Dadilje su potreba, a ne luksuz

Postoji li u Grad Puli potreba za proširenjem mreže predškolskog odgoja. Ako pitate Grad odgovor je jednoznačan - ne. Odgovor koji ponavljaju poput mantre jest da u mreži koja uključuje gradske i privatne vrtiće ima dovoljno mjesta za svu djecu. No, pitate li roditelje trebaju li im i drugačiji, legalni, vidovi čuvanja djece, onda je odgovor bez puno razmišljanja - da!

Vodu oko predškolskog odgoja u Puli uskomešale su vlasnice triju obrta za čuvanje djece. Što je to, pitaju se mnogi? Riječ je o organiziranom čuvanju djece o kojoj brinu odgajatelji ili certificirane dadilje u svojim ili iznajmljenim prostorima, pod "paskom" nadležnog ministarstva, baš kao i u vrtićima. Razlika je što se radi o čuvanju u manjim grupama, do maksimalno 12 mališana.

Uglavnom, vlasnice obrta su se samozaposlile, neke i putem poticaja, i sada od Grada Pule traže subvencije. Ne za sebe ili svoje obrte, već - za "svoju djecu". Traže da se, bez diskriminacije, sva djeca u gradu subvencioniraju jednako. Sve da bi se cijena smještaja za roditelje smanjila, a ova usluga bila dostupnija građanima. Ove obrte pohađaju mališani za zdravstvenim problemima, oni kojima radno vrijeme "običnih vrtića" ne odgovara, koji žele drugačiji vid skrbi za svoju djecu - od vrtića u šumi do Walfdorfske pedagogije. Jer, na to imaju pravo.

Govoreći o ovoj tematici valja raščlaniti dvije stvari. Prva je da Grad doista govori istinu: u vrtićima koji su sada u mreži predškolskog odgoja statistički ima dovoljno mjesta za svu djecu. No, ta statistička istina ne odgovara baš svim roditeljima. Puno je za to primjera. S problemima nam se roditelji javljaju svakog proljeća, nakon upisa. Na primjer, majka koja stanuje preko puta vrtića koji pohađa starija kćer. Mlađa je upisana - jer mjesta ima, ali na drugom kraju grada?! Ili majka koja, bez obzira što na Velom Vrhu gdje živi postoje dva vrtića, dijete mora voziti na Verudu - jer je u tom vrtiću bilo mjesta. Žena radi dvokratno i nema auto. Problem za koji Grad nema sluha. Što je i sa svim onim roditeljima koji su trenutno nezaposleni? Kako dobiti mjesto u vrtiću kad nemate dovoljno bodova? Što s mališanom ako u međuvremenu nađete posao? Kako uopće tražiti posao ako niste sigurni što s djetetom kad budete radili?

Upravo tu svoj prostor vide obrti za čuvanje djece. Grad "prijatelj djece" bi, umjesto da ih ignorira, trebao težiti tome da svaki kvart ima svoj obrt. Da roditelji, koji imaju potrebu, ovdje puste djecu na čuvanje, znajući da će o njima skrbiti stručne osobe, a ne snalaziti se putem oglasnika, tražeći na crno "tete čuvalice". Ta varijanta, osim što je nelegalna, također košta - sat čuvanja je između 20 i 30 kuna, a košta i državu, jer od rada na crno nema nikakvog prihoda. Dakle, štete su dvostruke. Pa zašto onda, u gradu u kojem se sve zasniva na turizmu, ne poticati i druge oblike poduzetništva. Legalne, komercijalne i roditeljima potrebne?