Ako Uljanik krene u stečaj bez ugovora, onda se nažalost neće imati što preustrojiti i završit će u likvidaciji. Da bi netko u ovoj situaciji uzeo Uljanik za ozbiljnog partnera za pregovore, brodogradilište mora dovršiti i predati ta tri broda koji su im sada u brodogradilištu. Na temelju toga bi taj naručitelj mogao zaključiti - "vidi, ovi frajeri su ipak opstali, zadržali su stručni kadar, oni mogu izgraditi moj brod. Takvu se poruku mora poslati", kaže Radolović

"Svakodnevno slušamo razne neistine i nevjerojatne konstrukcije vezane uz Uljanik koje se već više od godinu dana plasiraju u javnost bez da itko na njih reagira. Svi smo mi proveli svoj radni vijek u Uljaniku na odgovornim funkcijama, sudjelovali u njegovom izrastanju u najbolje hrvatsko brodogradilište i ponos hrvatskog gospodarstva, te dobro poznajemo povijest, ali i način i funkcioniranje brodogradilišta. U upravljanju jednim tako složenim sustavom nužno je bilo donositi jednako tako složene odluke i one su se donosile svakog dana. Neke od njih bile su bolje, a neke druge možda malo manje dobre, no sve su bile legalne, evidentirane, pokrivene odgovarajućim ugovorima i sklopljene isključivo u interesu Uljanika. Bez takvih poslovnih odluka nije moguće funkcioniranje niti jednog poslovnog sustava i zato smo danas ogorčeni kad se pojedine od njih vade iz konteksta, krivo prikazuju, te se na temelju njih vodi hajka na pojedine ljude Uljanika da bi se skrenula pozornost javnosti s činjenice da se namjerava ugasiti pulska brodogradnja, odnosno da bi se opravdao stečaj."

Tim su riječima legendarni direktor Uljanika Karlo Radolović, koji je vodio tvrtku od 1980. do 2006. godine, i nekolicina njegovih bivših najbližih suradnika i direktora objasnili svoje motive da ekskluzivno za Glas Istre prekinu višegodišnju medijsku šutnju. Karlo Radolović, koji je bio neupitni autoritet u cjelokupnoj hrvatskoj brodogradnji, zajedno sa suradnicima iznio je svoje mišljenje o uzrocima i posljedicama događaja oko Uljanika koji su rezultirali uhićenjem bivšeg predsjednika Uprave Giannija Rossande, predsjednika Uprave Uljanik plovidbe Dragutina Pavletića i još desetorice uljanikovaca.

Naši savjeti

Uljanik je, kao što je poznato, na rubu kolapsa, država od njega diže ruke, radnici odlaze put Italije ili Njemačke, ali… Karlo Radolović, kojeg se smatra čovjekom u čijem je mandatu Uljanik izrastao u svjetski poznato brodogradilište, mišljenja je da bi državu daleko manje koštalo ulaganje u dovršetak brodova kroz stečaj, nego što će je koštati ovo što se dogodilo i naplata čitavog niza jamstava. No tvrdi kako proglašenje stečaja ne znači definitivan kraj, kako to mnogi smatraju. Uvjeren je da se budućnost brodogradnje i kompanije može osigurati kroz stečaj s preustrojem. Likvidacija, po njemu, nije potrebna.

"Naravno da je stečaj s preustrojem šansa za neki novi početak! Pa sjetite se samo riječkog remontnog brodogradilišta Viktor Lenac. Sjetite se da su to brodogradilište bili napustili svi ključni ljudi, no da su se svi oni i vratili prije kraja stečaja, nakon što je objavljeno da će Lenac nastaviti s radom", kaže Radolović, dodavši da je stečaj Lenca odlično vodila sutkinja Ljiljana Ugrin s Trgovačkog suda u Rijeci, koja sada radi na slučaju 3. maja.  

On osobno i ostali Uljanikovi veterani, kaže, nisu više u godinama u kojima bi se operativno bili spremni upuštati u jedan takav izazov, ali će, dodao je, ukoliko ih to itko bude pitao, rado pomoći u postizanju cilja svojim iskustvom i savjetima.

