"Tjeraju me iz mog stana već dvije godine, otkako mi je suprug preminuo. Nemam gdje, ali neću u sobicu koju mi nude. Stara sam i nemam škole, ali neću se dati maltretirati. Sposobna sam živjeti kako želim. Neka me puste na miru i neka prestanu biti bezobrazni prema meni", ispričala nam je u dahu 75-godišnja Božica Bešir, Puljanka koja već 30 godina živi u dodijeljenom stanu u Mažuranićevoj 10, u stambenoj jedinici Depandanse Doma umirovljenika "Alfredo Štiglić".
Stan joj je, doznajemo, još 1989. dodijeljen na korištenje temeljem tadašnjeg Zakona o socijalnoj zaštiti i to, kako stoji u ugovoru, na neodređeno vrijeme. Do raskida ugovora može doći jedino po osnovi vlastite volje stanara, radi nepridržavanja odredbi ugovora (ukoliko stanar ne plaća najamninu i režije), po osnovi bitnih zdravstvenih indikacija te u slučaju kršenje kućnog reda. Ništa od ovog, napominje Bešir, nije prekršila, a svoj najam i režije plaća redovito.
U 34 kvadrata
Stan u kojem živi ima 34 kvadrata - dnevni boravak u kojem spava, malu kuhinju i kupaonicu. U stanu živi sa svojom mačkom, a tu se, dok nije preminuo, skrbila o suprugu koji je pred kraj života bio nepokretan. Njezine muke počinju, tuži nam se, nakon njegove smrti. Tada, prvi put, odbija prijedlog Doma da se preseli u zgradu Štiglića.
- Nisam htjela, nudili su mi samo krevet, niti sobu u kojoj bih bila sama. Rekla sam im da ne idem u Dom dok sam živa, ali oni su nastavili raditi pritisak. Provalili su mi u šupu i izbacili stvari, poslali čak i svećenika da me nagovara. Jednom mi je socijalna radnica u Štigliću rekla da ću, ako ne odem u Dom, završiti tamo gdje su beskućnici, tvrdi Bešir.
Kada se za pomoć obratila odvjetniku, koji ju je pristao besplatno zastupati, jedno su je vrijeme, veli nam, pustili na miru. Sada ponovo, kaže, vrše pritisak na nju. Ističe da im je ponudila da će izaći iz stana ako joj ponude drugi, no oni insistiraju da je smjeste u sobu Doma.
Bešir pojašnjava da je prije pet godina, kada je još bila sa suprugom, iz svoga stana na prvom katu preseljena na treći kat, u veći stan. Nakon smrti supruga ponovo se vratila u manji. Da bi dobila struju, morala je dati tisuću kuna za ponovo uključenje. Na pitanje tko je bio u tom stanu za vrijeme dok je ona sa suprugom bila u drugom, veli da je prostor koristila jedna udruga umirovljenika. Za njima je, navodno, ostao dug za struju od 1.900 kuna.
- Pitala sam puno puta u Štigliću, govorila da to nije moj dug, ali nisu me htjeli slušati. Samo mašu nekim papirima i viču: "Ne znamo, plati." Moja je mirovina 1.600 kuna i dug od dvije tisuće kuna nisam mogla podmiriti. Zato sam dignula kredit na četiri tisuće kuna koji i sada plaćam. Ali ne želim odustati od svojeg novca i zato stalno pitam da mi vrate, kaže Bešir.
Ravnateljica Doma "Alfredo Štiglić" Vesna Grubišić-Juhas pojašnjava da se radi o dugo planiranom projektu Istarske županije za rekonstrukciju i adaptaciju objekta Depandanse u Mažuranićevoj 10 i kako su radovi nužni da bi se dobilo mjesta za 30 novih korisnika koji boluju od Alzheimera.
Neće je siliti
- Za sada se tek radi o planovima za budućnost, izrađuju se projekti i troškovnici i nitko ne može kazati kada bi mogli početi radovi. Za tu je namjenu potrebno osigurati velika financijska sredstva, oko deset milijuna kuna. Svi razgovori s gospođom Bešir provedeni su u pripremi projekta, a kako smo imali slobodnu jednokrevetnu sobu, koja je po svojoj funkcionalnosti kao mali apartman, ponudili smo joj jer je rijedak slučaj da je takva soba slobodna. Ona to nije prihvatila i mi je nipošto nismo tjerali van iz stana, niti hoćemo, kaže Grubišić-Juhas. Pojašnjava kako je planirano da se Bešir, po rekonstrukciji objekta, vrati tamo gdje je i bila.
Na pitanje bi li se vratila u svoj stan, ravnateljica pojašnjava da je planirano da joj se ponudi soba s kupaonicom jer bi se cijeli kat osmislio kao jedinstvena cjelina koja bi imala zajednički dnevni boravak i kuhinju u kojoj bi se mogla pripremati jela, ali pod nadzorom djelatnika.
- Žao mi je što se uznemirila. Sve ponuđeno bilo je u dobroj namjeri. Kako smo imali sobu, to smo joj ponudili s obzirom na to da je u poznim godinama i sama, veli Grubišić-Juhas.
Što ako Bešir ne bude željela iseliti? Ravnateljica kategorički tvrdi: "Nitko je neće ni na što siliti."
- U krajnjem slučaju, ako se ne dogovorimo, mada joj nudimo najbolje rješenje, onda ćemo je pustiti da ostane u stanu. Radove ćemo, nadam se, ipak izvesti. Teško je znati što će se kroz koju godinu dogoditi, zaključuje ravnateljica.
Vodeći nas po zgradi, pojašnjava da je Depandansa Doma "Alfredo Štiglić" izgrađena u sklopu većeg stambenog objekta. U zgradu su smješteni umirovljenici s tadašnje stambene liste koji su nisu imali riješeno stambeno pitanje ili su živjeli u neuvjetnim stanovima.
- Božica Bešir korisnica je stambenog prostora od veljače 1989. Ovdje je smještena jer je živjela u nužnom smještaju bez sanitarnog čvora. Usluga organiziranog stanovanja nije se pokazala dobrom i s vremenom je ugašena. Korisnici su bili unutar Doma, ali izvan naše kontrole. Odlučeno je stoga da cijela Depandansa bude namijenjena za cjelodnevni smještaj korisnika. Sukladno tome, stambene jedinice postupno su se oslobađale ili prirodnim odljevom ili smještajem stanara na lokaciju Krležina 33, pojašnjava Grubišić-Juhas, dodajući da je svaki od 23 stanara mogao živjeti u stanu dok je to želio.
Druge pristale
- Zbog planirane rekonstrukcije prvog i trećeg kata Depandanse s aktualnim stanarkama od konca 2017. kontinuirano razgovaramo kako bi ih upoznali s neophodnošću adaptacije i prenamjene zgrade, kaže ravnateljica. Dodaje da je s dvije preostale stanarke postignut dogovor, dok se Bešir kategorički protivi.
Upitana o problemu struje, ravnateljica pojašnjava: "Prilikom svakog preseljenja korisnica je potpisala zapisnik, svaki puta su očitana brojila struje i vodomjeri na što ona nije imala nikakvih primjedbi". Na optužbe da su Bešir izbacili stvari iz šupe, odgovara da uz stan nije predviđeno korištenje tzv. atomskog skloništa.
- Mi kao profesionalci nikada ne ugrožavamo naše korisnike, ali da im pokušavamo ukazati na neke situacije koje su dobre za većinu ljudi, pa na koncu i za njih same, to smo dužni. Na svakom je odluka što će činiti, zaključuje Grubišić-Juhas.