Suština ideje je stvoriti željeznicu do Bršice s koje će se samo krcati vagone na brodove i s njih odlaziti do Dalekog Istoka. Teret na taj način u Tursku dođe za otprilike dva ili tri tjedna brže i puno jeftinije od bilo kojeg klasičnog željezničkog prijevoza. Mi smo daleko prvi u svijetu krenuli u izgradnju takvih brodova i do danas smo ih izgradili 15-ak. U Uljaniku se, zato što je bio pionir u tom poslu, počela razvijati ideja o "morskoj željeznici". Dakle, uz stečaj koji je nužan da bi se prekinula agonija, i dovršetak gradnje započetih brodova, bez kojih se ne može ići u preustroj, siguran sam da budućnost Uljaniku jamči ovaj projekt koji će sigurno privući investitore, rekao je Radolović

Premda je sve manje onih koji vjeruju u preživljavanje Uljanika, nekadašnji legendarni direktor s 26-godišnjim stažom na tom mjestu, Karlo Radolović, uvjeren je da je stečaj neminovnost, ali i moguće spasonosno rješenje. Stečaj s preustrojem i s projektima koji će privući kapital i investitora budućnost su Uljanika, koji bi mogao ostati u branši i zapošljavati određeni broj ljudi. To je i više nego moguća opcija. Jedan od takvih projekata je, kaže Radolović, takozvana "morska pruga".

- Taj je projekt spreman i nalazi se negdje u Uljanikovim ladicama. I dan danas, obzirom na mnoge okolnosti, on je i više nego aktualan. Morate znati da u Luci Bršica postoji prostor na kojem bi se dnevno moglo ranžirati, odnosno pripremati za ukrcaj na brod i iskrcaj s broda, 300 željezničkih vagona. Procjene su da bi se radilo o nevjerojatno velikim količinama tereta koje bi mogle putovati rutom od Baltika, kroz cijelu srednju Europu, pa tom "morskom prugom" iz Bršice prema Dalekom Istoku, odnosno Mersinu u Turskoj. Suština ideje je stvoriti željeznicu do Bršice s koje će se samo krcati vagone na brodove i s njih odlaziti do Dalekog Istoka. Teret na taj način u Tursku dođe za otprilike dva ili tri tjedna brže i puno jeftinije od bilo kojeg klasičnog željezničkog prijevoza. Treba napomenuti da se takva brodska linija i po međunarodnoj konvenciji tretira kao željeznica. Mi smo pri izradi projekta već imali suglasnost Albanije i Grčke da napravimo takvu liniju. Suradnja s Turskom trebala je biti potpisana prilikom zadnjeg susreta Tuđman - Demirel, međutim predsjednik je tad već bio bolestan, posjet je zbog toga skraćen za jedan dan i to je otpalo. Nakon toga, projekt, nažalost, nikad nije zaživio, ali sa sve većim gužvama i problemima s kojima se susreće cestovni prijevoz tereta, sve je to još uvijek aktualno, možda i aktualnije nego ikad. Uvjeren sam da se upravo s tim projektom može napraviti i restrukturiranje Uljanika, jer on obuhvaća sve: projekte, nacrte, studije i poslove. Ti s pet brodova "morskom željeznicom", s tih 1.700 kilometara "pruge" koja je na moru, povežeš Hrvatsku i Tursku, povežeš se željeznicom na europsku mrežu i izgradiš brzu luku. Mi smo daleko prvi u svijetu krenuli u izgradnju takvih brodova i do danas smo ih izgradili 15-ak, od kojih svi plove i na kojima se može kombinirati da prevoze i vagone i kamione. Pretpostavljam da danas u Uljaniku nema onih koji to znaju, mogu ili razumiju, ali to je projekt budućnosti za Uljanik. Za takav projekt, koji bi trebao nositi Uljanik kroz stečaj s preustrojem, bez imalo sumnje jamčim da će se lako prodati u svijetu i vratiti pulsko brodogradilište u život, kaže Radolović.

