Svi oceani i mora svijeta, pa tako i Jadransko more, u svojim dubinama kriju velike količine nafte i plina. Hrvatska ima bogatu povijest iskorištavanja rudnog bogatstva, koje se odvija već desetljećima, na kopnu više od 60, a na moru više od 40 godina. Prvo plinsko polje u Hrvatskoj otkriveno je 1917. godine, a prvo naftno polje 1941. godine. Izrađeno je oko 4.500 istražnih i razradnih bušotina. Plin se iz sjevernog Jadrana kod Pule počeo eksploatirati 1999. godine.
Recimo da je prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, kao jedna od prvih u Europi, izgrađena već 1883. godine u Rijeci, u blizini luke, što je bila pogodnost za prijevoz sirovine morem, a njezinih prerađevina morem i željeznicom. Rafinerija u Rijeci tada je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, u prvom redu za petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom. Godine 1885. prerađeno je 30 tisuća tona sirove nafte, pretežito u rafinirani petrolej, a već 1887. godine proradilo je i postrojenje za proizvodnju mazivih ulja. Godine 1927. izgrađena je i rafinerija nafte u Sisku.
Republici Hrvatskoj pripada više od 54.000 km² površine Jadranskog mora. Podmorje Jadrana podijeljeno je na tri područja, od sjevera prema jugu: područje između Istre i ušća rijeke Po, gdje je dno blago razvedeno s maksimalnim dubinama do 39 metara te se može bušiti pomoću jednostavnijih platformi (tu se nalazi plinsko polje Ika); od poteza Ravenna - Pula do crte Ancona - Zadar dubine su pretežno do 70 metara, s razvedenijim dnom; od spojnice Monte Gargano – Pelješac – Mljet prema jugu dno je na dubinama od 200 do tisuću metara s izraženom razvedenošću.
Potaknuti pojačanim istraživanjima na talijanskoj strani Jadrana, hrvatski naftaši 1966. godine traže od Republičkog sekretarijata za privredu Hrvatske odobrenje (koncesiju) za istraživanje podmorja Jadrana. Ubrzo potom, u svibnju 1966. godine, stiže odobrenje za istraživanje na području sedamnaest općina: Umag, Novigrad, Poreč, Rovinj, Pula, Mali Lošinj, Pag, Supetar (Brač), Dubrovnik, Hvar, Korčula, Lastovo, Split, Šibenik, Trogir, Vis i Zadar.
Unajmljena francuska bušaća platforma Neptun, na bušotini Jadran 1, nasuprot Dugog otoka, zavrtjela je dlijeto u morsko dno 3. rujna 1970. godine. Bio je to početak velikog i skupog posla u traganju za naftom i plinom u hrvatskom dijelu sedimentnog bazena jadranskog podmorja, površine veće od 50 tisuća četvornih kilometara.
Seizmička mjerenja Geofizike, koja su počela 1968. godine brodom Vez, i kasnije brodom Junak, potvrdila su opravdanost istražnog bušenja.
Prve istražne metre Panon buši 2. lipnja 1977. godine na lokaciji Jadran 11. Nabavkom poluuronjive platforme Zagreb 1 godine 1981. i platforme Labin 1983. godine, proširuju se istraživanja u podmorju Jadrana. Istražnom bušotinom Jadran 6, 58 kilometara zapadno od Pule 1973. godine otkriveno je prvo i ujedno najveće plinsko polje nazvano Ivana. Nakon Ivane, otkriveno je još šesnaest plinskih polja i to: Ika, Ida, Annamaria, Andreina, Irina, Ksenija, Koraljka, Irma, Marica, Katarina, Ana, Vesna, Božica, Irena i Izabela, Ika Jugozapad.
Kada je riječ o platformi Labin, to je prva domaća platforma za istraživanje i eksploataciju podmorja koju su zajednički gradili brodograditelji Pule, Rijeke i Splita udruženi u Jadranbrod. Trup platforme Labin izgrađen je u Uljaniku 1983. godine, a kompletirana je u riječkom brodogradilištu "Viktor Lenac". Ova platforma dvaput je rekonstruirana: 2003. godine u brodogradilištu Nauta Lamjana na otoku Ugljanu i 2014. godine u Uljaniku.
U Zagrebu su, 4. ožujka 1982. godine, četiri velike svjetske naftne kompanije (Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil) potpisale s INA-Naftaplinom ugovor o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnog Jadrana. Osnovane su tri tzv. Osnovne organizacije udruženoga rada: Jabuka, Palagruža, Mljet.
Istražno razdoblje podijeljeno je na tri faze, a u prvoj dvoipolgodišnjoj trebalo je snimiti seizmiku i izraditi osam bušotina. Izbušeno je ukupno devet: po tri na Mljetu (Maja 1, Melita 1 i Mirjana 1), Jabuci (Jana 1, Jelena 1 i Kate 1) te na Palagruži (Palagruža 1, Patricija 1 i Perina 1). Budući da nisu otkrivene komercijalne količine nafte, istraživanje je 1987. godine prekinuto.
INA je s talijanskom kompanijom ENI sklopila dva ugovora o podjeli proizvodnje na ugovornom području Sjeverni Jadran (1996.) i Aiza – Laura (1997.). Od početka proizvodnje, studeni 1999. do kraja 2013. godine, iz devet plinskih polja proizvedeno je više od 15 milijardi prostornih metara plina. INA je s drugom talijanskom kompanijom, Edison, sklopila 2002. godine ugovor o podjeli proizvodnje na području Sjevernog podmorja Hrvatske za blokove Izabela i Iris/Iva. U srpnju 2004. godine objavljeno je otkriće plina na bloku Izabela, a u rujnu iste godine napušten je blok Iris/Iva. Partneri proširuju aktivnosti na blok Izabela i 2006. godine izrađuju bušotinu Irena 1 kojom potvrđuju otkriće drugog plinskog polja. Projekt razrade polja Izabela počeo je 2008. godine, a dovršen dvije godine kasnije; ovdje je proizvodnja plina počela 2014. godine.
Na području srednjeg Jadrana izrađeno je 27 istražnih bušotina, a na području južnog Jadrana šest. Četiri istražne bušotine utvrdile su da ima nafte (Jadran 9 i 13, te Vlasta 12 i Melita 1). Najdublje istražne bušotine su Susak (6.725 metara) i Jadran 10 (6.014 metara).
Među podvige hrvatskih naftaša treba ubrojiti i bušotinu Amanda 1 BIS duboku 7.305 metara, koju je u međunarodnim vodama, u Tršćanskom zaljevu, 1979. godine, za samo osam mjeseci izradila posada Panona. Bila je to tada najdublja morska bušotina u ovom dijelu Europe.
Naposljetku, spomenimo i najmanje istraženi prostor Dinarida, gdje je snimljeno oko 800 kilometara i izrađeno 26 istražnih bušotina.
Na sjevernom dijelu Jadrana, u Istri, nalazi se devetnaest plinskih proizvodnih platformi i jedna kompresorska, na koje je spojena 51 proizvodna bušotina unutar tri eksploatacijska polja. Iz njih se godišnje proizvede oko 1,2 milijarde prostornih metara plina.