Gotovo da ne postoji djevojčica, sada već žena u srednjim godinama, koja se ne sjeća salona vjenčanica na kraju Prvomajske ulice u Puli, koja se danas zove Ulica Sergijevaca. Malih 20 kvadrata s haljinama kao iz holivudskih filmova, kao svijet bajki u kojem se snovi o vjenčanju pretvaraju u stvarnost. I tako 50 godina. Rođendan je proslavljen polovicom travnja. Pola stoljeća rada. Brojka je to koja zahtijeva poštovanje i više od toga, posebice u brzim vremenima kada dugotrajno ne postoji.

Butik, modni salon "Marija", odolijeva svim promjenama, vitalan je kao i njezina vlasnica, 82-godišnja Marija Miličić. Dotjerana, predivnih ruku koje su krojile najljepši dan u životu mnogih žena, i sama kaže da ne može vjerovati kako su njezine ruke sve to izdržale.

- Ja sam uvela prve vjenčanice, pa možda čak u Jugoslaviji. Pula je tada bila krcata ljudi. Cijela Jugoslavija je bila tu jer je bilo puno vojske. Mornari bi u Puli bili po tri godine. Ti mornari bi se zaustavljali ispred mog salona, ulazili i govorili kako bi htjeli da njihova djevojka izgleda kao lutka iz izloga. Mislila sam da me zezaju, ali oni su mislili ozbiljno. Tako bi avionom iz nekog dijela Jugoslavije djevojka dolazila u Pulu samo zbog moje vjenčanice. Ja bi im uzela mjeru, skrojila i sašila bez probe. Nikome nije bilo jasno kako će to štimati kad nema probe, prisjeća se gospođa Marija.

Ma, nije samo Jugoslavija dolazila kod Marije, već i kupci iz susjedne Italije.

- Talijani su tada dolazili u hotel Brioni na proslavu 25. godišnjice braka. Kako si u mlađim danima nisu mogli priuštiti vjenčanicu, kupovali bi kod mene i slavili ovdje vjenčanje koje su uvijek priželjkivali, otkriva nam Marija.

Izlog modnog salona "Marija" kakvog ga pamte generacije Puljana

Pitamo je li baš uvijek vjenčanica na mjeru, bez probe, štimala. Kaže, uvijek! Izlog njezinog butika s dvjema lutkama plave i crne kose bio je odmak od svakodnevice pred kojim su, veli ona, zastajali i uljanikovci kad bi se vraćali s posla. No, prve prave i istinske mušterije bile su none koje su s unučicama dolazile u salon i razgledavale vjenčanice.

- Čim sam otvorila bio je običaj da none dođu s unukom. Rođenje unuke značilo je i početak štednje za njezino vjenčanje. Kada bi, konačno, došao taj dan, none bi dolazile kod mene i molile me da im sašijem vjenčanicu za unučicu. Nosile su mi kokoške, svašta. Mladoženja to nije smio vidjeti jer se vjerovalo da to nosi nesreću. On bi stajao i čekao preko puta kod kioska, priča gospođa Marija o vremenima kada je vjenčanje bilo ostvarenje životnog sna, a ona neizostavan dio tog čina.

- U ponedjeljak poslije vjenčanja mladenke bi mi došle kazati da su bile najljepše. Obavezno su mi nosile tortu i kolače. Svi su znali da je to bio dan za slavlje. Već s kioska bi mi doviknuli: Marija, je ponediljak! Jedni bi kupili vino, drugi šampanjac, a ja sam, naravno, imala kolače. Kako su to bila lijepa vremena. Svi smo si bili dobri, i Srbi, Bosanci, Makedonci. Bili smo vrlo skromni i neizmjerno zahvalni, sa sjetom će. Ne onom staračkom, već iskustvenom.

Kao i svi Puljani ogorčena je na ono u što se pretvorio grad.

- Kakva je to Prvomajska. Nema banke, nema sirene Uljanika, nema ljudi. Vremena su se promijenila, a tako i vjenčanja. Kad sam otvorila radnju mladenke su prvo financirale none, poslije dečki, a na kraju one same. Danas ne znam tko kupuje. Onaj koji ima više novca, zaključuje uz opasku da se njezine vjenčanice i dalje pamte.

- Gdje god idem susrećem ljude koje su došli u doticaj s mojim vjenčanicama, a nekada su mi pisma zahvale i fotografije stizali iz cijele Jugoslavije.

Na otvaranje trgovine se u vremenima kada nije bilo puno privatnika odvažila osjetivši da u gradu postoji potreba, i da nema trgovine s vjenčanicama, a i odlazak u Italiju mnogima je bio nedostupan. Hrabrosti je imala, kao i iskustva koje je prvo stekla vodeći tečajeve šivanja diljem Istre u organizaciji Bagata te potom kao poslovođa u butiku Tekopa preko puta Marelice (popularnog diska u podnožju Doma hrvatskih branitelja). Bila je to trgovina specijalizirana za šivanje uniformi konobara, kuhara, a Marija je odlučila to inovirati - vjenčanicama i muškim odijelima. Bio je to hit u gradu. Više od trgovine radnih odijela. Dolazili su svi. Doktori kada bi se ženili, rukovodioci sa ženama. Trgovina je poslovala odlično.

- Tri sam godine ondje radila, bez godišnjeg jer me nije imao tko zamijeniti. Ja sam bila kao poslovna jedinica i svi fondovi su mi bili puni. Nakon što sam otišla, to je nakon godinu dana propalo. I što se dogodilo? Svrati do mene blagajnica iz Tekopa i veli mi: "Marija, dobili ste puno novca". A ja začuđeno pitam: "odakle, kada godinu dana ne radim?" No, ispalo je da su na sastanku rekli da je jedino moj fond u trgovini imao novca te su zaključili: "Marija je to zaradila, dajte to njoj". Danas bi to bilo nemoguće, zaključuje.