Brodovi za Sovjete

Na tom projektu radilo se, kaže, jako dugo u suradnji s Turcima. Prve tzv. paroma brodove za prijevoz vagona Uljanik je izgradio još prije nekoliko desetljeća, a javna tajna je bila da ih je naručitelji iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza izgradio za prijevoz svojih tenkovskih jedinica preko Kaspijskog jezera. Kasnije je izgrađena još čitava serija sličnih brodova za druge namjene i u Uljaniku se, zato što je bio pionir u tom poslu, počela razvijati ideja o "morskoj željeznici". U praksi to znači da brodovi imaju rampu s koje se željezničke kompozicije slažu direktno na njih, a oni koji su dosad izgrađeni mogu prevesti najviše 50 vagona.

- Dakle, uz stečaj koji je nužan da bi se prekinula agonija, i dovršetak gradnje započetih brodova, bez kojih se ne može ići u preustroj, siguran sam da budućnost Uljaniku jamči ovaj projekt koji će sigurno privući investitore. Milijun posto sam siguran u to, kaže Radolović.

Kao i prekjučer, Radolović je i jučer s nama razgovarao zajedno s nekoliko svojih najbližih suradnika koji su ga pratili u karijeri. Nijedan od njih, naglasio je, nije manje vrijedan, a opet je, kao i za vrijeme prvog razgovora, veliku pohvalu za sve Uljanikove povijesne uspjehe uputio inženjerima, projektantima koji su osmišljavali nove brodove, istraživali nepoznato i provodili to u djelo.

Tuđmanov dolazak

Za razliku od njih, političari mu nisu tako dragi.

- Oni nikad nisu mogli u Uljanik po stranačkoj liniji, već su kod nas dolazili samo kao dužnosnici. U Uljaniku smo ugostili i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Da vam objasnim taj susret od njegovog kraja. Dakle, taj se susret produlji dva sata izvan planiranog protokola jer je pokojni predsjednik kazao da još nije bio u sredini koja ga je tako iskreno prihvatila! A uvod u sve to bio je sukob s osiguranjem predsjednika, jer mi ne samo da političare nismo puštali u brodogradilište, nego za poslove osiguranja koje je trebalo obaviti kod nas unutra nismo puštali ni policiju. Svatko tko je dolazio morao je prihvatiti da su njegovi ljudi odgovorni kad odlučuju o trasama, te da mogu s dužnosnicima doći kao pratnja, ali o sigurnosti dok su bili u prostoru Uljanika smo isključivo mi brinuli. Uvijek smo govorili - "ovo je naša država". Tu smo mi odgovorni i da se u Uljaniku bilo što dogodilo Tuđmanu ili bilo kojem od njegovih nasljednika, mene bi smatrali odgovornim i zezali, a ne te iz njihovog osiguranja. Tu proceduru s osobljem dogovorili smo u Uljanikovoj menzi i Tuđman je to prihvatio, govori Karlo Radolović.

Ovo s osiguranjem, nema sumnje, bila je i Radolovićeva i Uljanikova demonstracija moći koju su si mogli dozvoliti zbog poslovnih uspjeha. Radolović se prisjeća da je tijekom tog susreta održao možda i najbolju zdravicu u životu, te da mu je, kad je sjeo, predsjednik Tuđman kazao: "Da znaš, od sad smo na ti!".

- I bilo je doista tako, bili smo na "ti". Nekadašnji predsjednik Županijske gospodarske komore Šime Vidulin i ja mogli smo do predsjednika kad god smo htjeli. Na kraju je od nas traženo da u Južnu Afriku, u kojoj se tada nalazila velika hrvatska poslovna zajednica, isporučimo kontejnerski brod za rasute terete. Te se brodove tada nazivalo "brodovima budućnosti". Na tome je puno radio i predsjednikov savjetnik Hrvoje Šarinić, a za nas je to bilo izuzetno značajno jer je u južnoafričkim medijima objavljeno kako je hrvatsko brodogradilište Uljanik, u ratnim uvjetima, isporučilo brod dva mjeseca prije roka, prisjeća se Radolović.

