PIŠE Milan PAVLOVIĆ
O Uljaniku se više nema što reći
Premda je pad Uljanika bio tema koja je na lokalnoj, ali i na nacionalnoj razini definitivno obilježila 2018. godinu i nešto po čemu će se ta godina još dugo vremena pamtiti, očito je da je već davno prije njezina kraja čitava ta priča pomalo umorila najprije javnost, a zatim i većinu sudionika od kojih mnogi priznaju da se ne mogu riješiti dojma da se mjesecima uporno vrte u krug u beskonačnoj petlji iz koje jednostavno ne vide izlaza. Ono što je trebalo biti nekakav put prema spasu kompanije, ali i brodogradnje u ovom dijelu hrvatskog Jadrana, vrlo brzo se pretvorilo u agoniju i doslovce scenarij iz noćne more u kojem je svaki pokušaj da se stigne do restrukturiranja završavao uvijek na isti način.
Uzrečica kaže da je lako biti general nakon bitke, no činjenica je da je malo tko od lokalnih aktera, što uostalom danas i sami priznaju, bio svjestan da se čitava priča može odviti po scenariju koji sad gledamo, i da na stolu nisu samo teme o tome kakva će biti budućnost Uljanika, već i ona najvažnija, a to je hoće li te budućnosti uopće biti. Zbog toga se puno energije potrošilo na teme koje možda jesu važne, ali su, pokazuje se to zorno i sada, u odnosu na opstanak kompanije kao osnovni cilj i preduvjet za sve ostalo, debelo u drugom planu.
Tako, primjerice, otpuštanja radnika o čemu se najviše polemiziralo pri najavi u restrukturiranje, naravno uz uvjet da se Uljanik tog restrukturiranja uopće dočepa, na kraju uopće neće biti, već će novi vlasnik ili vlasnici muku mučiti gdje pronaći kvalificirane radnike da bi se brodovi u Puli uopće mogli nastaviti projektirati i graditi. Veliki broj onih ponajboljih je, ne čekajući rasplet, odavno rekao zbogom Uljaniku i pronašao egzistenciju negdje drugdje. Pitanje je koliko se taj kadrovski kotač uopće moguće više zavrtjeti unatrag. Izjava Borisa Cerovca od prije nekoliko mjeseci da više nije siguran ima li Uljanik još uvijek dovoljno stručnih radnika koji mogu izgraditi visokosofisticirani brod svojevremeno je u škveru dočekana na nož, no pokazalo se da je i to bio samo još jedan bezuspješan krik i apel da bi se pokušalo nekako spriječiti ono što se događalo svakoga dana. Odlasci su se nastavili i teško je dobiti točan podatak koliko je radnika raznih profila do danas napustilo Uljanik, jer se među njima vjerojatno nalaze i neki od onih koji bi te odlaske trebali brojati.
Druga velika distrakcija, odnosno odvlačenje pažnje od pravog fokusa čitave ove priče o Uljaniku bilo je potenciranje teme Arsenala i takozvanog nekretninskog biznisa kao jednog od planova za namicanje sredstava za vlastiti doprinos u procesu restrukturiranja. Može li ili ne može Uljanik bez Arsenala odavno je prestala biti tema o kojoj se polemizira i sumnjam da bi itko od nekad najvećih protivnika danas dvaput razmišljao o njegovom „žrtvovanju“ kad bi odlazak Arsenala jamčio da će Uljanik kao brodogradilište živjeti barem nekoliko narednih godina.
Puno je vremena u toj borbi s vjetrenjačama bačeno u vjetar, a protekom tog vremena polako se potrošio i arsenal poruka koji je u priči oko Uljanika mjesecima zasipao javnost. Nakon što su početkom godina doslovce „trčali“ za mikrofonima kako bi svojom perspektivom začinili oluju koja se u trenu razgoropadila nad brodogradilištem, danas su tek rijetki voljni reći bilo što o Uljaniku. Nema tu više ni nekih velikih analiza, ni priča o uzrocima i posljedicama, ni ultimatuma koji su jedno vrijeme frcali na sve strane, pa čak ni neizbježnog političkog nadmudrivanja. Verbalna municija se izgleda potrošila do kraja i Uljanik je postao tema o kojoj danas nerado govore čak i oni koji bi i u ovakvoj situaciji morali imati što za reći.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
