Poznavajući Duška Marušića Čičija toliko godina, oduvijek mi se činilo da je korak ispred drugih. Često se sjetim jedne epizode. Mali Brijun, Kazalište Ulysses, sezona 2016. Čuveni Ralph Fienness glumi u predstavi "Richard III". Neopisiva gužva u Fažani, brodovi krcati, danas nezamislivo s koronom i mjerama. Kolege iz svih redakcija su tu, a Čičija nema. Bilo mi je sumnjivo i komentirala sam to naglas. Taman koju minuticu prije početka predstave, vidim kolege fotoreportere i snimatelje kako odlaze. Fienness nije htio fotografe. Pomislih, Čiči je to nekako saznao i zato nije došao, uvijek je bio korak ispred. I to se ponovilo još nekoliko puta na raznim koncertima i manifestacijama, čim nije bilo Čičija, već se znalo da neće biti dozvoljeno snimanje ili nešto slično.

Prisjetili smo se te epizode razgovarajući u povodu njegovog najnovijeg priznanja, Nagrade Grada Pule. Budući da ovaj fotograf već više od dvadeset godina redovno, osim lanjske koronske godine koju nećemo niti brojati, u raznim pulskim izložbenim prostorima za Dan grada Pule održava izložbe posvećene Puli i njegovim gradovima pobratimima, krenuli smo upravo od toga.

- Na moju veliku radost to je postala tradicija, postoji kontinuitet izložbi, dobro odrađena tema, slikanje grada s ljubavlju, a priča s gradovima pobratimima počela je kada mi se u glavi rodila ideja da predstavim gradove pobratime koje sam obišao prije nego što sam razmišljao o tom projektu. Razmišljanje o kulturnoj vezi među gradovima potaknulo je i druge institucije i pojedince koji su se počeli povezivati sa sličnim interesnim skupinama, otvorilo je to nove odnose i projekte. Iz razno-raznih razloga s nekim smo gradovima imali zamrznute odnose, a to ih je revitaliziralo. Do svega toga došlo je zahvaljujući mojoj ženi Sonji. Tako to u životu biva, ako imaš dobrog partnera, sve je u životu puno lakše. Mi smo kao stroj, ona je duša, a ja vilica koja kopa, ona je glavna za kontakte i sve ostalo, uvijek je to odrađivala. Po naravi sam po mnogočemu brzoplet, ako od prve ne uspijem, onda adio Mare. Ona ima strpljenja, znanja, zna jezike, kulture, puno toga je odrađivala. Mogu sa zahvalnošću i ponosom reći da dijelimo tu nagradu na pola, to je realnost, nije to nikakvo pretjerivanje, u tim sam stvarima jako realan. Važno mi je napomenuti da u svim projektima koji su vezani za grad, moja velika hvala ide i sadašnjem gradonačelniku Borisu Miletiću koji je uvijek imao i više od razumijevanja, osjetio je što hoću izraziti, podržavao me u mojim fotografskim ludostima, veli Čiči.

Duško Marušić Čiči iz svoje najranije mladosti svoj grad doživljava s puno ljubavi i profesionalne znatiželje. Kao dječačić je prije 55 godina svojim prvim fotoaparatom počeo snimati željeznički kolodvor i od tih dana Pula postaje njegova fotografska opsesija, grad koji će unutar različitih oblika umjetničke i reporterske znatiželje postati njegovom postojanom svjetlopisnom temom.

Prvu izložbu koja je vezana "za vanjski svijet" realizirao je u vrijeme gradonačelnika Luciana Delbianca. Bila je to "Pula u Trieru", devedesetih godina. Kasnije je počeo suradnju i s tadašnjim gradonačelnikom Giankarlom Župićem, ali, kako veli, "s Miletićem je bilo drukčije, neki klik, nisam morao objašnjavati što i kako, nema to veze s politikom, sa strankama, ja sam vanstranački čovjek i drago mi je da jesam, ali što je crno je crno, što je bijelo je bijelo".

Na upit o njegovom praćenju Pape Ivana Pavla II. Karola Wojtyle prilikom posjeta Hrvatskoj - a pratio je dva njegova posjeta - ističe da je to, premda nije vjernik, bilo posebno iskustvo.

