Čita(j)mo Istru
Ljepotice aristokratskog šarma: Upoznajte austrougarske rezidencijalne vile u Puli
Mornarički kasino (Arhiva)
Austrougarske vile i kuće u Puli čine sklop pretežno stambenih zgrada koje su najvećim dijelom koncentrirane u gradskoj četvrti Veruda. Počele su se graditi ubrzo nakon odabira Pule za glavnu ratnu luku Carevine Austrije (poslije Austro-Ugarske) sredinom 19. stoljeća. Primarna funkcija bila im je rezidencijalna jer je grad morao zadovoljiti smještajne potrebe viših i nižih časnika, uglavnom pridošlih iz različitih krajeva carevine.
Veruda, Neue Pola, udomila vojnu elitu
Četvrt Veruda, tada u planovima nazivana Novom Pulom (Neue Pola), udomila je mnoge vile, a neke su bile u vlasništvu poznatih suvremenih Puljana, poput Miklósa Horthyja (Vila Horthy), Georga Ludwiga von Trappa (Casa Trapp), Eleonore Habsburške i Alfonsa von Klossa (Vila Idola).
Neke su vile imale upravnu funkciju, poput vile Monai u kojoj se nalazilo sjedište Carske i kraljevske jahtaške eskadre u Puli.
Među najpoznatijim austrougarskim vilama i kućama jesu palača nadvojvode Karla Stjepana (porušena u Drugom svjetskom ratu), vila Geyer pulskog arhitekta Ferdinanda Geyera, Skrazinova palača, kuća Malusà pulskog arhitekta Domenica Malusàa, casa Petinelli, zgrada Pro Concordia, Wassermannova kuća, vila Rizzi podestata Lodovica Rizzija, vila Martinz, vila Noelting kontraadmirala Miecislausa Rittera von Siemuszowe-Pietruskog, vila Veruda ravnatelja zvjezdarnice Emila Herdliczke, vila Mendelein koju je projektirao bečki arhitekt Johann Pokorny, vila Matilde, vila Henriquez, vila Nora dirigenta Gustava Schmidta, vila Wolff slikara Georga Rittera von Wolfa.
Donosimo opširnije o nekim poznatijih austrougarskim vilama i njihovim vlasnicima.
Vila Wolff
Smještena na Stoji, na atraktivnoj poziciji iznad uvale Valkane, vila Wolff pravi je primjer arhitektonskih i građevinskih novosti 20. stoljeća. Vila, izvrsne umjetničke kreacije, djelo je arhitekta Alberta Glasera, izgrađena 1913. godinu.
Zdanje je samostojeća dvokatnica s izvrsnom ravnotežom i ritmikom između slobodnih dimenzija i volumena, poput velikih ugaonih terasa na uglovima kuće s polukružnom ogradom. Iako malih dimenzija, park je remek-djelo parkovnog oblikovanja.
Na glavnom pročelju vile, u skladu s imenom i prvim vlasnikom kuće, Georgom Ritterom Wolffom (Trst, 1876. - Pula), postavljena je skulptura vuka (Wolff). Vlasnik vile bio je ugledni član tadašnje Pule i visoki časnik austrougarske ratne mornarice u činu kapetana fregate, ali i plemić po obiteljskoj lozi. Nakon karijere u mornarici posvetio se slikarstvu, pogotovo akvarelu, postavši međunarodno poznat.
Pažnju šire javnosti privukao je 1917. godine izložbom slika pomorskih motiva u Austrijskom muzeju u Beču. Na proljeće 1918. uslijedila je samostalna izložba slika u Mornaričkom klubu u Puli. Oslikao je vedute Pule, otočje Brijuni, Danteov trg, Ratnu luku, Forum i mnoge druge.
Vila Trapp
Vila Trapp često se ističe kao najpoznatija stara vila u Puli, a to ponajviše zbog njezinog poznatog vlasnika. Ovo remek-djelo austrougarske arhitekture izgrađeno je 1913. godine prema projektu renomiranog arhitekta Ferdinanda Geyera.
Mornarički časnik Georg Ludwig Ritter von Trapp, poznat je kao barun von Trapp, a priča o njegovoj glazbenoj obitelji poslužila je kao inspiracija za filmski klasik, mjuzikl "Moje pjesme, moji snovi". Film, snimljen 1965. godine, dobio je čak pet Oscara.
Ova vila u pulskoj rezidencijalnoj četvrti Veruda, dominira okolinom svojim grandioznim izgledom. Posebno je zanimljiva lovačka soba u prizemlju, ukrašena kasetiranim drvenim stropom, predstavljajući remek-djelo obrtničke vještine i estetike tog vremena.
