Dobre cipele su kao dobro jelo, fina čaša vina. Kad ti legnu, teško ih se riješiti, čak i ako su stare, pomalo demode. Nekako bolje prianjaju uz kožu, podatne su, uštimale su se sa stopalom vlasnika. Imam nekoliko takvih koje uporno nosim na popravak u radnju majstora Ekrema. Jer, kako bi rekao ovaj pulski postolar, gotovo da nema toga što se ne može popraviti. Ne samo zašiti, zalijepiti, cipele se mogu proširiti, pa čak i suziti. Mogu im se dodati remenčići. Ili oduzeti. A Ekrem je majstor svog zanata i zato mi je pomalo žao što je, kako čitam, otišao u penziju.

Nekad je u Prvomajskoj bilo nekoliko šivačkih radnji u kojima si mogao naručiti fino odijelo šivano po mjeri. Koje je savršeno pristajalo. Otud i usporedna fraza: stoji mu kao saliveno. Jer takvo odijelo ne može napraviti nijedna industrija, samo vješta majstorova ruka. Bilo je u Prvomajskoj i nekoliko urara. Jer, zašto baciti sat ako se gotovo sve može popraviti?

Mic po mic te su radnje propale. Ubili ih konfekcija i globalizacija.

Zato mi je drago što je Ekremova radnja još otvorena, danas je vodi njegov sin, što odolijeva duhu vremena, i što u nju stižu i cipele iz Njemačke. Dobar glas čuje se i preko grane. A stare održavane cipele su kao vino. Što starije, to mekše i bolje.

Povezane vijesti

• Bilješka iz gradske svakodnevnice: ŽIVE SMO IH POKOPALI
• Bilješka iz gradske svakodnevnice: KADA PLUS POSTANE MINUS
• GRADSKA ŠTORIJA: Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite