U svakom gradu postoje mjesta koja, osim prepoznatljivog pulsa grada, odišu i nekim svojim zasebnim pulsom. Ona sadrže neku svoju unutarnju priču koja nužno ne ocrtava grad u cjelini, ali bitno sadržava onaj njegov najskrovitiji dio.

Za izraz "nevidljivi građani", kojeg koristimo u njegovoj tužnoj i gruboj stvarnosti, već smo čuli, a pučka kuhinja u samom centru grada mjesto je koje ih djelom okuplja; u tišini i nekoj poželjnoj neprimjetnosti.

Stižu donacije trgovačkih centara

Pučka kuhinja, kako joj i sam naziv govori, kuhinja je za puk, narod, kako god želimo nazvati onaj dio naših sugrađana koji u svojim kuhinjama, ako ih i posjeduju, nisu u mogućnosti pripraviti pristojan obrok kojim bi zadovoljili jednu od najosnovnijih životnih potreba. Djelatnice Crvenog križa Pula, Suzana i Biserka, za našeg posjeta ovom specifičnom mjestu, upravo su, prije samog otvaranja pučke kuhinje, obavljale zadnje pripreme. Sve kako bi ovog, drugog dana Nove godine, kao što to čine i ostalih dana u godini, bile ta ruka koja pruža i daje.

Mnogi od nas koji ne posjećujemo ovo mjesto i na hranu od obilja prijašnjih dana i zbog uobičajenih novogodišnjih pretjerivanja sad već odvraćamo pogled, teško možemo pojmiti što miris tek skuhane hrane donosi ovim korisnicima. Miriše na dom. Nisu to nikakve bakanalije, već ono nešto toplo i na žlicu. Takvih naših sugrađana u pučkoj kuhinji trenutno je 90. Riječ je o ljudima koji su u evidenciji i brojka govori o konstantnoj, dnevnoj dinamici, uz pokoje odstupanje u malim brojkama. Delikatnost pristupa razgovoru na ovakvim mjestima zahtjeva uvažavanje osjetljivosti i krhkosti dostojanstva svakog čovjeka, koji štiteći svoj osobni integritet, čuva i svoj unutarnji mir. Zato je sam ulazak u ovaj prostor, uz puno poštovanja dobrobiti koje čini, prvenstveno razgovor s djelatnicama.

(Snimila Jelena Milović)

- Dvije smo djelatnice na puno radno vrijeme, a radi se šest dana u tjednu. U subotu podijelimo obrok za taj dan, ali i za nedjelju. Ovdje smo od 8 sati ujutro. Uvijek ima posla; nešto za počistiti, poslagati i pripremiti. Osim obroka, dobijemo i donacije iz trgovačkih centara; Metro i Kaufland, a danas nam je i pekara Tina donirala kruh koji će korisnici moći ponijeti sa sobom. Danas je od donacija tu povrće, a nekad bude i mesa. Pleter nam kuha, tako da nam stiže gotova hrana, a na nama je da je podijelimo među korisnicima. Neki dođu sa svojim zdjelicama i ponesu za kući, a neki jedu ovdje. Ako nemaju zdjelice, mi uvijek imamo nekakve plastične koje im mogu poslužiti. Uglavnom, korisnici prenoćišta jedu ovdje, jer kad izađu iz prenoćišta, nemaju doslovce nigdje za sjesti i pojesti taj obrok u miru. Mogu, primjerice, samo u nekom parku, ali ovdje su na toplom,opisuje nam dinamiku rada pučke kuhinje, ali i cijele socijalne mreže, djelatnica Suzana.

Dugogodišnji korisnici

Nastavlja i kaže kako se podjela hrane odvija od 10.30 do 13.30 sati. Hrana je, ističe, dosta raznovrsna.

- Danas je na jelovniku lovački gulaš i voće. Bude i sarmi, recimo kad su blagdani, a za Staru godinu dijelili smo dupli kuhani obrok, budući da prvog dana Nove godine nismo otvarali. Taj dan je bila maneštra s farom i kobasicom, salata i puding, a za ponijeti su dobili krumpir i svinjsko pečenje te kolač od jabuke. Ako imamo još nešto iz donacija, to si slobodno mogu uzeti kući. Paketi za nedjelju su suhi, a unutar njih su pašteta ili mesni narezak, sok i voće, kao i keksi. Korisnici koji koriste našu uslugu nemaju pravo na ostale pakete pomoći u hrani, već na taj način izabiru što žele. Oni koji dobivaju pakete, ne koriste pučku kuhinju. Sve je evidentirano u popisima, a sve kako bi čim više njih bilo pokriveno s nekom od pomoći i da nitko ne ostane izuzet, kaže nadalje Suzana.

Pučka kuhinja u Puli djeluje već 13 godina, a naša je sugovornica na ovom mjestu upola od toga; već duže od šest godina. Primjećuje da su na ovom mjestu uglavnom svih tih godina isti ljudi. Ponekad se dogodi da dođe netko novi, ali gro njih su stari korisnici.

(Snimila Jelena Milović)

Za samu mogućnost da ovdje pojedu jedan topli obrok korisnici kažu da im to jako puno znači; vrlo su zahvalni i nezamjenjivo je s ičim što bi im to kompenziralo. Činjenica jest da se ovaj obrok pojede u ranijim satima i da će se do odlaska na počinak morati još nekako snaći, ali kontinuitet je u ovom slučaju iznimno bitan. Nitko od njih neće ostati nenamiren, barem u ovom dnevnom, jednokratnom djelu. I to je važno.