U sklopu vile nalazili su se pomoćni objekti za poslugu, kočiju te prostrani park, što je bilo uobičajeno za rezidencije toga doba.
Georg Ludwig von Trapp, rođen u Zadru 1880. godine, tadašnjem glavnom gradu Kraljevine Dalmacije, slijedio je obiteljsku tradiciju te je od 1894. godine pohađao pomorsku akademiju u Rijeci. Nakon završetka obrazovanja, karijeru je počeo u Puli, gdje je stekao reputaciju izvanrednog podmorničara. Za svoje zasluge nagrađen je plemićkom titulom, što je bio vrhunac priznanja za njegove iznimne vojničke sposobnosti i doprinos domovini.
Vila Horthy
Najmlađi austrougarski kontraadmiral Miklos Horthy de Nagybanya, i jedini Mađar koji je postao zapovjednik austrougarske flote, imao je u gradu dvije vile. Prva, vila Martinz, nosila je ime po vlasniku-profesoru glazbe, skladatelju Alfredu. Vilu je koncem 19. stoljeća gradio grof Walter Buković. Za njenu gradnju odabran je prostor sjeverozapadno od Mornaričkog parka, koji je dugo bio zaštitni znak novog prostora Pule - San Policarpa.
Miklos Horthy živio je u vili Martinz dok se nije preselio u novoizgrađenu vilu nazvanu po njemu – Horthy. Tu je živio sve do odlaska u Mađarsku, koncem 1918. godine.
Vila Horthy je graditeljski, urbanistički i povijesno jedna od najzanimljivijih građevina: vila dvorac, s visokom kulom i valovitim zabatima na fasadama i vijencem visećih arkada. Okoliš je bio hortikulturno bogato uređen.
Kontraadmirala Miklosa Horthyja, car Karlo I. ovlastio je da nakon raspada Austro-Ugarske, koncem 1918. godine, preda flotu, bazu i pomorsku tvrđavu predstavnicima SHS. Sve do 1944. godine bio je regent Mađarske, koju je priklonio Hitlerovoj Njemačkoj. Umro je 1957. godine u progonstvu u mjestu Estoril, kraj Lisabona u Portugalu.
Maximilianova vila
Nedaleko Horthyjeve vile, 1895. godine izgrađena je vila uglednog plemića, grofa Maximiliana Bissingena und Nippenburga. Supruga mu je bila Poljakinja grofica Sophia Franziska Ledochowsky. Kuća je jednokatnica s visokim prizemljem, suterenom i potkrovljem, a projektirao ju je poduzetnik Johann Bacher.
Maximilian Bissingen und Nippenburg u Pulu dolazi 1887. godine kao zastavnik linijskog broda, a radio je u Hidrografskom zavodu na Monte Zaru. Maximilian, nažalost, nije dugo uživao u svojoj vili, preminuo je iznenada 1903. godine i pokopan na pulskome Mornaričkom groblju. Njegova je udovica s dvoje djece, Mariom Isabellom i Maxom, živjela u vili do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Odlazi u Graz gdje umire 1944. godine.
Nakon njezina odlaska u vilu useljava obitelj poznatog pulskog skladatelja Antonia Smareglie. Nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine, obitelj odlazi iz Pule kao i brojne ostale talijanske obitelji.
Vila Idola
Idola je jedna od raskošnijih vila u Puli iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Zanimljivo je da je izgrađena na zemljištu na kojem nije bila dozvoljena gradnja. Posebnu dozvolu za izgradnju izdalo je Zapovjedništvo Lučkog admiraliteta u Puli. Vilu je dao 1914. godine izgraditi nadvojvoda Karlo Stjepan za svoju kćer, princezu Eleonoru Austrijsku i njezina muža Alfonsa von Klossa. Spomenimo da je princeza Eleonore jedina habsburška princeza rođena u Puli (1886.).
Vilu je projektirao pulski graditelj Josef (Giuseppe) Heininger. Arhitektonski je izgrađena po uzoru na srednjovjekovne otmjene ljetnikovce s obilježjima neorenesanse. Vila i okućnica s terasama okrenuta je prema moru, a statusni pečat daje joj kapelica.
Austrijski par napustio je Pulu 1918. godine kada vilu preuzima vlasnik rudnika boksita Antonio Crljenica, Marčanac. On 1947. godine napušta Pulu, odlazi u Italiju, a vilu nacionalizira nova vlast. U njoj je do 2011. godine bio Dom za starije i nemoćne.
Vlada RH darovala je vilu Idola Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Taj dar dijelom pulske i šire javnosti nije popratio pljeskom.