- Ne prakticiram niti jednu vjeru, ali gledajući prije Papu Wojtylu i sadašnjeg Papu Franju, odmah sam pomislio i ženi rekao "to su dobri ljudi". Mene su izabrali da budem jedini predstavnik hrvatskih medija koji iz naše zemlje ide u Rim i pridružuje se ekipi Ivana Pavla II. prilikom prvog dolaska u Hrvatsku. Sve pripreme su trajale oko mjesec i pol, provjere, ovo, ono, da bih potom dobio potvrdu, išao za Rim, iz Rima do Hrvatske s Papom, vratio se s njime, a ostalo je povijest. Ima jedna zgodna anegdota vezana za njegov drugi dolazak, nešto se zakompliciralo oko papirologije, odnosno poslali su me kad su akreditacije već bile zatvorene. I onda je moja supruga Sonja s osobnim tajnikom Svete Stolice, komunicirajući s njime tri dana, uspjela izboriti akreditaciju. Nije to uspjela učinila niti moja tadašnja matična kuća niti Ministarstvo vanjskih poslova, nego moja Sonja. Poslije sam bio još tri ili četiri puta s raznim delegacijama kod Pape, i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i s drugima. Prilikom jednog od tih posjeta redakcija je rezervirala hotel u Rimu. Bilo je ljeto, imao sam na sebi narančaste hlače i narančastu majicu. Ispred hotela nalazio se kordon policije, policajci, auti, mislim si, što se to dogodilo. Dođem tako do recepcije, hotel pun muškaraca, recepcionar se slatko smije, pita me "jeste li rezervirali", onda "aspettate un momentino", nije me mogao naći u tim svojim papirima. Potom me upitao "jeste li s njima" i pokazao glavom na jednu grupu. Upitao sam ga o čemu to priča, ništa mi nije bilo jasno. Na to mi je odgovorio da hotel ugošćuje europski skup gayjeva, na što sam odgovorio da sam novinar, i da sam ovdje po drugom zadatku. Simpatično mi je prisjetiti se te epizode, a iz Rima su već bili organizirali moj smještaj.

Čiči ističe da je imao i mogućnost družiti se s Papom, jer je Papa svakog iz delegacije pozvao da ga osobno upozna. Bio je i ratni fotoreporter, na svu sreću ne na najgorim lokacijama. Bio je u Dalmaciji, Šibeniku, Zadru, tog dijela života se baš rado ne sjeća, ne voli baš o tome pričati, ta filozofija ratovanja, patnji, nasilja, mu je strana. "Ne osjećaš se baš ugodno što si sam s aparatom, ako upadneš u neku ružnu situaciju bez oružja…", te nastavlja riječima "bilo, prošlo i nikada se ne ponovilo nigdje na svijetu".

Najviše voli fotografirati gradske vizure, fascinira ga bogatstvo arhitekture, prisjetio se raznih gradova od Singapura pa sve do Tokija, to je toliko fascinantno, građevine ga privlače. Najljepše je kad ode u planinu, Alpe, Pirineje, iako je čovjek s mora. "Ta monumentalnost, divljina, čistoća i snaga, to je nešto što me posebno fascinira, bio sam na prekrasnim lokacijama u svijetu, na velikim vrhovima, to je fantazija. No, za takva putovanja treba ipak biti malo mlađi", navodi Čiči koji voli putovati. "Nema veće sreće nego kada vidiš što sve čovjek i priroda mogu stvoriti".

- Kada fotkam nešto po gradu u podne, već za pola sata neće to više biti isto. Treba osjetiti puls grada i uhvatiti njegove fragmente, osjećati svoj grad i sudjelovati u tome. Nagrada je dio tog prepoznavanja i hvaljenja svoga grada. Kroz fotografije nastojim pronaći onu pozitivniju stranu grada u kojem živimo, iako to ne znači da ne snimam i onu njegovu tamniju stranu. Stalno svi njurgamo protiv grada, ovo, ono ne valja, ali 99 posto nas kada smo izvan grada, onda ga hvalimo. Naš grad je jedan mali slatki bombončić na Mediteranu, a svi volimo više slatko nego slano, kaže Čiči.

Iako među njegovim kolegama kruži fama da ne voli fotografirati sportska događanja, on na to replicira da "ne voli nekvalitetne sportove i ništa što nije kvalitetno".

- Ne volim fotkati ono što nema kvalitetu, ali nažalost, kod nas je dosta sportova na razini druge lige, udruga, i tu nemaš taj fotografski izazov, rijetko kada će se dogoditi neka situacija gdje možeš napraviti dobru sportsku fotografiju. Odrađivao sam i sportske događaje, fotografije nisu nekvalitetne, ali tu nema mene, kaže.

Posebna su stvar koncerti, a premda ih je snimio na stotine, najdraži mu je onaj Renza Arborea u pulskoj Areni 2015. godine.

- Taj je koncert trebao biti otkazan, padala je kiša. Nisam išao toliko ranije do Arene kao i inače prije koncerta, gledao sam sve stranice vremenske prognoze, i sve su ukazivale na to da će za pola sata kiša prestati. Čim sam došao do Arene, krenuo sam do stagea, tamo su svi bili zabrinuti kako će otkazati koncert, gdje pronaći novi termin, a ja sam jednostavno rekao "šjor Renzo, nemojte otkazati, neće pasti kiša", i on je rekao "bene, idemo održati koncert". U Areni smo svašta gledali kroz godine, to su koncerti gdje ljudi dođu, viču, ali na koncertu Renza Arborea osjećao sam energiju ljubavi, toplinu, veliku ljubav, ljudi su pjevali, nikada neću to zaboraviti.