"Da bi u stečaju ušao među one koji donose odluke, moraš ući u vjerovničko vijeće, a ni ja, niti bilo tko od nas, nismo vjerovnici Uljanika. Znači, vjerovnici će u stečaju odlučivati o budućnosti Uljanika. Kad bi mene pitali za mišljenje, kazao bih im da apsolutno vrijedi pokušati krenuti kroz stečaj u akciju preustroja. Možeš danas "pljunuti" ovima koji vode brodogradilište koliko želiš, i milijardu dolara, a opet se ništa neće dogoditi jer nema spasa. Zbog toga se mora proglasiti stečaj kako bi se zaustavila agonija radnika, ali i dati garancija da će se financirati proizvodnja onih brodova koji su još ostali u Uljaniku. To ne bi bio bačeni novac zbog toga što bi se on državi vratio onda kad se brod dovrši i isporuči. Dakle, ono što je nužno i ključno je zadržavanje i čuvanje preostalih brodova. Jer ako Uljanik krene u stečaj bez ugovora, onda se nažalost neće imati što preustrojiti i završit će u likvidaciji. Da bi netko u ovoj situaciji uzeo Uljanik za ozbiljnog partnera za pregovore, brodogradilište mora dovršiti i predati ta tri broda koji su im sada u brodogradilištu. Na temelju toga bi taj naručitelj mogao zaključiti - vidi, ovi frajeri su ipak opstali, zadržali su stručni kadar, oni mogu izgraditi moj brod. Takvu se poruku mora poslati", kaže Radolović, koji smatra da ključno pitanje za budućnost Uljanika u ovom trenutku više nije dilema "restrukturiranje ili ne", već upravo zadržavanje tri broda koji su jedino preostalo pogonsko gorivo kojim bi se kroz stečaj mogao provesti preustroj.

Australac i kruzeri

Ako se uzme u obzir da je australski naručitelj Glen Moroney, koji u Uljaniku dovršava gradnju svog polarnog kruzera Scenic Eclipse, u više navrata ponovio svoju želju da usprkos brojnim nedaćama s kojima se susreo, upravo u Puli nastavi s gradnjom svoje flote, u ovoj ideji Karla Radolovića da se i kroz stečaj sa zadržavanjem i dovršetkom preostalih brodova oživi proizvodnja, itekako ima i logike i smisla. No pitanje je, koje si postavljaju Uljanikovi veterani, hoće li među onima koji donose odluke biti volje i razuma da se na ovaj način krene u spašavanje jedne djelatnosti i određenog broja radnih mjesta, ili će Uljanik biti do kraja žrtvovan u nekakvom političkom obračunu između Zagreba i Pule.

Dugogodišnji direktor zajedničkih poslova pulskog brodogradilišta Anton Užila smatra da je Uljanik u čitavoj ovoj priči iskorišten kao Pedro. Nažalost, posljedice njegova urušavanja snosit će ne samo domaća brodogradnja, već i dobar dio domaće metalske industrije.

"Jako nam je žao zbog svega što se događa, veoma smo emotivni, a vjerojatno i malo subjektivni u ocjenjivanju situacije i svega onoga što se i kako plete oko Uljanika. Cijela priča je predstava za javnost s ciljem da se, između ostalog, izazovu i politički sukobi. Uljanik je u teškoj situaciji i to se ne može osporiti, ali je u zadnje vrijeme i žrtva puno neistina, poluistina ili tendencioznih napisa koji su u javnost krenuli od ljudi i "stručnjaka" koji o brodogradnji znaju vrlo malo ili baš ništa. U Hrvatskoj se ciljano stvara negativna slika o cijeloj velikoj brodogradnji, a sve je kulminiralo predstavom za javnost koja je trajala dva dana. Kroz nju je 12 ljudi žigosano, osramoćeno i javno proglašeno lopovima i jedinim odgovornima. Osuđeni su, a da do suda nisu ni stigli", kazao je Užila.

Dodao je kako ljudi o kojima govori i koji su se našli na meti istrage vjerojatno snose svoj dio odgovornosti za stanje u Uljaniku. No brodogradnja je, dodao je, previše kompleksna djelatnost da bi odgovornost bila samo na uljanikovcima.

"Gdje su ostali odgovorni? Treba ih tražiti u Jadranbrodu, Ministarstvu gospodarstva i Ministarstvu financija, tijelima koja su trebala znati za probleme, ali su svejedno žmirila i bez kontrole davala jamstva. Na temelju čega i zašto? Ne bi li se trebali zapitati i što je radila renomirana revizorska kuća, koja je za visoku cijenu kontrolirala i davala izvještaje i godišnje ocjene o poslovanju Uljanika", pita Užila.

Kolaps 2008.

Uljanikove veterane posebno boli i ljuti, kako kažu, nepotreban cirkus i spektakl koji je priređen u akciji uhićenja i zatvaranja njihovih nekadašnjih kolega.

"Vrlo dobro poznajemo te ljude, odrasli su u Uljaniku, a neki su u njemu proveli i cijeli svoj radni vijek. Zbog toga optužbe da su nešto radili na štetu ili protiv interesa Uljanika naprosto ne možemo prihvatiti", poručili su.

