"Našao sam ga zatrtog među starim i bezvrijednim papirima, savijenog nekoliko puta. Mislio sam da je nešto bezvrijedno i skoro bacio u smeće, a onda sam primijetio ta sitna slova. Rekao: Čekaj, Glas Istre. Otvorim i shvatim, pa ja u ruci držim povijesni dokument!" Priča mi Lovro Sangaleti dogodovštinu o tome kako je, među prašnjavim spisima u Domu antifašista, pronašao naslovnicu Glasa Istre staru 75 godina, točnije izdanu 8. rujna 1945.

S njim, tajnikom Saveza antifašističkih boraca i antifašista grada Pule, i Borisom Siljanom, koji vrši dužnost predsjednika, nalazim se ispred samog Doma da mi uživo pokažu ovaj novinarski relikt. Nekako su sklupčani u svoje jakne, vjerojatno zbog netom prestale kiše i varljivog ožujka. Ipak, dok me kroz mračni portun vode do prvog kata, a pritom pitaju bojim li se, shvaćam da su raspoloženi za šalu. U potpunoj tami ti čuvari antifašističkog duha otključavaju vrata prostorije i puštaju me unutra. Zrakom se širi miris radova, renoviranja. Upaljeno svjetlo otkriva prašnjav pod, brdo kartonskih kutija, stare drvene police koje sada stoje nasred prostorije. U takvim je uvjetima i nađen ovaj, riječima Sangaletija, vrijedni povijesni dokument - premještajući bezbrojne prašnjave dokumente, spise, pa sve do popisa palih boraca na području Pule i raznih općina. Materijala je sve više, Sangaleti i Siljan moraju se prepustiti onom mučnom procesu selekcije što će od svega toga sačuvati, a što baciti. U toj se drugoj grupi skoro našao i ovaj vrijedni list papira za koji Siljan već ima plan.

Najsvjetliji dan

- Želim da ga kopiramo, baš tako prljavog i nikakvog, i objesimo na ovaj ovdje zid, kaže mi Siljan i pokazuje buduće mjesto gdje će visjeti. Na zidu pored, pak, može visjeti samo jedna slika - veliki portret generala koji nas motri kroz prašnjavo staklo.

Novinarski relikt leži prostrt na drvenom stolu. Požutjela je to duplerica, samo vanjska kora novina, odnosno naslovnica i zadnja, tada dvanaesta stranica. Najvažniji se tekst tog izdanja iz 1945. osvrće na drugu godišnjicu općeg narodnog ustanka, započet, po mišljenju autora, dan nakon pada fašističke Italije. Na naslovnici, odmah ispod krvavo crvenog naziva novina, masnim i debelim slovima kriči naslov: "9. rujna 1943. Najsvjetliji dan naše povijesti!" Danas se kao službena godina početka ustanka navodi 1941. godina, što autor teksta također uvažava, spominjući mnogobrojne demonstracije i sukobe s policijom. Ton je u tekstu svečan, ali i reakcionaran, prgav, partizanski obojen, što i ne čudi s obzirom na narav tadašnjeg Glasa, odnosno njegovo svojstvo antifašističkog glasila. U tekstu se prezentira razoran učinak fašista za istarski narod.

"Oni su svojim životinjskim postupcima trgali iz dubine duše našeg istarskog čovjeka sve što je bilo pozitivno, stvaralačko i veliko. K tome, oni su između Talijana i Hrvata Istre raspirivali tako duboku šovinističku mržnju i kopali takovu provaliju, za koju su već bili sigurni da je više nikakova sila neće izravnati ili preko nje sagradit most koji bi spojio ta dva naroda u zajedničku borbu protiv njihovih imperijalističkih, nečovječnih i izrabljivačkih planova.

Pa, kad sve to imamo na umu, nužno nam se postavlja pitanja kako je narod Istre mogao ne samo da se održi pred takvim zvijerskim neprijateljem, već da poslije strahovitog terora koji je vladao četvrt vijeka, progovori tako snažno i 9. septembar 1943. godine vikne čitavom svijetu: Čujte nas! Mi smo ostali nepokoreni! Mi smo danas svjesniji nego ikad izdaje i nepravde koja je nad nama izvršena. I mi smo danas spremniji nego ikad prije boriti se zato, da nam se oteta prava vrate i priznaju."

