OTKRIVAMO IZ PULSKE POVIJESTI 10/20
POČETKOM 19. STOLJEĆA PULA JE BILA BOLESTAN I ZAPUŠTEN GRAD: Na Pragrandeu je, nakon isušivanja močvara, izgrađeno nogometno igralište na kojem je GOSTOVAO SLAVNI JUVENTUS
Kroz veći dio pulske povijesti pa do današnjih dana obilne kiše uzrokuju nevolje Puležanima. Da bi se spoznali razlozi poplavljivanja najnižih dijelova grada, potrebno je vratiti se u prošlost, u vrijeme nastanka Pule. Na brežuljku najbližem moru, u prostranom i dobro zaštićenom zaljevu, okruženom brežuljcima i plodnim dolinama, prije tri tisućljeća osnovano je prvo organizirano naselje Histra, na čijim se temeljima razvila današnja Pula. Okružen morem sa zapada i potocima s močvarama uz sjeverne i južne zidine, Pula je poput poluotoka imala povoljan strateški položaj. Močvaran i nepristupačan teren oko gradskih zidina olakšavao je mogućnost obrane grada, ali je njegovim stanovnicima predstavljao opasan izvor zaraze i malaričnih bolesti. Iako malarija kao bolest nije dijagnosticirana prije mikroskopskog pregleda krvi u 19. stoljeću, većina stanovnika Pule je u ljetnim sparnim danima imalo simptome malarične groznice. U povijesnim izvorima prepoznajemo ih pod nazivima febra, terziana ili kao bolest lošeg zraka - mal'de aria. Stoga su u ljetnim mjesecima imućniji stanovnici napuštali Pulu i boravili u obližnjim naseljima bez močvarnih i stajaćih voda - Vodnjanu, Galižani, Premanturi…
Održavanje kanala
Grad se razvijao unutar gradskih zidina koje su se na zapadnoj strani prostirale uzduž morske obale, a na ostale tri strane bile su okružene lokvama i močvarama koje su stvarala dva velika sliva. Osim sliva na sjevernoj strani, između brežuljka Monte Ghiro i brda iznad Arene, koji je završavao na današnjem Trgu na mostu, drugi, veći sliv na južnoj strani prolazio je područjem između današnje Mutilske ulice i Marsovog polja i završavao je u tadašnjem lučkom pristaništu Valle del Buso kod današnje zgrade pošte. Najviše lokava i močvara nastajalo je upravo na tom pravcu, u neposrednoj blizini gradskih bedema između brežuljaka Monte Zaro i Svetoga Mihovila, na Pratto Picollo ili Maloj poljani kako je hrvatsko stanovništvo nazivalo područje od današnjeg trga Portarate do područja na kojem se danas nalazi zgrada Croatia osiguranja. Močvarno područje nastavljalo se do Velike poljane ili Prato Grande, odnosno Pragrande, između današnje Mutilske ulice i Ulice Marsovog polja.
Austrougarska je vlast početkom 19. stoljeća zatekla Pulu kao bolestan i zapušten grad opasan zidinama i bez gospodarskih djelatnosti pa je stoga razumljivo da je jedna od prvih mjera nove vlasti bila isušivanje močvara i stajaćih voda ispred gradskih zidina. No, potreba o isušivanju stajaćih voda bila je u svijesti Puljana i prije dolaska austrougarskih vlasti. Najstariji pisani podatak o potrebi isušivanja močvarnih područja potječe iz 1320. kada se pulske gradske vlasti za pomoć obraćaju mletačkom senatu.
Također, pulski statut iz 1500. godine u nekoliko odredbi propisuje obveze Puljana kod održavanja kanala, kao i obveze vlasnika zemljišta za isušivanjem močvarnih dijelova na njihovim posjedima. Francuski vojni inženjer Antoine de Ville, koji je od 1631 do 1633. za potrebe gradnje mletačkog kaštela boravio u Puli, od mletačkog senata je dobio zadatak da se svojim znanjem i savjetima uključi u rješavanje odvodnje stajaćih voda s močvarnih pulskih područja.
Lovili jegulje
Ipak treba reći da to močvarno područje uz potok Pragrande nije Puljanima donosilo samo nevolje jer se u potoku uvijek mogla uloviti pokoja jegulja, a i zemljište je tu bilo najplodnije pa su pulske imućnije obitelji (Vio, Marinoni, Artussi, Cattro, Fabretto, Cresovani…) tu imale svoje posjede.