Mnogi od njih bili su tada, poput Karla Radolovića, na kraju karijere, ali se jako dobro sjećaju krize i traženja rješenja za popunjavanje praznih navoza nakon gospodarskog kolapsa koji je čitav svijet pogodio 2008. godine. Nakon te krize, kažu, nažalost, nije stigao oporavak i ona i u brodogradnji i u pomorstvu traje već jedanaestu godinu.

"U 2009. godini još su se realizirali neki ranije sklopljeni poslovni ugovori, no nakon te godine nastao je prazan hod. Ništa od ugovora, prazni navozi za godinu dana i osnovno pitanje - što učiniti? Nekoliko opcija bilo je na stolu", kaže Radolović.

Prva od njih bila je isplaćivati plaću i ništa ne raditi uz štetu od 6 do 7 milijuna USD za bruto plaću mjesečno i ostale troškove hladnog pogona, što bi u konačnici značilo godišnji trošak od 70 do 80 milijuna dolara, koje Uljanik nije imao. Druga opcija je bila ne raditi i ne isplaćivati plaće uz radničke nemire, kao očekivanu posljedicu. Treća opcija je bila proglasiti stečaj i zatvoriti brodogradilište. Najrazumnijom se činila ona četvrta opcija, a ta je bila - pronaći nekakav posao i radnicima isplaćivati plaće. Izabrana je upravo zadnja, četvrta opcija, kaže Radolović. I to kroz gradnju 4 broda za prijevoz suhih tereta za svoje potrebe, uz namjeru da se ti brodovi prodaju jednog dana kad se tržište oporavi. Uljanikovci su, pojašnjavaju naši sugovornici, krenuli u gradnju brodova uz očekivanje da će se, prema iskustvima iz kretanja na tržištu u zadnjih pedeset godina, ono oporaviti još u tijeku gradnje tih brodova.

"Nitko od nas nije imao čarobnu kuglu niti je mogao predvidjeti da će nisko tržište trajati tako dugo. Danas, naknadna pamet, svi su pametni s tvrdnjama da ta odluka nije bila dobra. Ali ni nakon proteka deset godina nitko ne zna, nema ideju, niti sugerira, u slučaju da se nije postupilo tako, što je trebalo učiniti", kažu naši sugovornici.

Podsjećaju i otkrivaju da su dva navodno sporna broda izgrađena i da su dan, danas u 100 postotnom vlasništvu Uljanik Brodogradilišta. To su brodovi Veruda i Stoja. Kako Uljanik nije imao financijske snage da samostalno izgura i druga dva planirana broda, Punta i Valovine, zamoljena je da u taj posao, na način da kupi brodove ili se uključi u financiranje njihove gradnje, barem s 50 posto iznosa, uskoči Uljanik Plovidba.

Slučaj Plovidba

"Put kojim se stiglo do toga da Uljanik Brodogradilište ima stopostotno vlasništvo nad dva izgrađena broda, te da ima 45 posto vlasništva nad druga dva broda samo je stvar procedure u pomorstvu i pomorskom pravu. Uljanik Plovidba nije učinila bilo kakvu nezakonitu ili neku drugu radnju. Jedina istina je da su se oni u tom poslu našli zbog toga što ih je Uljanik naprosto molio da pomognu u financiranju ta dva broda i oni su to učinili s 55 posto novca. Njihov interes za taj tip broda naprosto nije ni postojao i činjenica je da smo ih mi, pozivajući se na povijest i igrajući na emocije, na to naprosto privoljeli", otkrivaju pozadinu posla s Uljanik Plovidbom Karlo Radolović i njegovi nekadašnji suradnici.

Prigovor da se taj brod nije prodao po cijeni koštanja smatraju naprosto neozbiljnim s obzirom da se brodovi na tržištu ne mogu prodavati po "kalkulaciji želja". Relevantna je, isključivo, svjetska cijena. Prigovor ne drži vodu, kažu, i iz jednostavnog razloga što ti brodovi uopće nisu prodani!

