na današnji dan

VREMEPLOV: PULA JE POSLJEDNJI OSLOBOĐENI GRAD U ISTRI. Uslijedile su još dvije teške godine pod savezničkom vojnom upravom

Nakon uličnih borbi sam grad oslobođen je 5. svibnja, ali su se borbe na Muzilu odužile sve do kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. Treći talijanski bataljun “Pino Budicin”, u kojemu su se nalazili i brojni Puljani, svečano je umarširao u Pulu 9. svibnja. Civilnu vlast u gradu preuzeo je Gradski NOO na čelu s Franjom Nefatom

| Autor: Patricija SOFTIĆ
Prizor snimljen na dan oslobođenja Pule

Prizor snimljen na dan oslobođenja Pule


Danas, 76 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, teško je zamisliti da je Pula ikad pretrpjela ratna razaranja koja su tada devastirala gotovo čitave europske gradove. No, strašnim scenama bombardiranja iz zrakoplova, kakve smo vidjeli samo na starim crno-bijelim filmovima, svjedočili su građani koji su živjeli u Puli tih godina.

Bitka za Muzil

Bombardiranje Pule u Drugom svjetskom ratu trajalo je od siječnja 1944. do ožujka 1945. godine. U svojoj 3.000 godina dugoj povijesti, Pula nikad prije nije doživjela ovakvo razaranje koje je kasnije dovelo do potpuno izmijenjenog izgleda grada. Iako su u ratu teško stradali i drugi hrvatski gradovi, Pula i Zadar ipak su pretrpjeli daleko značajnije savezničko bombardiranje. U pogledu Pule, tome je doprinijela činjenica da je najveći istarski grad bio velika ratna luka u to vrijeme pod njemačkom vojnom upravom. Dugogodišnji predsjednik Saveza Udruga antifašista Istarske županije Tomislav Ravnić svjedočio je za Istarsko povijesno društvo i najveći europski povijesni projekt Memory of Nations da je njegova jedinica u svibnju 1945. prva ušla u Pulu iz smjera Valture kroz Šijanu, gdje je vidio samo dvije civilne osobe.

- Zadatak nam je bio zauzeti zgradu mornarice, a dok smo ulazili u grad, nismo naišli ni na kakav otpor. Izgledno je da su se Nijemci nekoliko sati prije našeg dolaska povukli iz grada i utvrdili na Muzilu. U zgradi mornarice nije bilo nikoga, a stvari su ostavljene na brzinu. Vjerojatno su Nijemci dobili zapovijed i brzo napustili zgradu nekoliko sati prije našeg dolaska. Taj dan bio je rezerviran za pregovore s njemačkim komandantom. Pregovori su se odvijali na Busoleru. U 17 sati dva njemačka vojnika javila su partizanskim vojnicima da grad Pulu predaju partizanima, a da se oni povlače na Muzil. Imali su namjeru bježati brodovima, no evakuacijski brodovi nisu nikad došli. Bitka za Muzil započela je 3. svibnja i trajala do 8. svibnja kad su se Nijemci predali, izjavio je Ravnić, koji je u to vrijeme imao 16 godina.

Prema Ravniću, Nijemci se nisu predali prije kapitulacije Njemačke, već su se bijele zastave zavijorile ono jutro kada je došla vijest o njemačkoj kapitulaciji.

I nakon rata - borba

Završne operacije oslobođenja hrvatskih obalnih gradova kretale su iz Zadra duž obale i otoka. Nakon oslobođenja Lošinja, krenuli su prema Puli. Točno na Prvi maj 1945. plovili su prema Plominu, a već sutradan su kamionom prebačeni pred Pulu, neposredno prije Loborike. Tomislav Ravnić potvrdio je priču o Kumaru koji je par dana prije predaje Nijemaca obustavio opskrbu vode na Muzil tako što je zatvorio vodovodne ventile. Ravnić je nakon njihove predaje ušao u podzemne tunele Muzila i tamo našao veliku zalihu hrane. Zaliha im je mogla dostajati za nekoliko mjeseci borbe.

