OGLEDALO RAZVOJA GRADA
Šetnja kroz povijest: NAJSTARIJA PULSKA KUPALIŠTA BILA SU U LUCI
Premda mu treba temeljna obnova, a do sada učinjeni radovi obnavljanja su tek dijelom popravili situaciju, kupalište Stoja je jedno od rijetkih mjesta gdje se još uvijek može pronaći tračak kontinuiteta one nekadašnje, građanske Pule
Ljetni su mjeseci, vrijeme je za plažu, kupanje, relaksiranje, a iako je ovo ljeto drugačije nego sva dosadašnja, pulske plaže su i dalje pune ljubitelja kupanja i sunčanja. Doduše ne kao lani, ali ljudi ima.
Prisjetimo se tim povodom malo povijesti o pulskim plažama. Premda mu treba temeljna obnova, a dosadašnja obnova tek je dijelom popravila situaciju, kupalište Stoja jedno je od rijetkih mjesta gdje se još uvijek može pronaći tračak kontinuiteta one nekadašnje, građanske Pule.
Priča o Stoji
Uz legendarnog bagnina Ninija Načinovića koji je čak 50 godina bio spasilac na tom kupalištu, priča o Stoji je uvijek zanimljiva, osebujna i slojevita, a nekoliko predavanja o tome održao je i arhitekt Anton Percan.
Jedna od najstarijih postojećih plaža je ona na poluotoku Stoja, nastala po projektu mladog pulskog arhitekta Enrica Trolisa, a puni naziv glasio je Stabilimento Balneare Stoia.
U Puli je za potrebe austrijskih časnika i njihovih obitelji od 1914. godine izgrađeno kupalište Valkane. Zanimljivo je spomenuti da je kupalište, koje je oštećeno u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, zbog protivljenja pulske gradske uprave izgrađeno bez građevinske dozvole.
Vezano uz nazive Stoja i Valovine postoji čitav niz priča, a neke od njih su ribarske priče, prave ribarske. Nekada se, naime, išlo ribariti na vesla, a ribari iz Premanture i okolice ribarili su na punti Stoja. Tada se taj dio zvao Signole piccolo, dok se Muzil zvao Signole grande. Budući da su tamo ribari lovili ribu koja se u narodu zvala pesce lovo (nešto slično brancinu), tada je to postala Punta Lovine, potom i Valle Lovine, od čega je kratak put bio do naziva Valovine.
Međutim, tu priča nije gotova, a upravo povratak ribara njihovim kućama definirao je naziv lokaliteta Stoja.
Ribari i nastambe
Ribarima je bilo kasno i daleko vratiti se navečer do Premanture i okolice, tako da su sagradili svojevrsne nastambe koje su zvali stojnice, od čega je došao i naziv Stoja.
Valkane pak, kako mnogi misle, nemaju veze s psima, iako se govorilo da su upravo po psima (talijanski cane-pas), dobile ime. Naziv je povezan s trstikama (Valle delle canne), iz čega je proizišla riječ Valkane.
Kako je na svom predavanju prije nekoliko mjeseci naglasio arhitekt Percan, tek nakon Drugog rata kao kupališta se koriste uvale i mjesta uz pulsku obalu na kojima ne postoje kabine za presvlačenje.
Lungomare ima tri plaže nekada karakterističnih naziva, koji se više ne upotrebljavaju. To su bianco, rosso, verde. Dok se za prve dvije zna da su se nalazile uz današnju Gortanovu uvalu odnosno Valsaline, postoje dvojbe oko područja koje se nazivalo verde.
Bianco se odnosi na Gortanovu uvalu, rosso na područje između Valsalina i Gortanove, i to možda zbog crvene zemlje koja je tu dolazila iz šume i vrtova, a možda i zbog vode koja je poprimala takvu boju zbog klaonice kod sadašnjeg Mornara. Verde je, pretpostavlja se, bilo prema Valkanama, i tako se zvalo zbog zelene boje trave.
No, najstarije pulsko kupalište, koje danas ne postoji, bilo je ono u uvali Sv. Petra u Puli, sagrađeno krajem 60-ih godina 19. stoljeća - Bagno Gallegiante Polese, uz kupalište Boscaglia u Trstu bilo je to najstarije javno gradsko kupalište na Jadranu namijenjeno isključivo stanovnicima grada.
Pulska luka
Još jedno kupalište, koje je također spomenuo Percan, postojalo je u pulskoj luci, i to još od davnih dana. Poduzetna braća Schiavon 1885. godine na sprudu uz otok Uljanik sagradili su novo gradsko kupalište Bagno Polese, koje je imalo terasu za ples i sunčanje te restoran. To je kupalište bilo u funkciji punih 35 godina. Pojedini su se Puljani dugo kupali i ispred baraka.
Kupališta i plaže na Verudeli dio su novije povijesti, a Puljani su tu masovno počeli odlaziti kada su se počeli graditi prvi hoteli i naselja, uspostavljati autobusne linije, dok je cijelo područje Saccorgiane odnosno Zlatnih stijena postalo slobodno za kupanje tek nakon odlaska JNA, jer je dio bio u službi vojske.
Arhitekt Attilio Krizmanić kazao je svojevremeno da je naziv Saccorgiana potekao od uvale gdje se danas nalazi hotel Brioni, iako se prema nekim starijim kartama naziv odnosio na onu malo udaljeniju uvalu, gdje se svojevremeno nalazio vojni objekt.
Budući da su se te uvale tada zvale San Giovanni, a mreže za lov su se zvale sacca (vrećasta mreža), to je postalo Sacca de San Giova(n)ni, što je potom iskrivljeno u Saccorgiana.
Postoje i zapisi u kojima je navedeno da je Monsival, odnosno Bourguignon nazvan Nova Saccorgiana, a današnje Zlatne stijene Stara Saccorgiana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