Traže se nestali

Pažnju plijene i drugi tekstovi s požutjele duplerice, deblje i papirnatije nego današnji, olovni list Glasa Istre. Kad je okrenete, što Siljan čini nakon što sam znatiželjno razgledao jednu stranu, čuje se zvuk tog konzistentnog papira, kao da okreće hamer. Tekstovi nisu čitki kao današnji. Stara je tehnika štampanja znala biti nemilosrdna prema nekim slovima, posebno samoglasniku "e", na koji je neprestano bacala previše tinte i bojala njegovu praznu unutrašnjost. Zanimljivo je i zaglavlje tadašnjih brojeva - gdje se danas ističu monotone Covid fraze, nekada je decidirano grmjela najpoznatija krilatica prošlog stoljeća na našim prostorima: Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Svijet je te subote, 8. rujna 1945. još pijan od konačnog kraja Drugog svjetskog rata, odnosno japanske kapitulacije potpisane tjedan dana ranije. "Dan pobjede nad Japanom proslavljen je s velikim oduševljenjem u čitavom Sovjetskom Savezu", ističe jedan tekst na posljednjoj stranici, spominjući veliki koncert održan u Rigi. Vrijeme je to velikih promjena i novih početaka, u kojem će se svijet, nakon slavlja zbog kraja ratne agonije, morati silom prilika otrijezniti i suočiti s bezbrojnim razrušenim kućama i dušama. Tu su i nestali, o čemu svjedoče i mali oglasi u kojima ljudi traže svoje voljene: "Molba svim drugovima da Tončeti Marti jave ukoliko imaju kakvu informaciju o njenom suprugu Tončeti Oktavijo, koji je u partizane otišao godinu i pol dana ranije."

Ali duh antifašističke borbe, utjelovljene u ovoj prostoriji krcatoj dokumentima, ne veže se s Glasom Istre samo po pitanju ovog sačuvanog izdanja iz 1945., dapače. Siljan i Sangaleti se hvale da su pronašli i vrijednu kolekciju spisa Ljube Drndića, antifašista koji je s bratom Antom u srpnju 1943. godine utemeljio ilegalnu tiskovinu Glas Istre. Brat Anton prvi je preuzeo ulogu glavnog urednika, dok je Ljubo, koji je u međuvremenu napisao i veoma važni proglas "Istarski narode", to mjesto preuzeo nakon bratove smrti 1944. Štampan po prvi put u okolici Crikvenice (kod Bribira, odmah bi me ispravio Siljan), prvi broj Glasa Istre izašao je 18. kolovoza 1943. U to je vrijeme izlazio jednom mjesečno, koštao osam lira te služio upravo kao antifašističko glasilo. Godine 1969. počinje izlaziti svakog dana osim nedjelje. Konačna će svakodnevna periodičnost, koju danas karakterizira znamenito crvenilo nedjeljnog izdanja, biti uvedena 1989.

Antifašističko glasilo

Informacija o tome da je 1943. prvi put izašao kao antifašističko glasilo i dalje se može pročitati u svakidašnjem izdanju Glasa Istru. Sangaleti, pak, na to ima spremnu zamjerku.

- Postoje i manja slova kojima se može to napisati u novinama ili koristite najmanja moguća? Treba mi je povećalo da to pročitam, promrsi sebi u bradu. Kaže da su nekad te informacije pisale na naslovnoj strani, tamo gdje danas piše "Nezavisni dnevnik". Zaintrigirao nas je s tim "nekad", odlučili smo provjeriti kada je došlo do te promjene i s pravom posumnjali na burne devedesete. Dok u izdanju od 16.travnja 1992. pod nazivom ovih dnevnih novina piše "Glas Istre je utemeljen u partizanima 1943.", u sljedećem broju uočava se novi natpis: "Nezavisne novine". Prošlo je, dakle, gotovo trideset godina od promjene, no lukavi je Siljan svojom direktnošću zaintrigirao i samog glavnog urednika, koji već s urednicima vijeća o tome hoće li originalni i možda primjereniji natpis o korijenima Glasa vratiti u svakodnevno izdanje.

Povezane vijesti

• DNEVNIK GLAS ISTRE DANAS SLAVI PEDESET GODINA! Milan Rakovac: "Glas Istre gotovo da je simbol, arhetip, matrica, timbar i signum Istre, kao ča su to roženice, glagoljaši, turizam i antifašizam, fuži..."
• PO ČEMU ĆEMO JE PAMTITI: Naslovnice Glasa Istre koje su obilježile 2019. godinu
• U SRIJEDU U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE: Ekskluzivna reportaža o heroinama s pulske Infektologije koje su u stalnom kontaktu sa zaraženima. Za naš list javili su se Istrani iz Houstona, Amsterdama i Barcelone