"Brodovi su u vlasništvu Uljanik Brodogradilišta, oni nisu prodani već će se vjerojatno prodati u trenutku kad se tržište promjeni i to bude isplativo. U međuvremenu plove, zarađuju za Uljanik i polako vraćaju uloženo. Uz napomenu da je životni vijek broda 25-30 godina, a i nakon životnog vijeka brod još uvijek vrijedi kao čelik za reciklažu. I zato je naprosto neistinito da je njihovom izgradnjom Uljaniku nanesena šteta. Da budemo još precizniji, za dva broda na kojima je Uljanik Plovidba suvlasnik s 55 posto udjela ta je firma osigurala kredit u tom postotku u odnosu na svjetsku cijenu takvog broda, to platila Uljanik Brodogradilištu i otplaćuje kredit. Uljanik Brodogradilište je svoj dio od 45 posto osigurao iz poslovnog fonda, a realizirao radom i materijalom. Konačna prodaja brodova tek predstoji pa se pitamo gdje je tu zločin, gdje je tu šteta? Druga dva broda u stopostotnom su vlasništvu kompanije kojoj je jedini vlasnik Uljanik Brodogradilište, a iz toga je lako zaključiti da su i brodovi u cijelosti Uljanikovi. Kredit za ta dva broda osiguralo je Uljanik Brodogradilište putem tih kompanija u kojima posluju brodovi i koje su, ponavljamo, u stopostotnom vlasništvu Uljanik Brodogradilišta. Što tu ne valja? Hoće li nam to netko suvislo objasniti? Ti brodovi plove u skladu s uvjetima na svjetskom tržištu, zarađuju i vraćaju uloženo. Nekad manje, nekad više, a nekad možda i gube, ali to je poslovanje. To, svakako, nije šteta. A sva četiri broda, ponavljamo, tek trebaju biti prodana", objašnjavaju naši sugovornici te postavljaju i logično pitanje.

"Ako je štetno graditi 4 broda i zaposliti kapacitete godinu dana, je li isto tako štetno i odobravanje 96 milijuna eura državnog jamstva da bi se radnicima, kako se u Vladi vole pohvaliti, početkom prošle godine nekoliko mjeseci osigurala isplata plaća, a znajući da će taj iznos na koncu pasti na teret državnog proračuna? Zašto netko sebe smatra socijalno osjetljivim, te troši novac poreznih obveznika i održava socijalni mir, a Uljaniku se uzima za grijeh i to što je plaće pokušao osigurati zapošljavanjem svojih radnika", pitaju naši sugovornici.

Kave s gradonačelnikom

Članovi nekadašnjeg poslovnog savjeta Uljanika, na čelu s Karlom Radolovićem, gotovo su uvjereni da je u pozadini svega rat između HDZ-a i IDS-a za politički prostor u Istri. To potvrđuje, kažu, i priča koja se svakodnevno ponavlja iz Zagreba, o tome kako IDS navodno "30 godina harači i kadrovira po Uljaniku". Radolović kategorički tvrdi da to nije istina.

"Politika je, i kad je imala želju proći naprijed, uvijek ostajala ispred porte Uljanika. To političari jako dobro znaju. I to se odnosilo na sve, i na Bandića i na Čačića i na Jakovčića. Znaju to i oni koji plasiraju takve priče. U protivnom bi valjda do danas mahali nekakvim dokazom takvog kadroviranja. Ali naravno da tog dokaza nema, pa je dokaz valjda to što su direktori Uljanika jednom u nekoliko mjeseci popili kavu ili imali razgovor s gradonačelnikom. Kao da čelni čovjek grada i najvećeg gospodarskog subjekta u njemu inače nisu imali o čemu pričati, ako se nije razgovaralo o kadroviranju", ironičan je Radolović.

-----------------------

Rossandi zamjeramo 11 brodova

Ono što ovi uljanikovci, na čelu s Karlom Radolovićem, zamjeraju Upravi Giannija Rossande je sklapanje 11 ugovora o gradnji brodova za koje su unaprijed morali znati da ih neće moći realizirati iz nekoliko razloga, a prije svega zbog toga što je to bilo nemoguće projektirati. Kapacitet Ujanikovog projektnog ureda mogao je godišnje maksimalno izbaciti dokumentaciju za izgradnju jednog do jednog i pol broda. Ovih 11 je bilo potpuno nerealno, tim više što je bila riječ o prototipovima koju su zahtjevniji u projektiranju. Problem je bio i u tome što je naručivan samo po jedan brod, a praksa je Uljanika bila da budu minimalno dva ili serija, jer se jedino tako može smanjiti cijena izgradnje broda. Uglavnom, da je Rossanda reagirao prije dvije-tri godine, Uljanik se vjerojatno ne bi našao u ovakvoj situaciji.

Način na koji sadašnji predsjednik Uprave Emil Bulić vodi Uljanik nisu htjeli niti komentirati.

"Bolje da ne kažemo što mislimo", kažu oni.

Povezane vijesti

• Nakon više od desetljeća šutnje, KARLO RADOLOVIĆ ZA GLAS ISTRE PROGOVARA O PULSKOM BRODOGRALIŠTU ULJANIK
• ČITAJTE DRUGI DIO INTERVJUA S KARLOM RADOLOVIĆEM: O razgovorima s Franjom Tuđmanom, Ivanom Jakovčićem, preustroju Uljanika kroz "morsku željeznicu"...
• KARLO RADOLOVIĆ: Uljanik može spasiti "morska željeznica" od luke Bršica do Mersina u Turskoj. MILIJUN POSTO SAM SIGURAN U TO!