No, Puljane je i dalje mučio višestoljetni problem na Maloj i Velikoj poljani koje su sve više plavile. Sa zatrpanim kanalima kojima je voda trebala otjecati u Valle del Buso tu se ljeti dizao smrad vode stajačice koja je širila bolest. Izgradnja novog kanalizacijskog sustava započela je 1862., a završena proširenjem velikog kanala izgrađenim stotinjak godina ranije. Kanal je vodio do nove obale Arsenala preko današnjeg Narodnog trga na kojem je 1903. sagrađena natkrivena tržnica.
Tek tada su u Puli stvorene osnove za rješavanje višestoljetnog problema malarije. Područje Pragrandea, s kojeg je voda otjecala u novi kanalizacijski sustav grada, prestaje biti rubno gradsko područje, što omogućava širenje grada prema jugu dajući tako poticaj novom urbanističkom razvitku grada.
Nakon što je 1912. na mjestu današnjeg pomoćnog igrališta pulskog gradskog stadiona izgrađeno prvo nogometno igralište nazvano Dei sete moreri prema obližnjoj livadi na kojoj su rasle murve, a koja se protezala od područja gdje se danas nalazi Ekonomska škola pa do crkve Sv. Josipa, dvije godine kasnije, neposredno prije početka Prvog svjetskog rata, na zemljištu ispod današnjeg rasadnika na Medulinskoj cesti bit će izgrađeno još jedno igralište. Nakon tjedna opće žalosti za ubijenim prijestolonasljednikom Franjom Ferdinandom i njegovom suprugom Sofijom, 12. srpnja 1914. na području Pragrandea, utakmicom između te godine osnovanog pulskog kluba Olimpia Football Club i riječkog Club Sportivo Libertas, otvara se novo nogometno igralište. Nazvano je Gambal po istoimenom lokalitetu Pra di Gambal, na zemljištu koje je pripadalo obitelji pulskih gostioničara Poiani.
Napustili teren
Igralište je obnovljeno u veljači 1921. utakmicom između pulskih momčadi F. G. Grion i Giovani Calciatori Polesi. Zanimljivo je spomenuti da utakmica nije odigrana do kraja jer su igrači Griona, nezadovoljni odlukama suca, napustili igralište. Nakon što je 1928. najbolji gradski klub izborio ulazak u viši rang natjecanja talijanskog nogometnog prvenstva (II. Divisione-Gruppo F), društveno-politički dužnosnici grada obećali su potrebnu financijsku potporu za natjecanje u višem rangu i uređenje igrališta na Pragrandeu. Uz pomoć gradske uprave i bogatog sponzora kluba Giuseppea Pergolisa, koji je isporučio sav potreban materijal za gradnju, podignuta je tribina za gledatelje ispod koje su izgrađene svlačionice za nogometaše.
Samo par godina kasnije, nekoliko stotina metara sjevernije, na sjeverozapadnom dijelu Pragrandea započet će, prema projektu pulskog arhitekta Guida Brassa, gradnja modernog sportskog centra s nogometnim stadionom i atletskom stazom, igralištima za male sportove i dva teniska igrališta. Sa sportskom dvoranom u Casa Balilla (današnjim domom Braće Ribar), bio je to jedan od najmodernijih sportskih centara u tadašnjoj sjevernoj Italiji.
Prije početka Drugog svjetskog rata na rubnom području Pragrandea uz Gradski stadion, prema projektu pulskog arhitekta Lina Moschenia, gradi se Dispensario Antitubercolare (Antituberkulozni dispanzer), koji svojim položajem određuje i mrežu prometnica kojima se omogućava širenje grada prema novim prostorima.
Nevolje za stanovnike
Nakon Drugog svjetskog rata nepoznavanje i nepriznavanje graditeljske baštine grada dovodi do gradnje novih građevina (zgrada bivše Istarske banke) na trasi jednog od zapuštenih odvodnih kanala kojima je voda otjecala s Pragrandea. To za posljedicu ima često poplavljivanje najnižih dijelova grada pa se posljednjih nekoliko godina, uz učešće europskih fondova, gradnjom novih oborinskih kanala područje Pragrandea nastoji rasteretiti utjecaja oborinskih voda.
Bilo je za očekivati je da će područje Pragrandea, koje je stoljećima uzrokovalo nevolje stanovnicima Pule, sa sadržajima primjerenim potrebama njezinih stanovnika, u budućnosti biti uključeno u tokove gradskog života. U dohvatu pješaka, kao produžena šetnica od gradskog povijesnog središta svakako bi pridonijela kvalitetnijem životu novih generacija stanovnika Pule. Ali, neumitni zakoni kapitala uzimaju svoje. Ovu zelenu oazu koja se proteže do šireg gradskog središta sve više nagrizaju građevine komercijalne namjene, benzinske stanice, šoping centri, višestambene građevine…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