- Dolazim ovdje već godinama i nemam riječi koliko mi znači ovaj oblik sigurnosti. Nekad hrana i nije bila baš nešto, ali sad sam već neko vrijeme puno zadovoljnija. Djelatnice su super. Ljubazne su i drage. Puno mi znači da postoji ovakvo mjesto i da sam s te strane sigurna, veli nam dok uzima hranu za taj dan jedna od korisnica.

U tri sata koliko traje podjela hrane u pučkoj kuhinji, dovoljno je vremena da se usluži svih 90 korisnika, a u vremenu dok smo promatrali kako se sve odvija, većina je njih odnosila hranu sa sobom. Tihi, smjerni, fokusirani. Pribilježe se na listu, porazgovaraju s djelatnicama koje uvijek imaju toplu riječ za njih, ali ovog puta i upućuju međusobne čestitke za sretnu novu godinu.

Različite priče i sudbine

Pula je mali grad čiji se stanovnici međusobno prepoznaju pa su i neki korisnici znana lica, a sve njihove priče imaju različite scenarije na ovom sjecištu putova na kojem su se našli iz isključive potrebe za preživljavanjem.

- Svega ima ovdje. Od onih koji imaju mala ili nikakva primanja, ljudi u beskućništvu, a velikim djelom tu su i bivši stanari "Samačkog". Mahom spavaju u prenoćištu, a hrane se ovdje. Neki su se snašli, neki nisu. Čujemo različite i tužne priče, a najviše me rastužuje što im ne mogu pomoći. Mogu ih samo saslušati te, ako imam neki obrok viška, dati im dodatno, ali to je to. Ponekad doista nosim ovaj posao kući, jer nije to baš lako. Svi se sjete ove populacije kad su neki datumi, recimo u prosincu, a oni moraju jesti te živjeti i svih ostalih dana. Bez obzira na sve, ima tu primjera dobrih suradnji. Učenici Učeničkog doma Pula već godinama na početku prosinca sami prave kolače i u paketima za svakog korisnika donesu ovdje, a ove godine nam je i Ekonomska škola u sklopu Dana kruha donirala svoj pečeni kruh i kolače, prepričava nam gospođa Suzana koja pohvaljuje pojedinačne inicijative, ali i indirektno ukazuje na društvo prigode, na koje neumoljiv svijet socijalne obespravljenosti jednostavno nema vremena sačekati.

(Snimila Jelena Milović)

Ova skupina naših građana specifična je u odnosu na većinu ostalih, ali su razlike prisutne i među njima samima. Neki se o svom stanju srame pričati, dok drugi s time nemaju problema, veli nam ona.

Pokušali smo pričekati još ponekog raspoloženog za razgovor, ali kako nismo htjeli svojim prisustvom stvarati nelagodu, ostalo je da upijamo atmosferu i pokušamo shvatiti kako ova zajednica funkcionira u svojoj dnevnoj dinamici. Iako nemaju cijele obitelji kao korisnike, saznajemo od naše sugovornice, imaju jedan bračni par koji se na ovaj način pomaže, a djeca dobivaju pomoć "drugim kanalima". Uglavnom, u pučkoj kuhinji riječ je najviše o samcima, ali imaju slučaj i dvojice braće. Većina su muškarci. Iz njihovih priča djelatnice ih upoznaju kao osobe, ali i saznaju ponešto o njihovim životnim borbama i okolnostima koje su ih dovele do ove situacije. To se povjerenje nije steklo kroz kratko vrijeme, već se na njemu radilo dugi niz godina. Priče su toliko različite i, iako prvo pomislite na osobe u beskućništvu, toliko je varijacija na temu da ih um nekad teško može i zamisliti. Od osoba koje su u teško stanje došle zbog gubitka posla, nemogućnosti plaćanja kredita, do onih u neuvjetnim stanovima, bolesnih i nemoćnih.

Zajednica primanja i davanja

Često ih i same djelatnice pokušaju savjetovati, ali i dati poneku korisnu informaciju. Upravo takvu jednu situaciju opisuje nam i djelatnica Suzana koja je korisniku prenijela njemu potrebnu informaciju, a od njega dobila toliko dojmljive i tople riječi zahvale da se nad njima i sama zamislila. To joj je još jednom pokazalo da ponekad treba toliko malo da bi se oni, koji se u ovom svijetu prečesto osjećaju samima, osjetili duboko dirnuti nečijom brigom.

Ovo nije posao kao svaki drugi, čini se. Ovo je okruženje koje djelatnicama pruža nešto više; onu emocionalnu povezanost kojoj čovjek teško može odoljeti. Zauzvrat, svi su korisnici prema njima vrlo ljubazni, cijene ono što dobivaju i zahvalni su im na tome. Ako imaju neku zamjerku na hranu, nikad za to neće prozvati one čije ruke im tu hranu pružaju. To je značajno i veliko, a pučka kuhinja uspijeva funkcionirati kao zajednica primanja i davanja. Podijeliti svakodnevnicu unutar ovog kruga nekada se ni ne odvija kroz puno riječi. Bude tu i one ugodne, prešutne interakcije, između potrebe koja je pokucala na vrata koja su za nju, na svu sreću, već bila otvorena.

Povezane vijesti

• Više od dvadeset tisuća djece u Hrvatskoj doslovno - gladuje
• Ericsson Nikola Tesla donira 360 tisuća kuna bolesnoj djeci i beskućnicima
• ČIM GRAD PULA PRONAĐE PROSTOR: PULSKI BESKUĆNICI USKORO U STAMBENOJ ZAJEDNICI "Bio bi to most prije uključivanja u zajednicu, gdje bi se adaptirali, naučili samostalno živjeti, plaćati režije, brinuti o imovini"