Cijeli svoj radni staž proveo je kao fotoreporter, uz još par godina honorarčenja, dakle 50 godina u branši. Saznajemo da je od malena htio biti strojovođa, veliki je zaljubljenik u to, a tata mu se bavio amaterskom fotografijom i imali su mali laboratorij doma.

- Već s pet godina pomagao sam razvijati fotografije, prevladavao je miris razvijača i fiksira. Današnji fotografi su uskraćeni za jednu veliku stvar, za onaj osjećaj kada prvi put snimiš film, kada ne razvija ni tata ni foto Orel, hoće li to biti ok. Kada vidiš tu svjetlost i sjene na bijelom papiru, to je nešto nezaboravno, prva fotografija koju sam snimio bila je lokomotiva, veli Čiči ističući da ima veliku arhivu vezano za istarsku željeznicu.

Posebno su mu dragi i filmski festivali, od 1955. godine, još kao beba, bio je na svakom festivalu, a posebno mu je bila draga nagrada "Marijan Rotar", koju je dobio godinama unazad.

- Nekad je bio nevjerojatan odnos s festivalom, s glumcima. Sjećam se skupljanja glasačkih listića. Volio sam snimati festival i glumce, tada je odnos glumaca prema novinarima bio pravi, kao što je to u Cannesu, Berlinu, oni bez nas i mi bez njih smo nula. Nije bio problem reći glumici "u 14 sati nađemo se na Zlatnim stijenama", pozira, skače, ja fotkam. Bilo je puno kvalitetne suradnje, mogle su se stvarati prave fotografije. Danas je sve to drukčije, svi su nervozni. Nezaboravna su bila i noćna druženja u Rivieri, na Saccorgiani. Svi smo se više ili manje družili, sjećam se kako me Samardžić prepoznao nakon 20 godina, kaže Duško Marušić.

Planovi za budućnost su mu putovati i fotografirati, a osim Pule, namjera mu je pokazati i ljepote cijele Istre. Za Dan grada Pule predstavit će se izložbom hommageom polustoljetnom bratimljenju Pule i Triera, potom dogodine u Trieru, gdje će i pokloniti tu izložbu, a među planovima su i izložba posvećena vodi, mačkama te još puno toga.

Bogat životopis

Duško Marušić-Čiči svoj rad u novinarstvu započeo je u NŠP Vjesnik u 70-tim godinama, a usporedo je honorarno počeo raditi i za Večernji list, da bi ubrzo prešao i u stalni radni odnos i od 1980. radi tu kao fotoreporter. Od 2010. bio je zaposlen kao fotoreporter u fotografskoj agenciji Pixsell. Nakon odlaska u mirovinu od 2020. godine radi honorarno u Glasu Istre.

Na natječaju "Hrvatska novinska fotografija", za izbor najbolje novinske fotografije 2008., autor je pobjedničkog rada u kategoriji "Događaj" za fotografiju gorućeg turskog tankera UND Adryatik.

Osebujnost i profinjenost fotografskog umijeća, vrhunska sprega umjetnosti i zanata donose mu mnoga priznanja i nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. To su: 1980. nagrada za kolekciju crno-bijelih fotografija u Švedskoj i Turskoj; 1981. Niksonova nagrada na međunarodnoj izložbi u Dusseldorfu te izlaganje istog u Tokiju; 1983. nagrada FIAP-a, svjetske foto-asocijacije, na međunarodnoj izložbi fotografije na Zagrebačkom salonu; 1985. i 1986. prve nagrade "Hollywood Reportera" za fotografije plakata MAFAF-a i Filmskog festivala u Puli; 2003. otkupna nagrada T-mobilea "Zaljubljeni u pokret".

Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske u Zagrebu i Društva hrvatskih novinara. U autorskoj nakladi objavio je 2000. godine "Fotomonografiju Pule". Bio je suradnik u mnogim časopisima, autor je brojnih fotografija u reprezentativnim nakladničkim projektima različita tematskog kruga vezanih za grad Pulu.

Izložbe vezane za projekt Pula i gradovi pobratimi održao je od 2000. naovamo, između ostalog, u Imoli, Trieru, Parizu, Hekinanu Pečuhu, Veroni, Grazu…

Povezane vijesti

• Sutra Čičijeva "Imola"
• Raznolike vedute Imole Duška Marušića Čičija
• 9. Photodays: Rovinj postao fotografska metropola