SVJETSKI POZNATA KIPARICA
Na pulskim Giardinima će sutra biti otkriven spomenik Mati Parlovu. Autorica Marija Ujević-Galetović kaže: "Lako je bilo napraviti boksača, staviti mu debele rukavice, pokazati mišiće, ali po meni to nije Parlov. ZA MENE JE ON MNOGO VIŠE OD FIZIČKE SNAGE"
Kiparica Marija Ujević-Galetović (Snimio Damjan Tadić/Cropix) / Mate Parlov (Arhiva Glasa Istre)
Mate Parlov bio je neponovljivi junak, jedan od najboljih sportaša koje smo ikada imali. Rođeni Splićanin, podrijetlom iz Imotske krajine, koji je prije 13 godina umro u Puli, sada će dobiti spomenik, rad velike kiparice Marije Ujević-Galetović.
Mariju Ujević-Galetović ne treba posebno predstavljati, jer njena djela, od spomenika Augustu Šenoi, Miroslavu Krleži, Jakovu Gotovcu, papi Ivanu Pavlu II, govore više od bilo čega drugog. Kćerka profesora Mate Ujevića, pokretača Hrvatske enciklopedije, završila je Akademiju likovnih umjetnosti u klasi slavnog Frana Kršinića. Usavršavala se u londonskoj Central School of Art, a dugi niz godina je predavala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Danas je članica HAZU-a, a brojne njezine skulpture nalaze se u najprestižnijim galerijama svijeta.
- U Puli je i vaš spomenik Marku Maruliću, a sada će biti i spomenik velikom sportašu Mati Parlovu?
- Inicijativa je bila iz same Pule, nazvala me gospođa Gorka Ostojić Cvajner i predložila da radim spomenik Parlovu. U Puli je i moj spomenik Marku Maruliću, koji sam smjestila na loše mjesto. Naime, prostor sam vidjela po zimi, kada drveće nije imalo lišća i nisam imala pravu predodžbu gdje će Marulić stajati. Smjestila sam ga u šumi, a u šumi nikada ne smije stajati spomenik jer ga nitko ne vidi. Nitko u Puli gotovo i ne zna za taj spomenik.
- Kada smo već kod Marulića, kakve su bile reakcije kada ste radili taj spomenik?
- Znate, to mi je možda i najbolji koji sam napravila. Mogla sam prije svega izmisliti lik i to sam učinila. Kada moraš raditi nekoga koga su ljudi poznavali, pa tako sada i Parlova, uvijek je diskusija sliči li spomenik na njega ili ne. Ali to je nebitno, važan je opći dojam.
- Kada su vam predložili da radite Matu Parlova, kakva je bila vaša reakcija?
- Ima već dosta spomenika Mate Parlova u Istri, ali su ga radili kao boksača. Ja sam ga drukčije zamislila i uzela sam samo neke elemente njegove snage. Ne mišića, već snagu cijelog volumena. Meni inače Parlov djeluje blago, jer je bio vrlo senzibilan čovjek. Pisao je pjesme, volio je Tina Ujevića, i nije on bio klasični boksač. Oni koji su ga poznavali znali su da je riječ o intelektualcu, čovjeku koji je razmišljao, vidio svijet oko sebe. Bio je dobar duh u Puli.
- I što vaš spomenik poručuje kada je riječ o Parlovu?
- Lako je bilo napraviti boksača, staviti mu debele rukavice, pokazati mišiće, ali po meni to nije Parlov. Za mene je on mnogo više od fizičke snage.
- Jeste brzo i lako radili taj spomenik?
- Ni brzo, ni lako. Dosta sam se mučila jer sam imala velikih problema s rukama. Jako su me boljele, pa je to bio i do sada najteži posao na izradi skulpture. Morala sam čak i lijekove uzimati da smanjim bol, jer u kiparstvu morate ruke držati u vis, a mene je jako boljelo. Iskreno, dosta sam se namučila.
- I jeste na kraju zadovoljni?
