"Zapisujte što vam diktiram. Ja, Marija Stojadinović, rođena - stavite svoj datum rođenja - obećavam da ću do tad i tad napustiti Republiku Hrvatsku. I potpišite se ispod. Dokumenta će vam stići za koji dan, pa će ostati neuručeni. Nevažeća i neuručena."

Nakon godinu dana mojeg volontiranja u Puli, priča se završava ovako. Ali priča o toj priči tek počinje.

Godinu ranije, u veljači 2020., kada je djelovalo da je korona asteroid koji prijeti Zemlji, pa je u posljednji čas promaši, stižem u Pulu s koferom odjeće i ambicija. Tih dana bih lutala po gradu, bez ikakvog straha i virenja u mapu da provjerim gdje se nalazim. Imala sam utisak da u Puli, i kada se izgubiš, zalutaš na lijepo mjesto, pa se diviš arhitekturi, biljkama kakvih nema u Srbiji i lakoći življenja ljudi koji, dakako, znaju uživati.

Puljani turistu umiju prepoznati na prvu, premda ja nisam bila turist nego stranac, s privremenom dozvolom za boravak i rad. Možda je i ta razlika bila vidna, pa bi me neka baka na ulici uhvatila pod ruku i zamolila da je otpratim do ljekarne, tutnuvši mi zauzvrat pedeset kuna u džep. Ili bi mi, kad se konačno izgubim negdje na kraju grada, taksista u povratku rekao kako je "naš (misleći, dakle, moj i njegov) grad lijep u to doba godine, kad turisti ne izmile kao u mravinjaku". Drugim riječima, Puljani i Puljanke primili su me kao njihovu, odmah. I ja sam to objeručke prihvatila.

Prvi val korone bio je ničim izazvana kofa hladne vode u po noći. Iz ove perspektive, tadašnji način razmišljanja mi djeluje pretjerano i paranoično - da je korona svugdje, na ključevima, u liftu, na svakoj voćki u supermarketu. Tada je, pak, imalo smisla i bilo razlog zašto ljudi pređu na drugu stranu ulice kad hodate trotoarom. I najednom su sva ta prijateljska lica nestala zajedno s osmjehom iza maske, i zavladala je neka zloslutna atmosfera.

Kronološki slijed događaja nikoga ne zanima, ali u tih godinu dana volontiranja na Radio Rojcu stalo je - imajući u vidu pandemiju - nelogično mnogo smijeha i rada, poznanstava i prijateljstava, pomoći i podrške. I rezultat svega toga bila je nesumnjiva želja da tu želim i moram ostati, da želim nastaviti doprinositi toj zajednici u kojoj sam se od početka osjećala kao kod kuće. Čak i više tu nego kod kuće.

Nisam željela ništa više od toga što sam imala; niti bolju platu, niti veći stan. Ničeg više od toga što je bilo i na čemu sam bila svjesno zahvalna. Htjela sam jedino da to potraje još malo. Uslijed korone, o svim navikama i manifestacijama u gradu slušala sam od drugih, nikad ih nisam doživjela. To mi nije smetalo, mislila sam da ima vremena. Sudeći po najavljenom popuštanju mjera, to vrijeme polako dolazi, doduše ne za mene, ali jasno mi je da "iako svijet za tebe više nije isti, svjetla na semaforu se i dalje mijenjaju i ljudi ništa ne znaju", kao u jednoj pjesmi.

Dozvola za boravak i rad mi je istekla krajem veljače i nije bilo uvjeta da se produži. Kažu da gdje ima volje, ima i uvjeta, ali jasno mi je da u Puli nema posla ni za ljude koji tu žive i rade čitav život, generacijama unazad, a kamoli za jednu strankinju koja se u taj grad zaljubila. U svim iščitavanjima Zakona o radu i Zakona o strancima koje sam naučila kao vjernik deset božjih zapovjedi, nisam pronašla pukotinu na osnovu koje bih legalno ostala. Od neugodnog osmjehivanja na savjete "Pa udaj se", mislim da mi je lice postalo asimetrično. Usput, čak i da ostaviš po strani svoje djetinje iluzije da brak nastaje iz ljubavi, nije ni tako jednostavno udati se. Znam, jer sam u trenutku očaja čitala čak i taj deo Zakona.

Apsurd situacije leži, pak, u toj simboličnoj borbi s birokracijom. Moja dozvola za strance, koju sam pokušavala promijeniti još od listopada, zbog promjene adrese nije stigla na red sve do kraja veljače. U trenutku kada ste teška srca prihvatili da napuštate zemlju protiv svoje volje, i kada nastojite provesti još koji kvalitetan trenutak s ljudima koji su vas obilježili za života, šalterska službenica - istina, izuzetno susretljiva - diktira vam izjavu kojom se zaričete da odlazite. Jer vam dokumenta toliko kasne da ih nećete dočekati. A, kad najzad stignu, ostat će neuručena jer vi više niste tu. I tako je, pretpostavljam, moja nova dozvola do sada već stigla na police pulskog MUP-a. I tako nova, već je bila nevažeća.

Povezane vijesti

• Za ogradni zid od 135 metara više od pola milijuna kuna
• Vučić: Srbija više neće kriti da je "Oluja" bila zločin
• Završna prezentacija uspješne radionice SoundPaintinga