, haha. Bili su s nama u dvorani otkad su prohodali. Počeli su trenirati s pet godina i zaljubili se u judo. Robert (20 godina) je višestruki prvak Hrvatske i član hrvatske reprezentacije, a ovog je ljeta bio na U21 svjetskom i europskom prvenstvu, dok je mlađi, 16-godišnji Dani, državni prvak u mlađim kategorijama.

        Poslovne i školske obaveze, treninzi i nastupi na brojnim natjecanjima supruga i dvojice sinova od Sandre traže dodatne napore, nakon povratka s posla.

- Sve je podređeno judu. Počevši od toga da treba svakodnevno prati sva ta kimona, a svaki ih ima po četiri jer se trenira dva puta dnevno, do specifične prehrane. Cijela obitelj se prilagođava onome što treba stariji sin, Robert. Hrana je raznolika, ali bogata proteinima, vlaknima i vitamina. Opet, ovisno o fazi treninga u kojem se nalazi. Da li je usred pripremnog razdoblja, oporavka nakon natjecanja, da li mora skidati kilažu… Svako razdoblje traži strogo specifičan način prehrane i da ne bi morala kuhati posebno za njega, posebno za nas, svi se prilagodimo njegovim potrebama.

        Da je samo do dodatnog pranja robe i posebne prehrane, ne bi bio problem. Sandra mora često biti i psiholog.

- Svaki sportaš ima uspone i padove tijekom sezone i moram biti uz sinove, hrabriti ih u trenucima krize koje su neminovne. Judo je specifičan po tome što se medalje "krvavo" zarađuju. Na velikim natjecanjima imaju od šest do devet borbi da bi došli do medalje, a sve borbe se odvijaju u jednom danu. Nekad im dođe da sve ostave, posebno kad vikendom njihovi vršnjaci izlaze vani, a oni ne mogu jer vikendom obično nastupaju na turnirima. No, već idućeg dana kažu da ne bi nikad mijenjali ovakav život. Nije lako, jer se Robert zbog obaveza u judu ne može zaposliti, a stipendija je dosta mala, ali pokrivamo se. Da li bi promijenila nešto u životu? Ne bi, uživam u tome. Svaki njihov uspjeh je i moj uspjeh, zaključuje Sandra.

Nogometna obitelj

        Ljubav prema sportu, judu, povezala je obitelj Klačar, dok obitelj Vujičić "živi" nogomet. Recept je sličan, suprug Viktor bivši je nogometaš i dan danas aktivan u amaterskim ligama, pa su njegovim stopama krenula i djeca, sin Roni i kćerka Jana. Jedino Sanja nije trenirala nogomet. Bivša odbojkašica Istarske banke, današnje Pule, u nogometu je zbog supruga i djece. Sad i ona "živi" nogomet.

- Djeca su mi u nogometu od četvrte godine i veliki su ljubitelji tog sporta. Počeli su trenirati u Uljaniku, a od lani su u Istri 1961. Iako uživam u gledanju djece, kako na treningu tako i na utakmicama, moram reći da su to velika odricanja, kako djeteta, tako i roditelja. Svakodnevni treninzi (doslovno svakodnevni, jedan dan u tjednu su slobodni), utakmice i treninzi vikendom. Dakle, nema dužeg spavanja vikendom i odmora. Ujutro škola, zatim trening i navečer zadaća i učenje. Ali za sad im nije teško. Za Ronija mogu reći da je jedino što ga zanima, od kad se rodio, autići i nogomet. Budući da je autiće prerastao, ostao je nogomet kao jedini i najvoljeniji hobi. Čak ni zdravstvene tegobe, koje su ga pratile u određenoj dobi, nisu bile razlog da odustane od tog sporta.

        I kako to obično biva, kad starije dijete izabere jedan sport, ubrzo ga slijedi i mlađe. Jana je krenula bratovim putem, u nogomet. Pomalo neuobičajeno u hrvatskim okvirima gdje ženski nogomet nije previše popularan.

- Roni je svoju ljubav prenio i na sestru, koja je igrajući se s njim svakodnevno, također zavoljela nogomet. Nema problema s igranjem u muškom timu kao jedina djevojčica u toj kategoriji, a kasnije, vidjet ćemo. Postoji i ženski nogometni klub Istra 1961. Svojom borbenošću, hrabrošću i voljom dokazala je da se itekako, za sad, može nositi sa svojim muškim suigračima te je trenutno čak i kapetan U10 kategorije.

Dvoje mladih nogometaša od majke zahtijevaju velika odricanja.

