OTVORENO O TEŠKOM UNUTARNJEM RASKOLU PULE POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA I EGZODUSU TALIJANA
CLAUDIO UGUSSI, ISTRIJAN S TALIJANSKOM KULTUROM, O KRVAVOJ OBLJETNICI NA PULSKOJ VERGAROLI "Svake sam godine Tita sanjao par puta! On je glavni razlog zbog kojeg su Talijani morali napustiti Istru!"
Oslobodili smo se i bili smo slobodni samo dok su ovdje u Puli bili Englezi, do rujna 1947. Nakon toga, iako oslobođeni, nismo postali slobodni jer je Partija sama i o svemu odlučivala. Nije bilo prave demokracije i višestranačja. Postojala je samo jedna ideja – ona koju je imala Partija, kaže Claudio Ugussi
Pokojni Predrag Matvejević, u predgovoru njegove knjige "Kameno gnijezdo", o autoru s kojim je pedesetih na Sveučilištu u Zagrebu na romanistici studirao talijanski jezik i književnost napisao je sljedeću rečenicu: "Claudio Ugussi, Talijan iz Istre, bio je povučen i tih".
"Pitao sam se što je razlog tome – njegova narav ili okolnosti. Bilo je to u vrijeme mnogo političkih sastanaka na Fakultetu. On je, sjećam se, najčešće bio po strani. Šutio je, kao da nije razumio, ili nije htio razumjeti, o čemu je riječ. A znao je. Tražio sam na njegovom licu neki znak koji bi odao što osjeća i misli. Znao sam da je veliki broj Talijana otišao iz Istre, ali tada još nisam znao jesu li bili prisiljeni da odu ili su naprosto htjeli otići iz Jugoslavije u Italiju. Vidio sam strah i tjeskobu u očima onih koji su odlazili. Nisam vjerovao u ono što je što je o tome nesretnom odlasku pisala naša štampa. Slutio sam gore. Naslutio sam da bi s time mogla biti povezana Ugussijeva prividna odsutnost, šutnja i potištenost. Završili smo zajednički studij. Claudio se vratio u Istru. Čuo sam da je u gimnaziji u Bujama dobio katedru profesora talijanskog jezika i književnosti. Obradovao sam se što nije diskriminiran. Čuo sam da slika više nego što piše. Do ruku su mi došle njegove pjesme izišle u Istri i u Rimu. U njima se osjećala – uz opijenost morem i istarskim krajolikom – ona ista potištenost koju sam otkrivao na njegovom licu na studijima u Zagrebu".
Na rubu stigmatiziranosti
Nevjerojatno koliko je Predrag Matvejević, ne znajući dovoljno ni njegovu obiteljsku povijest ni situacije u kojima se obitelj nalazila neposredno nakon 2. svjetskog rata, pogodio opisujući tog Talijana iz Istre, pisca i slikara, svog kolegu studenta Claudia Ugussia. Ugussijeva potištenost, distanciranost i tišina koja ga je pratila potaknute su oprezom. Kao Talijan iz Istre, čija je uža obitelj napustila Pulu i postali su esuli, bio je na rubu stigmatiziranosti. Kriva riječ sa sobom je mogla nositi neopravdanu i drakonsku kaznu. Takva su bila vremena kojima je prethodilo njegovo djetinjstvo u Puli, sve samo ne bezbrižno: rat, izgubljeni otac, saveznička bombardiranja, smrt, obiteljske podjele, egzodusi Talijana i dolazak komunističkih vlasti u dotad, službeno, profašističku Pulu.
Claudio Ugussi, sada već 86-godišnjak s kojim smo ovih dana razgovarali povodom 73. godišnjice eksplozije podvodnih mina u pulskoj uvali Vergaroli, kad je poginulo preko stotinjak, a ranjeno preko 200 osoba, deklarira se "Istrijanom s talijanskom kulturom". No može biti i "Istrijan Talijan". Ili "Talijan u Istri", tako nekako mu najviše odgovara.
- Gospodine Ugussi, danas je godišnjica eksplozije na Vergaroli. U svojoj knjizi "Podijeljeni grad", koja prati vaše odrastanje u Puli te ekstremno teška vremena koja su završila i podjelama u vašoj obitelji, opisujete što se tada događalo. Mislim i na samu eksploziju.
- Kad je eksplodiralo bio sam na kupanju s prijateljima. Mislili smo da je eksplodiralo na Valelungi, jer je tamo bilo puno vojnika. No shvatili smo da je puknulo više lijevo, oko 500 metara zračne linije od nas. Odmah nam je bilo jasno da se nešto dogodilo, po svemu sudeći strašno. Pohitali smo u grad da provjerimo o čemu se radi. Atmosfera je bila užasna. Moji prijatelji i ja shvatili smo da se eksplozija dogodila na Vergaroli, u uvali u kojoj smo i mi gotovo svakodnevno lovili ribe! Samo igrom slučaja tog dana nismo bili tamo. Vjerojatno nam je to spasilo život.
- Zašto niste taj dan otišli na Vergarolu?
- Jer je bila veslačka regata i znali smo da će biti gužva. Ribe smo, inače, lovili s podvodnim praćkama i strijelama. Poslije je negdje pisalo da su mine koje su eksplodirale imale oblik cilindra. No mislim da nije bilo tako. Obzirom da smo tamo stalno ronili, mi smo vidjeli podvodne mine koje su se tamo nalazile. One su bile okrugle, sferične.
- Da li mislite da je stvarno došlo do slučajnog aktiviranja podvodnih mina zaostalih iz rata koji je netom završio ili je bila riječ o njihovom namjernom, planiranom i ciljanom aktiviranju? Podsjetimo, to je trenutak u kojem se brojni Talijani dvoume – otići iz Pule ili ostati?
- Ja sam te mine gledao svaki dan kad smo tamo ronili. Iz njih su bili izvađeni osigurači. Na njihovom mjestu ostale su samo rupe. Nisu se, dakle, mogle samo tako aktivirati.
- Znači li to da takve mine nisu mogle biti aktivirane?
- Tako je, osim ako ih netko namjerno nije pripremio za eksploziju i aktivirao.
- Onda je to bila sabotaža i dobro pripremljena akcija.
- Očito da je bilo tako. Netko je stavio fitilj i…
- Prema jednoj od varijanti sabotažu su izveli Titovi agenti, kako bi se ono malo Talijana što je ostalo u Puli dodatno preplašilo i motiviralo da napuste grad.
- To je bio atentat OZN-e, jugoslavenske tajne policije. Tako nešto je rekao i bivši pulski gradonačelnik Luciano Delbianco. Čisti atentat OZN-e. Eto, neki znaju i ime čovjeka koji je to izveo.
- Vi, dakle, vjerujete da je to istinita verzija?
- U to vjerujem ja i svi moji.
- Veći dio majčine obitelji nakon Drugog svjetskog rata odlazi iz Pule. Napuštaju rodni grad. No i vaša obitelj, kod donošenja takve odluke, bila je podijeljena. U Puli ste ostali samo vaša majka koja je bila udovica i vas tri sina, od kojih ste vi bili najstariji.
- Svi su otišli s mamine strane. Bilo nas je 11 u toj obitelji. Djed, baka te devet sinova i kćeri.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