Najveći HDZ-ovac

Dodaje kako je u tim vremenima svakog mjeseca iz Pule put Zagreba odlazio izvještaj s utroškom sati za dovršetak tog broda, koji se zvao "Oranje“. Nakon što je brod u proljeće 1992. godine isporučen, kod Šarinića se pojavio i tadašnji direktor 3. maja Vladimir Brusić.

- Taj Brusić bio vam je jedan od najvećih HDZ-ovaca u Rijeci, a kako je protekao njihov susret ja sam kasnije doznao od Šarinića. Uglavnom, Brusić je, prema toj priči, došao pred njega i počeo vikati kako bi i oni u Rijeci prije roka predavali brodove kada bi i njima država dala onoliko love koliko je dala Uljaniku! "I što si napravio", pitao sam Šarinića, na što mi je odgovorio - "dao sam mu kopun u guzicu". Šarinić mu je rekao - "Brusiću, kad pričamo o novcu, ovo što si sad dobio je upravo onoliko koliko je dobio i Karlo", prisjeća se legendarni čelnik Uljanika.

Granica se uvijek povlačila kad bi se na stolu našla politika. Stječe se dojam da su uljanikovci s njom koketirali dozirano i točno onoliko koliko im je bilo potrebno. I prema svima su, očito, držali politiku ekvidistance, odnosno iste udaljenosti. Radolović je potvrdio istinitost priče o tome kako je odbio predsjednika Tuđmana kad je ovaj od njega tražio da organizira stranački skup unutar Uljanika. Kad ga je tadašnji čelnik HDZ-a pitao zašto ne može, Radolović mu je kazao - "zato, predsjedniče, što ću, ako vama dopustim, onda to isto sutra, kad me pita, morati dopustiti i Kajinu". Taj argument je očito bio sasvim dovoljan i tu je priča zaključena. Prisjeća se i da mu je Tuđman jednom prilikom kazao da će mu postaviti pitanje na koje će morati odgovoriti s - "da".

- Rekao sam mu da me može pitati, ali samo ako se pitanje ne odnosi na to da se učlanim u HDZ ili bilo koju drugu stranku. Ali znao je da to ne dolazi u obzir, pa me to ni nije pitao. Pitanje se odnosilo na to da budem u timu znanstvenika i stručnjaka koji će sudjelovati u izradi strategije razvoja Hrvatske. Pristao sam i obradio dvije teme, i to temu upravljanja teretom nafte i spomenuti projekt povezivanja Istre s Turskom brodovima za prijevoz vagona, odnosno "morskom željeznicom". Taj projekt je i danas aktualan i on bi, kako sam kazao, spasio Uljanik ne na 5 ili 10, već na narednih 100 godina, kaže Radolović.

Svi su nas rušili

Mudre glave okupljene u timu, kaže, pročitale su to što je on napisao i prihvatile bez rasprave, a onda je jedan od njih predložio donošenje zaključka da hrvatska Vlada mora osigurati standard ravan onom koji ima Švicarska u roku od deset godina.

- Tu sam počeo shvaćati da ti učeni ljudi nemaju baš previše dodira s realnošću i da meni tamo nije mjesto. Pitao sam ih zbog čega ne donesu zaključak da se taj standard mora osigurati u godinu dana. Odgovor je bio - "zato što u godinu dana nije moguće". "A vi mislite da je u deset godina moguće, iako niste sposobni ni raspravljati o onome što sam napisao", pitao sam ih i odmah nakon toga javio Tuđmanu - "napustio sam tvoj tim!", kaže Radolović.

Ali ponavlja, nitko nikad od njega nije tražio da se učlani ni u HDZ, ni u bilo koju drugu stranku.