Franjo Nefat, prvi poslijeratni  gradonačelnik

Franjo Nefat, prvi poslijeratni gradonačelnik

Međutim, kraj Drugoga svjetskog rata nije označio i kraj rata u Istri i Hrvatskoj. Tijekom dvije poratne godine vodila se žestoka borba za Istru u samoj Istri. Podijeljena na Zone A i B, Istra je tek trebala, na Mirovnoj konferenciji, steći svoj državno-pravni status. O tome je pisao poznati hrvatski povjesničar profesor Darko Dukovski u svom znanstvenom članku "Atentat na britanskog brigadira Roberta de Wintona u Puli 10. veljače 1947." objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest.

- Pula je posljednji oslobođeni grad u Istri. Nakon prethodnih borbi oko Labina i Pazina, 2. svibnja 1945. godine Pula je opkoljena postrojbama Jugoslavenske armije. Nakon uličnih borbi sam grad oslobođen je 5. svibnja, ali su se borbe na Muzilu odužile sve do kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. Treći talijanski bataljun “Pino Budicin” 1. brigade “Vladimir Gortan”, 43. istarske divizije, u kojemu su se nalazili i brojni Puljani, svečano je umarširao u Pulu 9. svibnja 1945. godine. Civilnu vlast u gradu preuzeo je Gradski NOO, koji se do tada nalazio u ilegali. Drugoga svibnja 1945., u Osnovnoj školi “Giuseppe Giusti” u ulici Campo di San Martino (danas OŠ “Tone Peruško” u ulici Poljana Sv. Martina), službeno je osnovan Gradski NOO za Pulu. U Odbor su ušli radnik Franjo Nefat (Francesco Neffat) kao predsjednik, učitelj Giovanni Velich (Ivko Velić) kao tajnik te članovi zaduženi za pojedine odjele, Josip Matas-Andrić, Umberto Camicioli, Steno Califfi, Giovanni Fiorentin, profesor Carlo Gonan, dr. Stanislao (Stanislav) Batteli, dr. Egon Maroević, Bruno Brenco, Stefano Stell i dva člana KPH. Sjećanje Ferruccia Nefata (Neffat), jednog od vodećih ljudi antifašističkoga pokreta grada Pule, značajno je za analizu općega stanja antifašističkih snaga u gradu.

Nikad više ljudi na Portarati: Franjo Nefat, jedan od prvih zastupnika u Saboru govori 17. lipnja 1950. pred 15.000 građana

Nikad više ljudi na Portarati: Franjo Nefat, jedan od prvih zastupnika u Saboru govori 17. lipnja 1950. pred 15.000 građana

On tvrdi da od kapitulacije Italije do oslobođenja, u Puli nisu djelovali nikakvi politički pokreti ni akcije, te da je Antifašistički pokret u Puli bio jedinstven, dobro organiziran. Tek nakon oslobođenja i dolaska angloameričkih jedinica u Pulu, došlo je do razbijanja radničkog i demokratskog pokreta i stvaranja dva fronta: jednog za priključenje Jugoslaviji i drugog za priključenje Italiji. S jedne strane bili su KPJ, Jedinstveni sindikati, SKOJ, USAOH, Narodna Fronta i APJG, a s druge strane KPI, PSI, PSD, DC, Sindacati Giuliani, Partigiani Italiani, piše Dukovski.

U širemu kontekstu, Pula je prolazila kroz političku i društvenu tranziciju kakvu su prolazili svi gradovi Istre, Slovenskoga primorja i dijela Julijske Venecije koje je zauzela 4. jugoslavenska armija. U kratkome, ali najosjetljivijem razdoblju, od 4. svibnja do 12. lipnja 1945., koliko je gradom upravljao Gradski NOO i vojno zapovjedništvo grada, osjećala se stalna napetost i strah od odmazde ili nasilja vezano uz brojne deportacije, zatvaranja ili likvidacije “narodnih neprijatelja”, “fašista”, “zločinaca” i drugih politički nepodobnih osoba, posebice onih koji su bili za ostanak Istre u Italiji. Zbog toga je, kazuje Dukovski, dio talijanskog stanovništva Pule postrojbe 4. jugoslavenske armije shvaćao kao “okupatorsku”, a ne “oslobodilačku” vojsku.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter