NA IZDISAJU 2018. GODINE
ŠTO GRAĐANI KAŽU O PROTEKLIH 365 DANA: Ne može Uljanik iz pulskih srca, zato ćemo ovu godinu PAMTITI PO LOŠEM
"Dobro je u protekloj godini u Puli bilo to što su svi radnici Uljanika izašli van i pokazali da imaju muda, da su jedno. A loš je bio razlog zašto su morali izaći, rekao nam je Zoran Todorović, popularni Todor, za jutarnjeg vikend-đira po pulskoj tržnici i špici. Posljednji vikend u gradu pred Novu godinu dobra je prilika za sažimanje dojmove o godini na izdisaju. A nju je, sudeći prema našim sugovornicima, definitivno obilježio Uljanik, neisplata plaća radnicima i neizvjesna sudbina našeg najdičnijeg brodogradilišta.
- E pa dobro je i da su u gradu napravili još jedan kružni tok i sada ih imamo više nego je kružnih napravio Bruce Lee u cijelom životu. Loše je što se kopa po kontejnerima, što imamo plaće za plakat, a dobro bi bilo izaći na ceste da to promijenimo. Izaći na ceste, pa u krug, po kružnom toku dok je benzina, pa ćemo stat, riječi su kojima je završio svoju misao o 2018. godini Todor.
Za malu djecu
Za sunčanog jutra u gradu vlada šušur, svira muzika, djeca pjevaju na tržnici, pije se kuhano vino, jedu kanapei sa slanim sardelama... Smijeh s terasa naizgled otklanja misli o brodogradilištu, o gradskom nogometnom prvoligašu… Ipak, od svih pjesama koje trešte nigdje se u Puli ne čuje ona stara "Pamtim samo sretne dane".
- Dobrim držim to što sam u rujnu pobjegao iz Uljanika u penziju, a loše je da je Uljanik nakon toga propao. Ma znao sam što se sprema već barem pet, šest godina, samo kao da nitko u to nije vjerovao. Naravno da me to pogodilo. Dok se protestiralo i ja sam odlazio na prosvjede, i dalje se čujem s kolegama, mada su iz moje radione svi otišli. A mi smo bili prvi u procesu proizvodnje i znali smo što se sprema. Još kad je Jakovčić rekao 2000. ili koje godine da Uljanik treba seliti, svakome je trebalo biti jasno što će na kraju biti. Sve ove igre Vlade, Grada i Županije, sve su to igre za malu djecu. Uljanik će zatvoriti i tu će za dvije ili pet godina biti što će već biti, ako uopće nađu novca za sanaciju Otoka i Arsenala, rekao nam je Zoran Mošnja, donedavni rezač željeza u Uljaniku.
Začudo koliko smo, slučajnim odabirom, nalijetali na ljude čija je sudbina povezana s brodogradnjom. Jedan od njih je i Josip Starčić, danas umirovljenik, koji se u Uljaniku zaposlio 1964.
- Malo je tega dobrega bilo. Uljanik, pa naša Istra (NK Istra 1961, op.n.), puno se pričalo, a niš se nije načinilo. Dosta šokova je bilo kroz lito. Ma kako da budem zadovoljan, samo se nadam da će u novom litu biti bolje, kaže Starčić, koji voli da ga zovu Bepo.
Pa hoće li, Bepo, biti bolje?
- Ja sam stari uljanikovac i stvarno me pogađa ova situacija. Ali jutros sam slušao da ministri pregovaraju, da su otvorili te dokumente za vidjet stanje unutar Uljanika za potencijalne partnere, nadam se da će ga spasiti. Ovu priču s Dankom Končarom je trebalo odmah zaboraviti. Jer Končar ima jedne planove, a Uljanik je drugo, i ako on daje svoj novac za spas Uljanika, onda si narušava vlastite planove. Moramo biti svjesni da turizam i brodogradnja ne idu skupa. Nešto od toga se mora maknuti, a onda idu ća i Uljanik i Cementara. Sada dolazi u realizaciju ono što su godinama unazad govorili da će preseliti Uljanik, samo što ga sada treba uništiti jer ga nemaju gdje više ni seliti, a da ne smeta turizmu, kaže nam Bepo Starčić. Pitamo ga pamti li nešto lijepo, a on odgovara da "tega lipega puno ni bilo".
- Forši ti je krešila penzija, dobacuju mu prijatelji.
- Sumnjam. Dobro je samo dok je imam, zaključuje Bepo.