- Mene su svi poznavali i znali su da jednostavno nisam materijal za politiku. Ne znam se suzdržavati ni kontrolirati u polemici. Nisam zločest i nema čovjeka s kojim sam posvađan, ali u polemici sam zeznut. I sad, ako je netko osjetljiv, a u politici su svi takvi, onda takvi ne vole polemiku i čuti kritiku. I to je najveći razlog zbog kojega nikad nisam išao u politiku, kaže Radolović, dodajući uz osmjeh kako uljanikovci nikad nisu bili u politici, ali su zato u svakoj stranci imali "svojeg političara".

- Godinama su nas pokušavali rušiti svi živi i mi smo morali imati informacije kako bi se tim pokušajima othrvali, kaže Radolović.

Selidba na Brijune

Što se tiče lokalne politike i utjecaja koji je najmoćniji čovjek IDS-a Ivan Jakovčić imao na Uljanik, Radolović je odmahnuo rukom i samo podsjetio na to da je bivši istarski župan sjedio na nekom skupu u prvom redu kad je on za njega kazao da je - "jebivjetar".

- I sad netko pokušava tvrditi da je on na mene mogao utjecati, s nevjericom pita bivši šef Uljanika. Jakovčić, kaže, "nije uopće blesav čovjek i on je uspješan političar".

- No ja bih, kad je on u pitanju, povukao jednu paralelu sa Sanaderom, za kojeg smatram da nikad boljeg premijera nismo imali kad je u pitanju prva godina njegova mandata. I da Sanader nije bio "zaljubljen u lovu", danas bi Hrvatska bila drukčija. I Jakovčiću isto tako treba zahvaliti za puno toga dobroga što se dogodilo u Istri: od maslina i vina, do turizma, ali čini mi se da je i kod njega problem bio isti, odnosno da mu je novac bio najvažniji. No moram biti iskren i priznati da nam je pomogao kod uspostavljanja određenih poslovnih veza s Turkmenistanom, kaže Radolović.

Jakovčićeva ideja o preseljenju Uljanika, koja se danas spominje kao nekakva politička platforma, kod Radolovića i njegovih najbližih poslovnih suradnika oduvijek se doživljavala kao vic.

- On je došao s nekakvom takvom idejom, makar nije pričao što bi s prostorom, a ja sam ga gledao ispod oka i rekao mu - "Nino, kad skupiš 500 milijuna dolara i kad nađeš lokaciju, koju ja u Istri ne vidim, ti se vrati, a ja bih budala bio da to ne prihvatim". Kad me pitao kako bih to prihvatio, rekao sam mu da bih mu dao dva, tri projektanta da krene u izgradnju, a kad izgradi novo brodogradilište, da se javi da ovo zatvorimo, kupimo par autobusa za prijevoz radnika i onda možemo u seljenje, kaže Radolović, koji se i danas smije na pitanje koliko je bila ozbiljna ta ideja o preseljenju Uljanika.

A da se doista za njih radilo o vicu, potvrđuje i jedan od Radolovićevih suradnika, koji dodaje kako je na Jakovčićevo pitanje gdje bi ih mogao preseliti, odgovoreno kako za to oni imaju dvije krasne lokacije - jedna je na Punta Verudeli, a druga na Brijunima.

Tuđman, Šeks i cigarete

Iza Tuđmanovog posjeta brodogradilištu ostalo je i nekoliko anegdota, a većina njih vezana je za opuštenu atmosferu i druženje kojim je obilazak završen u menzi.

