Sve, kažu Barakeri, sami čiste. Herculanea onuda ne prolazi. Komunalni redari još manje. Sve je neuredno. Neki dan su s tavana i krovova padale cigle. Trebala bi se, siguran je gospodin Škrijelj, pokrenuti nekakva inicijativa. Netko bi ovuda tu i tamo trebao prošetati. Zaviriti iza ugla. Recimo gradonačelnik
Otamo pogled puca na zasad još uvijek postojane Uljanikove dizalice, gradsku luku i Cementaru. S fasada se ljušti boja, okućnice su obrasle korovom. Smeće je razbacano uokolo, travnata površina gotovo je potpuno prekrivena pivskim čepovima. Svaka zgrada vodi svoju politiku. Na oblikom i veličinom neujednačenim balkonima jedino štrikovi na kojima visi raznobojno rublje remete sliku ovog kvarta, inače jednoličnog i sumornog izgleda. Barake, jedno od najstarijih pulskih stambenih naselja, posebna su gradska priča. Ona koja je, na neki način, stala u vremenu.
"Kamene daščare"
- Ništa nitko tu nikada nije napravio. Ni država ni Grad. Ne čisti se, ne obnavlja. Nas kao građane nitko ništa ne pita. Dio smo grada i plaćamo porez kao da smo u Zagrebu, a zabačeni smo i zaboravljeni, dovikuje nam gospodin Škrijelj s prozora zgrade u Ulici Barake. Odmah nas je primijetio, pita može li nam se požaliti. Ovdje živi od 1987. i ništa se otad u ovom pulskom kvartu nije promijenilo, tvrdi. Osim terasa koje su na svoju ruku sagradili njegovi susjedi.
Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije ovdje su obitavali radnici brodogradilišta Uljanik, kasnije vojni službenici. Devedesetih počinje otkup stanova i prvi građevinski zahvati. Iako se već dugo ne radi o daščarama, već o kamenim kućama, naziv Barake iz 19. stoljeća očuvao se do danas. Tijekom godina današnja je Lussijeva ulica, u kojoj su barake smještene, često mijenjala ime. No, kod Puljana se za taj dio grada, koji administrativno pripada Stoji, zauvijek ukorijenio prvotni naziv, dok su stanovnici ostali poznati kao barakeri. (Chiara BILIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)