Otvorenje je bilo prava senzacija. No, manekenka nije došla pa je uskočila kćer Eda koja potvrđuje onu da krv nije voda, te je nakon završenog Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu nastavila raditi s majkom. Danas ona vodi trgovinu.

- Kad sam radila u butiku Tekopa govorili su mi da sam najljepša žena u Puli. Kad sam otvorila butik, postala sam najbogatija žena u gradu, a ja sva u dugu, sjeća se početaka.

Većinu vjenčanica šivala je sama, a pomagale su joj dvije krojačice.

- Prvo sam radnicima dala, pa onda sebi. Nisam mogla zamisliti, ni dan danas ne mogu, da sam nekome lipu dužna, njezina je radna etika.

Iako je šivanje bilo teško, Marija je uživala u svom poslu. O njemu će:

- Za šivanje kažu da morate sate i sate sjediti i biti sretni kada sve štima. Voljela sam vjenčanice, tu bjelinu. Nekad me više veselilo veselje mlade, nego novac.

Radila je po 15 sati i veli da je željela samo spavati, samo se dobro naspavati.

- Otkad sam u mirovini, mi se ne spava, smije se.

No, dva mjeseca u godini odmarala se od vjenčanica. Studeni i prosinac je bio rezerviran za ostale žene.

- Za 29. novembar sam šivala toalete za proslave i haljine za doček Nove godine. Tada su muževi dolazili sa ženama u salon, divili im se i bilo je jako emotivno. Vjenčanice su voljeli i turisti, njima je to bilo superjeftino. Kad se nakon 10 godina otvorio još jedan salon, ma ja sam prodisala, smije se.

Vesela je, živahna. Razgovaramo o stilu. Komentira da je oduvijek bilo lijepih žena, no danas su one pet klasa iznad muškaraca. Nije uvijek bilo tako. Veli da su nekada muškarci bili vitki i u odijelima.

- Stajala bih na vratima salona i promatrala. Bilo je u gradu tih vojnih lica koji su bilo kao sa slike, a i žene su bile lijepo obučene i vitke jer nisu imale što jesti. O, da, nekad je grad bio krcat ljudi i svi su gledali u žene. Žene iz trikotaže i doktorice iz vojne bolnice, Isuse, kako su bile lijepe i čiste, uredne, prisjeća se Marija lijepih vremena, žena i muškaraca. Hvalim njezin izgled i sređenost, a ona će: "profesionalna deformacija".

Obrtnik nekada i danas, odnosno u Jugoslaviji i Hrvatskoj? Kaže da su joj u Jugoslaviji stalno dolazile kontrole. "Nije bilo puno obrtnika, a bilo je tih inspekcija. Došli bi pa izmišljali", kaže i nastavlja: "Kada je Hrvatska došla, nitko me nije ništa pitao, ali su zato došle kineske vjenčanice koje su bile prekrasne i koštale 100 maraka. I tada su se počeli otvarati saloni i iznajmljivati vjenčanice. Lijepe su one, ali to nitko nije sam sašio", veli Marija, a kćerka Eda Miličić Mladin dodaje: "Ja to ne mogu podnijeti".

Čuveni pulski salon vjenčnica prije 10 godina postao je trgovina robom hrvatskih dizajnera (Snimio Duško Marušić Čiči)

S vjenčanicama su prestale raditi prije 10 godina. Dolaskom raskošnih salona 20 kvadrata više nije primjereno. Kćerka se odlučila na novi, drugi život salona "Marija" te je sada to ekskluzivni butik s odjećom hrvatskih dizajnera.

- Išla sam tom nekom filozofijom - prilagodi se ulici gdje jesi, i odlučila sam napraviti nešto za turiste. Važno mi je bilo da odjeća bude kvalitetna i iz Hrvatske, objašnjava Marijina nasljednica.

A Marija u mirovini uživa putujući i vrlo je aktivna i na Facebooku. Zadovoljna je postignutim. "Ja sam radila. Puno smo radili. Nismo se razbacivali, uvijek smo štedjeli i imamo jedan lijep život", zaključuje. "Baš sam u nedjelju razmišljala, Uljanik je propao, a moj dućančić od 20 kvadrata još je tu. U 50 godina platila sam svaki račun, dok su neke trgovine napravile milijunske dugove koji su otišli u zastaru", dodaje.

Prostor na atraktivnoj lokaciji mnogi su htjeli, nudili su joj sve i svašta, no ona je kao i uvijek ostala dosljedna svojoj viziji, jer to je više od prostora, to je čitav jedan život, obiteljska priča i povijest Pule iz njezinih najljepših dana. A Marija na kraju Prvomajske ili Ulice Sergijevaca je kao i njezina vlasnica, iako u trećoj dobi - lijepa, zanimljiva, puna života i, naravno, stila.

Za kraj pitamo je za ženski savjet, kako kao žena, sa svime što nose obaveze u obitelji i djeca, ostati tako vedar i izdržati 50 godina u poslu. "Treba puno raditi i pozitivno misliti, a za ono što ne valja misliti da valja. Treba biti našminkan i smijati se, iako ti se plače".

Povezane vijesti

• FOTO / ZAVODLJIVA ELEGANCIJA I FRANCUSKA ČIPKA u "Juste Toi" kolekciji Vesne Pretković
• TIJARAsposaNEWS: Ne samo vjenčanice
• EDA MILIČIĆ IZ SALONA MARIJA: "Dobili smo uplatnicu da platimo spomeničku rentu. I to me iznerviralo". IVAN UDOVIĆ IZ RESTORANA FORUM: "Neka traže druge najmoprimce, iz Njemačke"