Ništa upečatljivo
Konačno, u teškim nam se razgovorima pridružuje i jedna dama.
- Sigurno da je najružnija situacija oko Uljanika. Dosta je ljudi ostalo bez posla, primorano je ići ća iz grada da bi prehranili familije. A najljepše ne znam što bih izdvojila, ništa upečatljivo mi nije ostalo. Ako su ljudi zadovoljni novim kružnim tokovima ili obećanjima o bolnici koja se gradi već godinama ili bazenom koji je trebao biti malo veći nego što je, onda ćemo se veseliti malim stvarima, rekla je Žana Fortunato.
Na zelenoj tržnici, duši grada barem u prijepodnevnim satima, uvijek se načinjaju neke teme i sugovornike je najlakše naći.
- Još nisam išao vidjeti bazen, ali smatram jako dobrim pomakom da su ga konačno izgradili. I to što kažu da nije velik, mislim da je za početak i to dobro. No, općenito, ova godina koja nam prolazi i nije baš nešto dobrog ostavila. Nije bila blistava i nova što nam dolazi ne bi smjela biti takva. Želio bih da se u Hrvatskoj konačno osjeti optimizam, da se otvaraju tvornice, da se stvore uvjeti za mlade da ne odlaze nego da rade ovdje, da se u svakoj kući rodi dijete. Da, optimističan sam, rekao nam je Rajko Dukić. Kao trgovac na tržnici sigurno da ima štošta još za reći.
- Kako radim s maloprodajom gledam ove centre u Puli kojih je previše za tako mali prostor. To dosta uništava male prodavače. Uvijek se govori da nam je tržnica lijepa, da ljeti dolaze turisti, i sve je to u redu, ali ona je zimi monotona. I Pula je postala monoton grad. Nema onog muvinga kao nekada, nema gradskog đira, zaključuje Dukić.
Nešto dalje nailazimo na još jednog umirovljenika.
- Ma sezona je bila odlična, a odlično je i ovo organizirano za Božić i novogodišnje blagdane na Đardinima, na Portarati i na tržnici. Forum je zapušten, ali nastojat ćemo vratiti barem dio ovih fešta i na taj trg, kaže nam Miloš Vorkapić.
Pa kako ćemo uspjeti u tome?
- Vjerujem da hoćemo svi zajedno, ne samo gradonačelnik, nego svi mi, građani, vi novinari, da se jedan dio zbivanja preseli na Forum, a drugi da ostane ovdje. Ljetni je centar Forum, zimski ovaj na tržnici, ali to treba podijeliti ravnomjerno kroz cijelu godinu, rekao nam je umirovljenik Miloš koji ništa lošeg ne bi izdvajao u 2018. godini.
- Sve je bilo u nekim granicama mogućnostima. Grešaka je bilo i bit će, čovjek radi greške i ispravlja ih, poručuje Vorkapić.
Dobila unuka
Mada zlobnici kažu da su Puležanke ćakulone, činjenica je da ih je teško privoliti na razgovor, barem ne imenom i prezimenom i fotografijom. Malo im nedostaje te taštine da se rado pokažu sugrađanima u novinama. Poneke gospođe s nama rado otvoreno razgovaraju o lipim i grdim stvarima, ali kada pokažemo fotoaparat, nastaje tajac.
- Ma samo da nam vi iz Glasa Istre opstanete, jer kako je krenulo, jedino još vas imamo u Puli. Zaboravili su i na Istru, veletrgovačko, i na nogomet, i na Uljanik…
- Čega god su se dotakli, sve je pošlo…, da ne budem vulgarna. Lijepo u 2018. pamtim to što sam dobila unuka, drugo niš. Ja sam Puležanka, imam puno lit i jako sam žalosna jer je taj Uljanik othranio tolike generacije, a sada su ga samo šutnuli. Ale, kuraja u 2019. godini!
- Nemojte mi ni spominjat 2018. godinu. Sin mi je bio u Uljaniku, evo ima mjesec dana da je otišao u Švedsku. Snašao se, da, ali nije to to. Želim tu godinu zaboraviti što prije, kazala nam je Vesna.
Što više novinari pitanja postavljaju, to više nailaze na tužne sudbine.
- A što da pamtim od prošle godine? Nisam dobila tri plaće iz Uljanika. Nisam ništa dobila, ni minimalac, jer radim za kooperanta. Ma da vam barem mogu reći nešto dobro, poručila je za kraj Biserka Holfert.( Zvjezdan STRAHINJA, snimio Neven LAZAREVIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