- Mi smo znali da predsjednik Tuđman ne puši i da ne voli da se puši u njegovom prisustvu, pa smo iz čitave naše velike menze maknuli sve pepeljare. Kako se susret odužio, oni ovisni o pušenju postajali su nervozniji i onda je u jednom trenutku Vladimir Šeks pitao - "gospodine predsjedniče, i nama je ovdje lijepo, ali možemo li mi zapaliti." A Tuđman mu je odgovorio - "nisam ti ovdje ja predsjednik, nego Karlo, pa ako ti on dozvoli, onda možeš." I naravno, nakon toga Šeks se obrati meni i pita može li zapaliti, a ja mu kažem - "ako imate pepeljaru, možete." I on stavi cigaretu u usta, spremi se pripaliti i onda se zaustavi i konstatira - "pa tu nema pepeljare!" Tuđman me kroz smijeh pitao kako sam mu to mogao napraviti, a ja sam rekao - "šefe, znamo da vi ne pušite i ne trpite pušače. A kako ni ja ne pušim, meni je bilo vrlo lako donijeti takvu odluku", smije se i danas Radolović.

Za stolom je tad bio, kaže, i Antun Vrdoljak, koji je u to vrijeme bio predsjednik HOO-a i koji je ovu epizodu sa Šeksom iskoristio kako bi ispričao kako je i njega Uljanik "zeznuo".

- On je pred Olimpijske igre u Barceloni došao i pitao nas možemo li im pomoći, a ja sam mu rekao - "gledaj, rat je, skupljamo svaki priliv koji možemo i dijelimo plaću deset puta na mjesec. Stvarno ne možemo." Nije mu bilo drago, ali rekao je - "dobro, onda ćeš dati samo ime!" I stvarno smo bili među sponzorima bez da smo dali dinar. I pričajući to, Vrdoljak konstatira da sam ja kao rodom iz Imotskog, na što sam mu odgovorio - "Imotski? Pa to se s Marčanom ne može mjeriti." Ne znam zašto, ali ni dan danas Romi ne prolaze kroz moje rodno selo, već kad dođu do Prodola, skrenu preko Filipane za Vodnjan", govori Radolović, prisjećajući se anegdota iz tog vremena.        

"Hrvatska ptica" dignuta u zrak

Premda je, kako kaže, imao uvijek otvorena vrata Tuđmanova ureda, Radolović ističe kako nikad kod pokojnog predsjednika, ali ni u Vladu, niti kod ministara, nije otišao radi Uljanika.

- Mi od njih nismo tražili nikad ništa osim svojih prava. Kod Tuđmana sam bio sa Šimom Vidulinom nekoliko puta, a tema je najčešće bila skulptura "Hrvatska ptica". Bili smo kod Tuđmana kad smo nosili model, a bili smo i kad je, nakon što je skulptura postavljena na Limskom kanalu dignuta u zrak, Tuđman tražio od Vidulina da napravi novu. Vidulin mu je kazao - "predsjedniče, napravit ću je besplatno, ali morate objaviti tko ju je digao u zrak". Javnost to ne zna, ali i Tuđman je znao i Vidulin zna. Međutim, predsjednik je kazao - "to ne možemo, pa ćemo o tome neki drugi put". Do dan danas ta informacija nije objavljena.

Rezime 25 godina - pozitivno poslovanje

Radolović kaže da danas svi govore ružno o Uljaniku.

- Međutim, trebali bi izvaditi bilance od kad smo mi preuzeli Uljanik, pa do kraja našeg mandata. Rezime svih tih 25 godina - pozitivno poslovanje brodogradilišta. Nekad je, kako sam već rekao, bilo dobro, nekad srednje, a nekad i loše, ali kad se gleda cjelokupno razdoblje, garantirano smo pozitivno poslovali, tvrdi Radolović.

Razlog za to je, kaže, i što oni nisu samo pričali o restrukturiranju, nego su ga, samo ga nazivajući "dugoročnim programom razvoja", i provodili. Uljanik su, kaže, preuzeli sa 6-7 tisuća ljudi, došli su na 3 tisuće radnika i uz sve to ostvarili 3 puta veću proizvodnju i 3 puta veće prihode. "Što je to", pita Radolović, i odmah odgovara - "restrukturiranje".

