Što se neurokirurgije tiče, ne žalim za ničim. Postigao sam sve što sam mogao i mogu reći da odlazim na vrhuncu karijere i u top formi. Operirao sam stvari koje 98 posto neurokirurga u Hrvatskoj nikad neće. Nemam osjećaj da sam nešto propustio, dapače, postigao sam maksimum i jedino za čime žalim su moji pacijenti koje će morati preuzeti netko drugi, kaže dr. Štimac

"Beba je odlično, bila je to moja posljednja operacija. Sve je trajalo tri sata i moram priznati da sam asistentu u sali rekao da ne znam kako početi. No, pribrao sam se i krenuo operirati. U protivnom, beba ne bi preživjela. Kad u rukama držite novorođenče staro jedan dan koje teži ni četiri kilograma, to su definitivno najteži trenuci… Kosti glave su još tako krhke i tanke, poput ljuske jajeta. Morate biti nježni i pažljivi, te voditi računa o svakoj sitnici. Kad vidite tako prekrasno dijete i onda toj bebi morate napraviti rez, skinuti kožu, mišiće, kost, nije vam svejedno. Čim se rodilo, moraš ga rezati. Ako to ne napraviš, umrijet će. To je užas. Estetika je u takvim slučajevima manje važna, važno je jedino da dijete preživi. To su najteže operacije u karijeri kada se kao neurokirurg najviše emotivno isprazniš. Čuo sam se sa šefom pedijatrije i kaže da se beba odlično oporavlja", ispričao nam je prof. dr. sc. Dinko Štimac kojeg smo posjetili u Gorskom kotaru, u njegovom rodnom mjestu Gerovo između Delnica i Čabra.

Riječ je o bebi koju je prošlog tjedna hitno morao operirati nakon našeg razgovora u klinici na Sušaku. Teška operacija novorođenčeta kojom je spasio još jedan ljudski život ujedno je i njegov trajni oproštaj s Klinikom za neurokirurgiju na KBC-u Rijeka gdje je lani smijenjen s mjesta predstojnika Klinike. Njegova mučna ispovijest u kojoj je ovih dana za Glas Istre progovorio o raznim koruptivnim radnjama u zdravstvu, ali i primjerima nesvjesnog, pa čak i šarlatanskog liječenja pojedinih kolega, što je sve detaljno prijavio DORH-u, pobudila je nevjerojatan interes javnosti.

Doktor Štimac dočekao nas je ispred svoje osnovne škole u centru mjesta. Dovezao se na cross motoru, a iza njega na motoru je stigao i njegov 11-godišnji sin Marijan koji je, baš poput svog oca, već zaljubljen u zvuk motora.

- Moja djeca diktiraju mi život i ne pada mi na pamet seliti iz Gerova, kaže nam dr. Štimac nakon što smo mu prenijeli ponudu jednog poslovnog čovjeka iz Istre koji mu je spreman osigurati kuću za obitelj ukoliko želi doći živjeti, a možda i raditi u Opću bolnicu Pula. - Nažalost, to ću morati odbiti, jer ne želim djecu seliti iz ove sredine u kojoj imaju sretno djetinjstvo. Što se tiče mog daljnjeg preživljavanja, nakon što sam neurokirurgiji rekao "doviđenja", mogu vam odmah reći - nikad neću biti kruha gladan! Odrastao sam u radničkoj obitelji i još kao 11-godišnji dječak pomagao sam ocu cijepati drva. Znao sam godišnje i do deset metara sam nacijepati. Ne bojim se za svoju egzistenciju. Već sutra mogu izrađivati namještaj, variti verande, šalovati i betonirati. Mogu i traktorom orati njive ili izvlačiti trupce iz šume. Mogu kamionom prevoziti trupce iz šume u pilanu, ili piliti drva po kućama. Mogu ljude učiti jahati ili podučavati motocross, ili sve to paralelno. I tako ću zaraditi za život. Tu me sustav i državni aparat ne mogu opstruirati. Ne mogu me uništiti koliko god se trudili, rezolutan je dr. Štimac.