- Mislim da ima nešto antiknog u tom kipu. Radi se o blagim pokretima, ljepoti oblika, jer nisam išla kod Parlova na neki ekspresionizam i grubost vremena. Realizma mi je ionako dosta u životu. Uvijek se čudim ljudima kako mogu uopće gledati ove naturalističke filmove, pune grubosti i svega čega ionako ima previše u životu. Dosta mi je gledanja ružnih scena i ne znam zašto to uopće rade jer toga ima napretek u životu. A mi govorimo o lijepoj umjetnosti koja je sve manje lijepa. Zato sam i išla u radu na tom spomeniku u Puli da nešto malo začudi, da bude drukčije. Čini mi se da je to dobro.
- Treba uvijek proći i dosta vremena da se neka skulptura prihvati, da i stručnjaci procijene kvalitetu?
- Važno je koliko kipar da slojeva u jednom radu, jer se dobar rad tek kod drugog, trećeg gledanja može procijeniti. Na Parlovu sam dosta dugo radila, već i zbog problema s rukom, a uvijek treba bar godina dana za rad na jednom spomeniku.
- Je li vas i ova situacija oko korone usporila?
- Sve je to na neki način dotaklo. Ja imam već i godine, nije to ista snaga kao što je bila prije. Tako sam se dosta namučila i zbog svog fizičkog stanja, ali i zbog cijele ove situacija s koronom.
- Jeste li ikada upoznali Matu Parlova, imali neki kontakt s njime?
- Ne, ne, nisam i bolje da nisam. Tina Ujevića sam dobro poznavala pa ga nisam htjela raditi. Čak sam jedina imala ključ njegove sobe, bili smo dobri, ali kada nekoga dobro poznaješ, onda si u radu na skulpturi "preblizu". Mora se imati neki odmak, da pogled bude malo širi.
- Jeste zadovoljni s mjestom gdje će Parlov biti postavljen?
- Koliko znam, bit će to blizu kafića koji je imao.
- Do sada niste radili niti jednog sportaša?
- Zapravo sam radila jedanput i sportaša. Bio je neki natječaj na koji smo bili pozvani, pa sam radila skicu za spomenik Dražena Petrovića za Ženevu. Ali je na kraju realizaciju dobio jedan kipar iz Splita. Inače se nisam bavila osobama iz sportskog miljea.
- Kažete da je Parlov puno širi i kompleksniji od samog sporta, a kako ste vidjeli tu njegovu sportsku komponentu?
- Stavila sam pet medalja, među kojima je i ona s Olimpijade. Dosta sam i pročitala o Parlovu, jer se mora znati o čovjeku čiji kip radiš. Ne previše, ali nešto svakako. Slušala sam i što su drugi pričali o njemu, pregledala mnogo fotografija. Teško je inače dobiti da portret bude na nivou simbola, a najbolje bi bilo kada bi se iz fizičkog lika mogao izvući simbol. To je rijetko uspjelo i u povijesti umjetnosti, možda kod desetak kipova u svijetu. Recimo, Miloska Venera. Kao što je i Mona Lisa postala simbol. To je teško dobiti, jer nije da se svaka zvijezda može pretvoriti u zvijezdu. A divno je kada se dogodi. Miloska Venera je tako simbol sklada. Nije bitno je li samo lijepa žena, mora biti više od toga.
- A koliko umjetniku može biti inspiracija baš ljepota?
- Reći ću vam sada nešto što će vas iznenaditi. Jeste li vidjeli prije par dana fotografije one gole učiteljice, što je skandaliziralo neke? Znate, ta je žena toliko lijepa i šteta bi bilo da ljudi ne vide tako lijepo tijelo. Nije to ništa skandalozno. A inače živimo u teškim vremenima, sve je ružno oko nas, pa ta ljepota dobro dođe. Hvala Bogu da je to objavljeno, da vidimo da postoji i neka ljepota na zemlji.
- Kakve reakcije kada je riječ o spomeniku Parlovu očekujete od građana Pule?