Vila Monai
O vili Monai, kao i o ostalim austrugarskim vilama, pisao je opsežno Branko Perović (1927.-2007.), kroničar pulske povijesti. U pisanju ovoga članka koristio sam njegove tekstove.
Evo što je Branko Petrović napisao o vili Monai:
"Vila Monai jedna je od najpoznatijih austrougarskih vila u Puli. Svojom arhitektonskom i građevinskom ljepotom, vanjskim izgledom i položajem na kojem je sagrađena, predstavlja raritet u urbanom tkivu grada.
Podnožje Monte Zara, gdje je vila sagrađena, prije uređenja bilo je pusto i neuređeno. U blizini je uvala Val del Buso, Uvala Rupa, koja je 1846. nasuta i na tom dijelu izgrađena tri prva skladišta za austrijsku ratnu mornaricu. Ovaj je prostor saniran, nasut i uređen radi izgradnje Pomorskog arsenala, tj. K. u. K. See Arsenal, kao ključnog objekta glavne ratne luke austrijskog carstva u Puli, oko kojeg je podignut arsenalski zid koji kod vile Monai, skreće prema novom naselju San Policarpo.
Radi izgradnje puta prema naselju San Policarpo južno od arsenalskog zida, zasječen je i sjeverni dio brda Monte Zaro, a uređen i širi prostor kako bi se sagradila tri vrlo značajna i prepoznatljiva objekta: prve varijante Marine Casinoa, tj. Mornaričkog kluba 1872. izuzetne ljepotice pod Monte Zarom 1877. vile Monai i impozantne palače nadvojvode Karla Stephana, kontraadmirala i komodora K. u. K. Jaht-kluba 1892. godine.
Njihovom izgradnjom na ovom prostoru, na kojem su se početkom 20. stoljeća susretali gradski tramvaji s Rive i iz centra grada, a pogotovo 1913. izgradnjom novog Marine Casinoa, djelo bečkog građevinara Baumana, dobiven je izuzetan arhitektonski triptih, koji je svojim izgledom i bogatstvom dao neprocjenjivu ljepotu i donio štimung srednjoeuropskog grada. U Vili Monai bilo je smješteno sjedište elitnog jahting kluba K. u. k. Yacht-Geschwader, a početkom 20. stoljeća tu je bila prva uprava gradskog električnog tramvaja, koji je uveden 1904. godine".
Nadvojvoda Karl Stephan s obitelji napušta Pulu 1901. godine. Nažalost, ta je veličanstvena palača srušena u bombardiranjima u Prvom svjetskom ratu. Na njezinom je mjestu iznikla nova građevina, današnji središnji poštanski ured grada Pule.
Marine Casino, koji je danas Dom hrvatskih branitelja, izgrađen je prema projektu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna; novoizgrađena zgrada mogla je stajati uz bok najpoznatijih vila Beča i Trsta.
Ukratko
VILA MENDELEIN. Vila Mendelein na Verudi još je jedna u nizu rezidencija visoko pozicioniranih časnika mornarice. Projektant je bečki arhitekt Johan Pokorny, a izgrađena je 1903. godine. Ime je dobila prema investitorici Mariji Mendelein, čije je djevojačko prezime bilo Wimmer.
VILA PETINELLI. Vila Petinelli, koju su još nazivali Vila Maria, smještena je na zapadnim obroncima Kaštela, u blizini Njemačke državne gimnazije, odnosno današnjeg Arheološkog muzeja Istre. Projektirao ju je Ferdinand Geyer.
VILA RIZZI. Vila Rizzi sagrađena je 1898. godine u obiteljskoj šumi Bosco Rizzi na području Moncanora. Pripadala je pulskom gradonačelniku Lodovicu Rizziju. Školovao se u Puli, Trstu i Padovi. Bio je predsjednik Istarskog sabora i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Preminuo je 1945. godine, a pokopan na Gradskom groblju u Puli.
VILA STARZA. Među najvećim investitorima u rezidencijalnoj četvrti na Verudi bila je i jedna žena - Ottilia de Siemuszowa-Pietrusca. U salonima vile odvijao se bogat društveni život. Vrlo sposobna žena investirala je u gradnju nekoliko značajnih vila na Verudi, među ostalima, grofa Otta Welsersheimba, građena u duhu neogotike. Bila je vlasnica nekoliko javnih kuća na Kaštelu.
Ottilia je bila supruga viteza Miecislausa von Siemuszowa Pietrusca, koji je pomorsku karijeru završio kao kontraadmiral. I on je nakon propasti Monarhije napustio Pulu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