Vrlo emotivno je progovorio zbog čega se počeo baviti tim poslom. Otkriva nam da je smrt njegovog šest godina starijeg brata koji je preminuo od aneurizme utjecala na njegov životni izbor - bavljenje neurokirurgijom.

- Brat je imao 18 godina kada je preminuo od aneurizme. Ovdje, u obiteljskoj kući u Gerovu, meni doslovno na rukama. Svjesno ili ne, njegova bolest i smrt sigurno su utjecali na odabir moje profesije. Drugačije gledam na liječenje aneurizmi, jer sam to prošao u vlastitoj obitelji. Znam sve aspekte toga i kroz školovanje sam se na to fokusirao jer sam uvijek tražio razlog kako se to dogodilo kod mog brata. Što se neurokirurgije tiče, ne žalim za ničim. Postigao sam sve što sam mogao i mogu reći da odlazim na vrhuncu karijere i u top formi. Operirao sam stvari koje 98 posto neurokirurga u Hrvatskoj nikada neće. Nemam osjećaj da sam nešto propustio, dapače, postigao sam maksimum i jedino za čime žalim su moji pacijenti koje će morati preuzeti netko drugi, kaže dr. Štimac i dodaje:

- Dok sam bio šef Klinike, cjelokupna lista čekanja pacijenata bila je dostupna svakom liječniku na Klinici, a ja sada ne mogu dobiti na uvid listu svojih pacijenata kojih ima preko 200, unatoč tome što sam to u nekoliko navrata tražio. Zamislite do kuda to ide kad oni skrivaju podatke koliko pacijenata čeka kod mene za operaciju. Ako skrivaju od mene, zamislite koliko tek skrivaju pred službenim tijelima. Još u listopadu prošle godine pojedini su kolege zivkali moje pacijente sugerirajući im da nađu novog liječnika. Govorili su im da sam napustio Kliniku. U neurokirurgiji sam definitivno postigao sve što sam mogao i što me zanimalo. Postigao sam maksimum. Ponavljam, žao mi je jedino pacijenata, a sve ostalo je manje bitno. To vam je kao da igrate košarku. Dođete do neke razine, a kad kažete dosta, jednostavno se s time pomirite i košarka vam više ne nedostaje, iskren je dr. Štimac.

Prisjeća da su mu najteže operacije bile kada je u Osijeku operirao djecu, a zanimanje neurokirurga je stres s kojim se kao čovjek, ali i liječnik moraš naučiti živjeti. Tu i su i neprespavane noći, ali i neizvjesnost pred teške operacije. Kako kaže, nikada ne možeš biti miran, jer ne znaš hoće li se pacijent probudit, hoće li ponovno stati na noge ili progledati. U njegovom se govoru može osjetiti da je duboko proživljavao sve faze liječenja sa svojim pacijentima koji su mu uvijek bili na prvom mjestu.

- Operirati najosjetljiviji dio tijela kao što je mozak i činjenica da držite sve konce u svojim rukama, osjećaj je s kojim se morate svakodnevno nositi. To je ono što čovjeka najviše opterećuje. Neurokirurgija je ogroman i svakodnevan stres, no s time morate naučiti živjeti. To je kao da vozite supersonični lovac i u tih 20 minuta letite u nekoj formaciji i, ako samo milimetar pomaknete pilotsku palicu u ruci pri toj brzini, možete se zaletjeti u susjedni avion. Ako ne reagirate na vrijeme, gotovi ste. Tako je i u neurokirurgiji, samo što kao pilot ubiješ sebe, a ovdje možeš ubiti nečije dijete, majku brata, oca. i to je ono na što sam jako osjetljiv. Postoje dvije skupine liječnika: oni koji suosjećaju sa svojim pacijentima i oni koji tu empatiju nemaju. Ova druga skupina je opasna, jer njima je pacijent kao komad drveta, priča dr. Štimac. (Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ)