Gustafi pjevaju: Aj, lipo je u Istri piti i živiti, samo neka nan dura. To se može parafrazirati: Lipo je u Istri piti i živiti i Glas Istre štiti. Da je u Istri osvanuo dnevnik prije pedeset godina zaslužni su novinarski fanatici Željko Žmak i Ljubo Rakočević, a njih su naslijedili brojni urednici, novinari i reporteri do današnjih dana

Osvanula je subota, 1. studeni 1969., na kioscima širom Istre po prvi put našao se dnevnik Glas Istre, "glave" crvene boje, s datacijom: subota-nedjelja, godina XXVI, broj 44, Pula, 1. i 2. novembar 1969., cijena 50 para (subotom 60 para).

Bio je to prvi broj dnevnika Glas Istre: trebalo je proteći dvadeset i šest godina da Istra konačno dobije svoju dnevnu novinu, koja će sve do danas biti najutjecajniji i najprodavaniji dnevni list u hrvatskom dijelu Poluotoka.

Na naslovnici je tiskan uvodnik (Naš cilj) direktora Ive Siljana, koji je, među ostalim, poručio: "Dragi čitaoci, vi ćete biti jedini koji ćete imati pravo da ocjenjujete naš list i da utječete na njegovu sadržajnu fizionomiju. Samo tako će i biti moguće praviti novine koje vi želite."

Da poludiš!

Na upit kako ocjenjuje prelazak Glasa Istre na dnevni ritam, predsjednik Skupštine općine Pula Josip Lazarić je rekao: "Glas Istre opravdat će svoje postojanje samo ako pored svjetskih i općejugoslavenskih problema bude građanima ovog područja ažurno i maksimalno objektivno stavljao na uvid njihovu stvarnu svakidašnjicu."

Tog velikog medijskog iskoraka u prigodi 40-obljetnice prisjetio se Željko Žmak, bivši glavni urednik, tada u ulozi predsjednika Uprave:

"Tjednik Glas Istre, kao svaki tadašnji tjednik, bio je čudna novina: u petak, kad je izlazio, pisalo bi npr. da je u četvrtak, onaj od prije osam dana, održana sjednica Skupštine Općine Pula. Katastrofa, užas! Da poludiš! Krajem 1960-ih bio je to sve uočljiviji anakronizam!"

Dnevnik Glas Istre tada se tiskao u pulskoj tiskari u 3.500 primjeraka. Žmakov zamjenik Ljubo Rakočević istom će prigodom reći:

"Preoblikovanje tjednika Glas Istre u dnevnik nedvojbeno je bio povijesni događaj ne samo u Istri, nego i mnogo, mnogo šire. Zahvaljujući Glasu Istre kao dnevniku, zapravo porukama koje je odašiljao tijekom svog dosad 40-godišnjeg izlaženja, danas je Istra tamo gdje jest: u svakom pogledu i u svakom smislu najrazvijenija hrvatska regija, baš kao i druge regije. Glas Istre kao dnevnik, dakako, produkt je vremena i stupnja razvoja u kojem se Istra nalazila u času njegova pokretanja, ali prije svega rezultat je ogromnog pozitivnog novinarskog fanatizma, mog i Željkovog, naše neizmjerne ljubavi prema novinarstvu i Istri."

Put do preoblikovanja Glasa Istre u dnevnik bio je dug i iscrpljujući, ali glavni akteri tog povijesnog medijskog poduhvata - Žmak, Rakočević i Milorad Kovačević iz riječkoga Novog lista - nisu posustali. Put stvaranja dnevnih istarskih novina bit će ujedno i put prijateljstva Novoga lista i Glasa Istre; Novi list je dugo godina bio pouzdani svakodnevni partner Glasa Istre.

Potreba za novinama na hrvatskom jeziku osjećala se u Istri od 1929., kada zbog zabrane fašističke vlasti prestaju izlaziti hrvatski listovi. Prvih godina Drugog svjetskog rata letci, proglasi, brošure i sl. tiskaju se ilegalno u sjevernoj Istri i Sušaku. Jačanjem partizanskoga pokreta sve je veća potreba za posebnim istarskim glasilom: vodstvo KPH za Istru konačno je 10. ožujka 1943. donijelo odluku o pokretanju lista. Prvi urednik Ante Drndić Stipe počeo je sa suradnicima pripremu lista početkom srpnja 1943. u brdima ponad Hrvatskoga primorja.

Pojačani sadržaj

Do kraja rata objavljeno je 35 brojeva, tiskanih u tiskarama koje sele između sjeverne Istre i Gorskoga kotara. Prvi poratni broj objavljen je 6. svibnja 1945. u Poreču, a drugi 11. svibnja u Puli. Glasu Istre pridružilo se tada uredništvo dotadašnjega Hrvatskog lista sa Zvanom Črnjom.