- Uvijek sam tu za svoju djecu, uz supruga dakako. Pogotovo kad vidim njihov žar i volju za treniranjem. Tada mi nije teško svakodnevno ih razvoziti na trening, a vozim dvaput dnevno jer treniraju u različitom terminu. Potom subotom prvenstvene utakmice igra sin, a nedjeljom kćerka. Moja uloga je da im pružim moralnu utjehu i podršku nakon utakmice, odnosno da ih ohrabrim prije same utakmice. Dakako, sa sobom imam i kompletan "medicinski pribor" za saniranje eventualnih ozljeda.

        Vikend je tako Sanji u znaku nogometa.

- Netko od roditelja čija djeca nisu u nogometu znaju reći da nismo obvezni gledati utakmice, u smislu zar nemamo pametnijeg posla? Neka prošetamo ili odmaramo, ali meni zaista nema većeg zadovoljstva i sreće od gledanja njihovih utakmica. Ne mogu zamisliti da radim nešto drugo, dok dijete "pušta znoj" na terenu. A da ne pričam da se u našoj kući gledaju redom sve utakmice, kao i seniorske Istre 1961 na "Drosini". Sve dok bude zdravlja i mogućnosti, tako ćemo i nastaviti, zaključila je "nogometašica" Sanja.

Mama svestrana sportašica

Sandra Zrinić Terlević posebna je u ovom trolistu, jer je i sama aktivna sportašica - rekreativka. Suprug Branimir bio je veslač, pa su i sinovi 16-godišnji Matej i 11-godišnji Rafael krenuli tim smjerom i danas su članovi VK Istra. No, do veslanja su stigli zaobilaznim putem.

- Matej je bio u plivanju, tae kwondou, judu, ronjenju i odbojci, da bi se "pronašao" u veslanju. Pronašao je odličnu ekipu, odličan klub, VK Istra i to se odmah pokazalo kao pun pogodak. Rafael je probao nogomet, ali je ubrzo krenuo za bratom u veslanje. Zapravo, želio je puno ranije početi veslati, ali se morao strpjeti, bio je premali. Rekla sam im da izaberu sport, bilo koji, jer smatram da je sport važan u razvoju i odrastanju svakog djeteta. Drago mi je da su izabrali veslanje i ostali u Istri, rekla je Sandra Zrinić Terlević.

        Dvojicu mladih veslača treba ispratiti.

- Obaveze su brojne, ali dogovorom unutar obitelji ili s prijateljima čija djeca idu na veslanje, vozimo ih na treninge ili na regate. Da ne idemo s više auta. Sve ostalo što im treba, od savjeta o prehrani, kondicijskim treninzima, sve dobivaju u klubu. Zaista super rade u Istri. S hranom nakon treninga nema problema, dolaze "gladni kao vukovi". Mateja, koji i sam voli trčati, vučem sa sobom na trke da bude u kondiciji, ali i da upoznaje treking utrke. Sviđa mu se, za promjenu. Sad i skejta, a voli i slobodno penjanje i stolni tenis. Energije i snage ima.

        Nije ni čudno kad mu je majka sportašica u pravom smislu te riječi. Lakše je naći sport kojeg nije trenirala ili se sad njime ne bavi, usprkos brojnim poslovnim obavezama. Sandra sve stiže.

- Doista sam trenirala puno sportova, od baleta, odbojke, jahanja što je moja velika ljubav, do fitnesa i joge, a sad sam s okrenula trčanju. Nedavno sam u Berlinu istrčala svoj prvi maraton. To je bio novi izazov. Volim kombinirati više sportova, uvijek tražim nove izazove, ne volim monotonost. Pustolovne utrke su spoj svega toga i sad ih, srećom, ima puno u Istri. To je spoj bicikle, veslanja, plivanja, trčanje i orijentacije i sad se okrećem tome, dodala je Sandra, koja nije jedini sportski "luđak" u obitelji. Tu je i njezin brat Kristijan, bivši višestruki hrvatski prvak u motociklizmu i judaš, a danas instruktor bordanja i sudionik brojnih pustolovnih utrka, od Velebita do Croatia adventure race i trener u BBK Adrenalina.

Povezane vijesti

• FOTO / ZLATO RUKOMETAŠICAMA S PULSKOG SVEUČILIŠTA: Studenti s tri kontinenta oživjeli sva sportska borilišta u Puli, živnuo čitav grad
• Na zgradu pulskog bazena stiže novi sadržaj. RIJEČ JE O JEDNOM OD RIJETKIH SPORTOVA U KOJIMA JE PULA UZ BOK ZAGREBU I SPLITU
• DINO KOZLEVAC se žali da su ga sportski djelatnici proglasili "grobarom istarskog sporta". Otkrivamo što se događa i zašto su sportaši "poludjeli"