- Time se ja ne zamaram, nemam pojma. Uvijek se nekima nešto sviđa, drugima ne. Recimo, onaj Tuđman u Splitu je loše smješten, izgleda kao da će pasti, a Kerum ga hvali. A ja mislim da to nije dobro. Ne može se uvijek očekivati pljesak. Mi umjetnici volimo čuti pljesak, ali ne mora uvijek slijediti pljesak, važno je da kip negdje živi i postane mjesto gdje se ljudi okupe, kip diraju. Mislim da će Puljani ovog mog Parlova dodirivati.
- Često ljudi kipove i ne primjećuju?
- Ima kipova koje ljudi prihvate, diraju, a neke zaobilaze. Ima jedna priča o jednom muškarcu i jednoj ženi koja je svima izgledala užasna. A on je mislio da je predivna. Kada je riječ o estetici teško je govoriti, to je jako individualno. Tako da će se i u Puli nekome moj Parlov svidjeti, a nekome neće. To je naprosto tako.
- Radili ste brojne spomenike - Luku Paljetka, Franu Petrića, Jovana Steriju Popovića, Juraja Križanića. Može li se uopće reći koji vam je najdraži?
- Svakako je jedan od spomenika koji su mi dragi onaj Marka Marulića koji se u Puli ne vidi. Tu sam primijenila dosta kiparskog iskustva. Inače, umjetnici često žele šokirati pa naprave djela koja bi trebala ljude iznenaditi. Onda svi kažu: genijalno, genijalno, a zapravo je bez veze. Pričaju o tome kako je krasno, a ne bi dali novac da to i kupe.
- Vas prati i priča da ste razbili kip Franje Tuđmana koji ste radili?
- Ja sam Tuđmana napravila i nisam bila zadovoljna. Puno kipova razbijem kada nisam zadovoljna, a teško je bilo raditi Tuđmana. On ima tu karakterističnu mimiku i puno je bolje izgledao u prirodi. Naprosto nije bio filmičan. Naprosto nisam bila zadovoljna tim radom, a kada je izašlo da sam "razbila Tuđmana", novinari su odmah napravili priču. "Razbila glavu Tuđmana" i takve neke gluposti. A ja inače ako nisam zadovoljna s nekim radom nakon mjesec dana ga razbijem. I to je to.
- Radite li više ono što ljudi traže od vas ili ono što je vama osobno drago?
- Često me angažiraju, a ja ne znam reći ne. Ali radim i ono što volim raditi, svoje žene mačke, to mi je zabavnije. Neki to rado imaju, traži se i nikada nisam toga dovoljno odlila. A na tržištu inače nije baš najbolja situacija, kriza sve to trese.
- Kako se vi kao velika i značajna umjetnica snalazite u toj krizi koja naravno nije zaobišla ni umjetnost?
- Srećom mene i dalje traže, od New Yorka do Beča, najviše kolekcionara me traži vani. Ali, sada je izvanredno stanje pa se sve mijenja. Kada je riječ i o toj nesretnoj koroni, imam jedan drugi pogled, mislim da su se promijenili klimatski uvjeti i da je taj virus zbog toga došao na svoje. Nije on došao iz svemira, bio je tu i sada je virus stekao uvjete za život. Mi smo mislili da smo gospodari zemlje i svijeta, ali nismo. Mi smo samo privremeni posjetitelji zemlje.
- Pazite li se u ovo vrijeme korone?
- Cijepljena sam, ali se jako pazim. Bojim se jako bolesti, velika sam kukavica. U mladosti sam bila jako bolesna i bila po bolnicama i ne mogu sada zamisliti ići u bolnicu. To mi je nešto prestrašno i imam užasan strah. A sve ovo je naravno isto strašno. Stanujem u Zagrebu u starom dijelu grada, Pod zidom i navečer je sve pusto. Nigdje nikoga.
- Hoćete li doći u Pulu na otkrivanje spomenika Parlovu?
- Vidjet ću kako će mi biti. Teško mi je stajati i sjediti, vidjet ću.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
