Dajući novac ne budimo u djeci empatiju koju bi kasnije trebali podijeliti sa svojim bližnjima i prijateljima u životu. Izostaje sućutnost, jer ne znaju kako je teško zaraditi novac, a s godinama njihovi prohtjevi rastu. Upoznala sam ljude koji djeci kupuju aute, stanove, plaćaju uzaludno školarine na privatnim fakultetima, ispunjavaju razne hirove. Iscrpljeni od života i u mirovini vuku za svoje prinčeve i princeze

Što Božić predstavlja danas i kako bi ga trebalo proslaviti potražili smo odgovore kod poznate psihologinje rodom iz Splita s adresom u Zagrebu, Ljubice Uvodić - Vranić. U Pučkom otvorenom učilištu Ante Babić u Umagu još od 2006. godine održava tematski ciklus radionica iz psihologije pod nazivom "Ponedjeljkom u pet".

- Smisao Božića danas, bez obzira na našu vjeroispovijest, da li ste skeptik, ateist ili agnostik poprimilo je širu dimenziju - blagdana dobročinstva i zajedništva u obitelji. Zato ću se osvrnuti na još uvijek dvojbena pitanja koja se odnose na one dobre likove koji djeci donose poklone, započinje predbožićno čavrljanje sugovornica imajući na umu da je to uvijek bio najomiljeniji praznik za veliki broj mališana.

- U jednoj me emisiji na radio Sljemenu pitala slušateljica, poput malog Ivice, da joj kažem znanstveno tko bi trebao djeci donijeti dar: „Djed Mraz , Djed Božićnjak ili Sveti Nikola?“. A ja sam se u tom trenutku sjetila da je nama kao dici u Splitu darove donosila Sveta Luce (Lucija) i htjedoh joj to odgovoriti iskreno kao mali Ivica. Drugim riječima, djeci je nebitno tko je taj darovatelj, pa sam joj savjetovala da se pridržava svojih običaja i odustane od traženja znanstvenih odgovora, jer znamo da se iza toga krije politika. Novim raščlambama i podjelama nas odraslih koji je djedica onaj pravi posijali bismo novo sjeme razdora i pripremali tlo, lako moguće, za još jedan rat kada djeca odrastu. Ne smijemo biti u svađi s tim imenima već djecu treba učiti da postoji veliko dobro u čovjeku, osobito u tom djedici koji prevaljuje daleki put da bi došao na djetetov kućni prag, zaključujemo zajedno.

Uvodić-Vranić pri tom se prisjeća primjera jedne reklamne poruke na televiziji u kojoj neka djevojčica piše: “Dragi djede donesi meni veći poklon, a mom bratu manji“. Upozorava da roditelji zasigurno ne prave razliku među djecom i ne uče djecu sebičnosti, stoga djeci treba ukazati da je to loša i neprihvatljiva javna poruka. Nameće se pitanje, treba li djeci pričati takve i slične bajke, kako pjeva u jednoj pjesmi Alka Vujica :“... ne vjerujete majkama jer vas hrane bajkama...“.