Proizvodili smo vojnu opremu

Tijekom razgovora otkrivene su i neke "tajne" Uljanika, pa tako i ona vezana uz Slobodana Buršića za kojeg su, kaže Radolović, u brodogradilištu znali da ima sklonosti ne samo prema izumiteljstvu, već i prema vojsci.

- Razmišljajući kako možemo pomoći obrani Hrvatske, a da to nitko ne sazna jer smo bili na civilnom tržištu, mi smo zahvaljujući Buršiću - Specijalcu u Uljaniku napravili i isporučili puno vojne opreme. Postavljalo se pitanje kako to da hrvatski VBR-ovi lete kilometar duže od srpskih! To je smislio naš Specijalac i to na način da je smanjio količinu eksploziva i dodao malo više goriva. U šest mjeseci razvijen je projekt rakete koja je koštala manje, a letjela dalje od onih koje je imala JNA, otkrivaju ljudi iz nekadašnjeg Uljanikovog poslovnog savjeta.

Buršić je, kažu, zaslužan i za konstrukciju rakete koja je služila za vježbe gađanja i koja je zamijenila avione koji su za sobom vukli mete, a da je pritom troškove smanjio na 5 posto od postojećih. Državni vrh znao je da se u Uljaniku tih godina proizveo dio ratne opreme, ali na zamolbu vodstva firme ta informacija ostala je tajna, eto, do danas.

Velika jamstva pojavila su se tek s Rossandom

Brodovi u Uljaniku, osim ratnih godina i u vrijeme Giannija Rossande, građeni su bez državnih jamstava, tvrde naši sugovornici.

- Mi nismo ulazili u nelikvidnost jer smo sve brodove isporučivali prije roka ili u roku, pa smo čak i bonuse naručitelja dobivali za neke ranije isporuke. Radili smo brodove u serijama, gdje je prvi brod nešto skuplji, a kasnije smo rutinom i brzinom rušili cijenu. Shema je jednostavna: ako si predao sedam brodova godišnje, imao si ih 12 u izgradnji, pa ako znaš upravljati likvidnošću, nije teško financirati gradnje, kaže Radolović. Ključ svega, dodaju njegovi nekadašnji suradnici, bila je kontrola troškova.

- Nije nam trebalo jamstvo, jer to bi samo značilo da banci umjesto nas garantira država. Mi smo direktno kredite uzimali od banke jer ona je imala povjerenja da ćemo mi brod isporučiti, a povjerenje su u nas imali i naručitelji, pa su pojedine gradnje financirali oni sami. Sva druga brodogradilišta trebala su državna jamstva, no ona su se u Uljaniku u tako ogromnim iznosima pojavila tek s Rossandom, kažu naši sugovornici.

Pomoć Ruže Pospiš Baldani

Veliku pomoć Uljaniku pružali su operna diva Ruža Pospiš Baldani i njezin suprug, koji je bio u Nadzornom odboru Atlantske plovidbe.

- Bio nam je jako naklonjen jer je znao koliko smo odgovorni i profesionalni. Obzirom da su oni kao supružnici svaki petak bili kod Tuđmanovih na obiteljskom druženju, znali smo da će nam pomoći ako zatreba. I na tu se kartu igralo, kaže Radolović.

Povezane vijesti

• Nakon više od desetljeća šutnje, KARLO RADOLOVIĆ ZA GLAS ISTRE PROGOVARA O PULSKOM BRODOGRALIŠTU ULJANIK
• "MORA SE PROGLASITI STEČAJ. DRUGOG SPASA NEMA, PA NI DA SE PLJUNE MILIJARDU DOLARA. Ali treba financirati izgradnju tri broda koji su sada u Uljaniku. To je šansa za preustroj i opstanak!"
• ČITAJTE DRUGI DIO INTERVJUA S KARLOM RADOLOVIĆEM: O razgovorima s Franjom Tuđmanom, Ivanom Jakovčićem, preustroju Uljanika kroz "morsku željeznicu"...