Novine izlaze tri puta tjedno u Puli, potom u Rijeci, gdje prerastaju u dnevnik, zatim se iznova vraćaju tjednom ritmu, te sele u Pulu, gdje izlaze kao tjednik. List se zatim iznova vraća u Rijeku, pa prestaje izlaziti, kratko se pojavljujući samo ljeti 1950. godine.

Poslije dvoipolgodišnje stanke ponovno je pokrenut kao pulski tjednik (1952.-1969.).

Spojivši se s riječkim Novim listom, od 1. studenoga 1969. izlazi kao dnevnik, jednak Novom listu, ali pod svojim nazivom i s pojačanim pulskim i istarskim sadržajima. Isprva je, između dvadeset stranica, razlika samo u jednoj stranici Pulske kronike, da bi 1976. bile pridružene stranice Istarske kronike.

Devedesete godine značajne su za stasanje Glasa Istre, postupno se odvaja od Novoga lista i tehnološki osuvremenjuje. Redakcija 1993. samostalno uređuje desetak stranica, pet godina kasnije veći se dio lista računalno priprema u Puli, a od 2. veljače 1999. počinje samostalno uređivanje i tehnička priprema za tiskanje, čime hrvatska Istra dobiva vlastiti dnevnik.

Izlazeći kao tjednik, Glas Istre je dostizao nakladu oko 3.500 primjeraka, kao dnevnik 1970-ih do 15.000, a 15. travnja 1988. postignuo je dosad najveću nakladu od 28.092 primjerka.

Mate Ćurić, dugogodišnji novinar i publicist, u članku "Kako je jedna lokalna stranica narasla do čitavog dnevnika" u prigodi 40-obljetnice napisao je da su s Glasom Istre stasali prvi i svi kasniji intelektualni potencijali Istre. Za Ćurića je Glas Istre "prvi informator kako, kada, kamo, gdje i zašto do novih saznanja" i napominje: "Glas Istre po svemu zaslužuje da bude zaštićeni spomenik pisane kulture i povijesna spomenica."

Novinarska sudbina

Milan Rakovac, književnik i publicist, svojedobno glavni urednik Glasa Istre, u svom je prepoznatljivom stilu rekao da Istra piše i čita svoj Glas, tvrdoglavo donosi glas Istre: "Glas Istre gotovo da je simbol, arhetip, matrica, timbar i signum Istre, kao ča su to roženice, glagoljaši, turizam i antifašizam, fuži..."

Za nezavisnost dnevnika reći će da ne vezuje konja gdje mu gazda kaže; ostaje u sedlu, doduše mršave hrvatske medijske kobile, ali ostaje u sedlu, pa poentira: "Glas Istre, ostajući Istre glas, kojem je važniji vinar iz Brtonigle i pršutar iz Manjadvorci nego lokalne, nacionalne i globalne pornodive i slipari i magnafoghi, ostaje i opstaje."

Glas Istre se danas može čitati svugdje u svijetu: dnevnik ima svoje internetsko izdanje, zapravo, prvi se u Hrvatskoj pojavio na internetu.

Nakon kriznih i bremenitih godina, kada su novinari jedinog istarskog dnevnika čak posegnuli za štrajkom, čini se da se stanje stabiliziralo, da nema odveć teškog bremena, osim onoga što nosi posao i zvanje novinara: svakodnevno traganje za vijestima, svakodnevno biti aktualan, što znači biti čitan.

Taj presing i tu žeđ i žegu dana uspješno mogu nositi i podnijeti samo entuzijasti, fanatici čak, koji vole novinarstvo. To je, čini se, kao i pokretačima ovoga dnevnika, novinarska sudbina. I tako idućih pedeset godina!

Za kraj, koji može biti početak, sadašnja malobrojna redakcija Glasa Istre svakodnevno stvara dnevnik, držeći se nekadašnje sintagme: mlijeko, kruh i Glas Istre.

Glavni urednici

Željko Žmak (1968.-71., 1975.-79., 1993.-94., 1999.), Ive Siljan (1971.-73., 1975.-76.), Milan Rakovac (1973.-75.), Miroslav Sinčić (1991.-92.), Igor Brajković (1994.-99.), Eni Ambrozić (2000.-06.), Dražen Dobrila (2007.-10.), Ranko Borovečki (2010.-18.), aktualni Robert Frank.

Povezane vijesti

• PO ČEMU ĆEMO JE PAMTITI: Naslovnice Glasa Istre koje su obilježile 2019. godinu
• U SRIJEDU U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE: Ekskluzivna reportaža o heroinama s pulske Infektologije koje su u stalnom kontaktu sa zaraženima. Za naš list javili su se Istrani iz Houstona, Amsterdama i Barcelone
• U UTORAK U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE: Maruška Shwengersbauer odgovara na prozivke da je njezin suprug donio koronavirus u Brtoniglu: "Još samo fali da netko napiše da je moj Guido bio u Wuhanu i tamo jeo šišmiše. OBITELJI U KOJIMA SE POJAVILA ZARAZA PROLAZE ATMOSFERU LINČA"