Djeca i odrasli vole bajke

- Djeca vole bajke. Svi smo mi pomalo u duši ostali djeca, osobito u vrijeme Božića koje u nama odmotava sjećanja. Na pitanje o tome kada djeci treba reći istinu tko kupuje darove, podsjetila bih prvo sve odrasle na naš mentalni sklop u kojem u logičnom i emocionalnom ophođenju prema stvarima i događajima postoji istinit pristup, lažni, postoji paradoks i nešto što se zove bajka. Sva ta četiri načina odnošenja prema životnim situacijama su vrlo važna u određenom životnom trenutku. Svakodnevno to osjećam i vidim u svojoj praksi. Često me puta zaskoče prijatelji pitanjima kako mi se uopće da slušati ljude koji me otvoreno lažu. Ali mene zanima upravo što i zašto lažu, jer iza toga vidim njihovu skrovitu i jednu vješto zamaskiranu dimenziju. A što se bajki tiče, ona je svima nama potrebna, a djeci što dulje. Kao što nam je potrebna želja i mašta za nečim, treba nam i bajka. Valja se podsjetiti da su braća Grimm pisala bajke za odrasle, dokone dame na dvoru otkrivajući pritom jezikom simbola istinu. Svi pomalo možemo u njima uživati. I ja kao amaterka slikarica kad nešto nemam ili ne mogu stvoriti u svakodnevnici prepustim se maštanju i to naslikam, dok netko drugi to preslika u riječi na papiru. Znači, kada želimo nešto drugačije i tajanstvenije izraziti to može biti kroz više kreativnih vidova stvaralaštva. Tako kroz bajke možemo samo obogatiti sebe i učiniti život boljim. Osim standardnih dimenzija širine, visine i dužine te vremena kao četvrte dimenzije, postoji i ova peta dimenzija kroz koju konstantno duhovno rastemo. Moglo bi se reći da je to onaj naš personalizirani, novootkriveni Sedmi kontinent, zanosno veli uz napomenu da će unatoč ubrzanom tehnološkom razvoju Crvenkapica živjeti i kada nas više ne bude.

Darovi nam govore o darovatelju

Nastavljamo razgovor o darovima. Izlozi trgovina su prepuni lijepo umotanih darova, blješte lampice između cijena sa božićnim popustima. Kao da nas neka nevidljiva ruka vuče u dućane i šapuće - kupi nešto.

Unatoč porukama Crkve da smo se u konzumerističkom društvu udaljili od pravog smisla Božića i njegovih duhovnih te čovjekoljubnih poruka i sebedarja razmišljamo što darovati najbližima i prijateljima. Oči su nam pune sjajnih poklončića s polica iz trgovina i misli se nameću kako kupiti barem jednu sitnicu. A kada krene nabrajanje koga sve darivati, iznos raste i raste.

- Zaista kupovni darovi ne trebaju biti važniji od stvarne poruke Božića. Ako u godini postoji jedan dan poput prvog studenoga u kojem njegujemo sjećanja na svoje drage pokojnike i posjećujemo njihove grobove, pravi smisao Božića bi trebao biti u tome da je to najvažniji dan u godini kada se okuplja obitelj bez obzira na naše vjersko uvjerenje. To je dan u kojem za istim stolom blagujemo u miru, bez žurbe i stresa, njegujemo dobrotu, otkrivamo najljepše emocije i razmjenjujemo darove. Uopće je nebitno koliko je bogata trpeza, koliko su skupocjeni darovi, važno je da se u slozi okupila obitelj, rodbina i svojta radi čega taj dan možemo pretvoriti u najveći praznik obitelji. Teško je danas na kraju jednog dosadnog ili zabavnog, užurbanog ili napornog tjedna odvojiti jedan dan u kojem se okuplja šira obitelji te od toga napraviti obiteljsku feštu. Zato u Božiću mogu svi pronaći poveznicu, a to je da postoji jedna metafora između majke i djeteta novorođenoga. Možda će nekima zvučati patetično, u tom zajedništvu iskri svetost tog dana - Božića, bez obzira kako se inače prema njemu odnosimo i deklariramo, vjerski ili običajno. Dan 25. prosinac su slavili još stari Rimljani kao rođenje boga Sunca, kazuje Uvodić prepričavajući zatim jedan istinit događaj.

Banalno i neukusno

- Ne bih nikome remetila njegove stavove o novcima kao poklonu, ali davanje novaca djeci umjesto poklona je, rekla bih, suhoparni, banalni i neukusan način darivanja koji ukazuje da darovatelj ne zna ništa o djetetu i ne želi da se išta zna o njemu. Izbor poklona najčešće govori o darovatelju, o njegovim mjerilima vrijednosti. Kroz dar se međusobno upoznajemo i on kao da progovara o tome što netko misli o nama i baš je zato lijepo posjedovati nečiju dragu uspomenu. Moja me kćer nedavno duhovito podsjetila na jednu zgodu kada sam joj se zahvaljivala na daru. Tada mi je rekla: „Majkić, ne treba se zahvaljivati od kada su Feničani izmislili novac.“ Mnogi su danas međusobne odnose sveli i skratili samo u taj fenički način darivanja i zahvaljivanja pod izlikom da su osobito sretni jer imaju sinove i kćeri, pa i unuke, bez obzira kakvi su. To im je već dovoljan razlog da im daju novac, pri čemu volim naglasiti da novac nije dar nego vid kompenzacije roditeljske ljubavi i mišljenja sam da je puno bolje naslutiti i pogoditi, pa čak i iskomunicirati što bi nekome trebalo, jer vrijednost poklona je tada veća i višeznačna. Ona u sebi nosi elemente darovanih misli toj osobi i dubljih emocija prema njoj. Djeca često puta traže novac, a ne znaju vrijednost niti kako se novci zarađuju. Rekla bih da se prema svojoj djeci ne bi trebalo odnositi samo s pažnjom i s ljubavi već treba unijeti znatno više odgojnih komponenta.

Jednom sam napisala da kod nas više ne vlada ni matrijarhat ni patrijarhat nego filijarhat (od lat. sin), jer ono što mi radimo našoj djeci, udovoljavajući njihovim željama, oduzima nam vrlo važnu ulogu roditelja s kojom bismo se morali ozbiljnije i više pozabaviti kroz odgojnu komponentu. Djeci treba objasniti što je novac i kako se zavrjeđuje, a što je dar. Na mnoge se stvari ukazuje kroz priču i razgovor, a na mnoge vlastitim primjerom ili ponašanjem. U početku djeca neće sve razumjeti, ali će se jednog dana sjetiti darova kupljenih s ljubavlju i pažnjom, drugačijeg pristupa i što su naši darovatelji mislili darujući im nešto što je imalo oblik, boju, miris, estetsku komponentu, jednu ljudsku komunikaciju - jedinstven dar namijenjen samo njima! Svi mi možemo otići u banku i na bankomat, ali roditelji nisu bankomat. I nemojte zaboraviti, darivanjem novaca djeci kasnije vas kroz život nastavljaju samo musti, oštro će Uvodić-Vranić te dodaje gotovo istim tonom kako se nažalost, kroz praksu uvjerila što se događa kada djecu krivo učimo i usmjeravamo kroz život, odnosno udovoljavamo svakoj njihovoj želji.

- Odmalena ih treba učiti da im kroz novac ne pružamo ljubav. Naprotiv, ima jedna jako ružna riječ koju bih mogla u tom primjeru upotrijebiti postavljajući si pitanje: Tko prodaje ljubav za novce? Dajući novac ne budimo u djeci empatiju koju bi kasnije trebali podijeliti sa svojim bližnjima i prijateljima u životu. Izostaje sućutnost, jer ne znaju kako je teško zaraditi novac, a s godinama njihovi prohtjevi rastu. Upoznala sam ljude koji djeci kupuju aute, stanove, plaćaju uzaludno školarine na privatnim fakultetima, ispunjavaju razne hirove. Iscrpljeni od života još u mirovini vuku za svoje prinčeve i princeze. S djecom treba komunicirati na puno suptilniji način i svaku priliku iskoristiti da im uputimo neku lijepu i nježnu poruku koja govori o nama i koliko mislimo na njih, jer tako se njeguje odnos uzajamnog poštovanja među članovima obitelji, kazuje Uvodić-Vranić. Isto vrijedi i za darivanje ostalih ukućana ili prijatelja.

Povezane vijesti

• Bozanić uputio poruke Božje ljubavi i pozvao na savezništvo u dobru
• Božićna bajka u Svetvinčentu, DARIVANJE DJECE 13. prosinca
• Zagrebačka nadbiskupija darovala kuću višečlanoj obitelji