GOSPODARICA JADRANA
Kad će sve pulske "tvrđave rata" postati tvrđave mira?
(Snimio Milivoj Mijošek)
Vještim ženidbenim vezama i diplomacijom dinastija, jedna od najstarijih u Europi, stekla je goleme posjede i postala najmoćnija na kontinentu. Njeno je geslo bilo: "Drugi neka ratuju, a ti, sretna Austrijo, ženi i udvaraj, jer kraljevstva što ih drugima daje bog Mars, Tebi će ih dati Venera, boginja ljepote i ljubavi".
Nakon Bečkog kongresa 1815. godine počela je u Puli gradnja suvremenih vojnih objekata koji su propali gradić tijekom jednog stoljeća pretvorili u najveću Austrougarsku vojnu luku. Car Franjo Josip II posjetio je Pulu 1850., dvije godine nakon što je stupio na prijestolje. Uslijedio je ubrzani razvoj temeljen na globalnim vojnim potrebama i planovima.
Gradnja pruge Divača - Pula duge 143 kilometara u redovni promet puštena je u promet 20. rujna 1876. godine na carev rođendan, čime je Pula povezana željeznicom s Bečom. Vlakovima je stizao materijal potreban glavnoj pomorskoj bazi, uključujući i ugljen, mornari iz svih krajeva Austro-Ugarske, njihovi roditelji, turisti.
Pula je 1880. godine imala 1.244 zgrade i 17.777 stanovnika, 1910. godine imala je 6.346 zgrada, odnosno 59.041 stanovnika i to bez pripadnika vojske. Pred ulazak Italije u rat protiv Austro-Ugarske 1915. godine Garnizon Pula brojao je 1.500 časnika, 50.000 ljudi..
"Odabirući Pulu za mjesto u kojem će izgraditi Središnju ratnu luku i kasnije glavnu pomorsku bazu s Pomorskim arsenalom i ratnom flotom, Austrija je (kasnije Austro-Ugarska), uvela Pulu među nekoliko tada rijetkih velikih poznatih pomorskih baza, ogledala moći pomorskih velesila tog doba", napisao je Branko Perović. Flota i utvrđeni grad pod Arenom stajali su uz bok britanskih baza u Plymouthu i Portsmouthu, njemačkih u Wilhelmshafenu i Kielu, francuskih u Cherbourgu i i Toulonu, ruskih u Kronstadtu i Vladivostoku, japanske u Yokosuki, te talijanskih baza u Tarantu i Brindisiju. Pula je izrasla u najveću i najkompletniju glavnu pomorsku bazu na Jadranu, zapravo na Sredozemlju. Jedinstvena teritorijalna tvrđava Pula 1917. godine zauzimala je kopneno područje s otocima od Limskog kanala do Raškog zaljeva te do rta Premanture, ukupno 700 četvornih kilometara. Imala je i skupinu fortifikacija na Malom Lošinju. U more su radi zaštite položene mine.
Tajni sporazum, nagrada za promjenu savezništva
"Pulska kruna", ime je koje je Attilio Krizmanić dao za niz obrambenih utvrda koje su trebale čuvati brodogradilište, arsenal, naravno i grad i njegove stanovnike. To ime nose njegove dvije knjige tiskane 2006. godine. Vojna baza u Puli trebala je biti gospodarica Jadrana. No, ambicije su bile i veće - njih je ojačalo otvaranje Sueskog kanala 1869. godine. Dvojni savez između Njemačke i Austro-Ugarske monarhije potpisan je u Beču 7. listopada 1879. godine. Bio je to tajni sporazum. Njima se 1882. pridružila Kraljevina Italija, ali kad je izbio rat 1914., odlučila je da bude neutralna, da bi nakon teritorijalnih obećanja Britanije i Francuske 25. svibnja 1915. zaratila protiv donedavnih saveznika jer je kao nagradu dobila i Istru.
Njemačkoj i Monarhiji pridružilo se 1914. Osmansko carstvo, a 1915. Bugarska. Njemačka je smatrala Balkan, Bliski istok i Osmansko carstvo sferom svojeg utjecaja, nakon što je isključena iz nekih drugih dijelova svijeta gdje je zavladao britanski i francuski interes.
Veliki rat samo što nije počeo. Čekao se samo povod. U Puli se 1910. uglavnom napušta gradnja kamenom - nedovoljno je otporan na granate. Ugrađuju se beton ili armirani visoki čelični profili "I". Tako se gradila i golema bitnica haubica Gomila. Nastala je 1914. godine na zaravni do pomerske Šćuze, podno vrha Gomila. Utvrde Punta Christo, Stoja i Verudela, čiji su topovi bili okrenuti prema moru i skriveni u blindirane čelične kupole s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom, još su više uronjene u teren. Utvrda Brioni minor, nakon radova od 1895.-1910., postala je i pravi samostalni gradić koji je dijelom bio u izdubljenoj živoj stijeni. Imala je čak 450 članova posade.
Mijo Mirković (Mate Balota) veliki rat proveo je u Puli. U knjizi "Puna je Pula" piše i o troškovima ogromnog jačanja vojne sile Monarhije na moru i kopnu.
Godine 1910. predviđali su se za gradnju novih brodova austro-ugarske mornarice izdaci od 400 milijuna kruna i to u sljedećih devet godina (1911.-1920.). No, nakon 1914. godine nije se mnogo gradilo. Ni jedan od planirana četiri superdreadnaughta, klase koja je imala biti veća od "Viribus Unitisa" nikad nije sagrađen. Posljednji brod iz klase "Tegetthoff" porinut u more stajao je 71 milijun kruna što otprilike odgovara istom iznosu dolara iz 1953. godine, napisao je Balota.
Mate Balota navodi da su brodograđevni i mornarički stručnjaci izračunali da je za gradnju jednog broda te klase - ona je trajala dvije godine, utrošeno 45.000 dana umnog rada i 4.250.000 dana fizičkog rada. "Ma kakav taj rad bio, 8,6 milijuna utrošenih radnih dana ili rad od preko sedam tisuća ljudi kroz četiri godine, propao je nepovratno u dva kratka trenutka, jer su dva od ovih brodova bila potopljena, prvi Szent Istvan". Samo municija za jedan linijski brod koštala je kao danas deset tisuća prosječnih putničkih automobila, izračunao je Balota.
Eskadra brodova predvođenih "Szent Istvanom" i "Viribusom Unitisom" isplovila je kasno navečer 9. lipnja iz pulske luke kako bi uništila savezničke baražne blokade otrantskih vrata.
"Szent Istvan" potopljen je 10. lipnja 1918. ispred otoka Premude torpedima talijanske flotile brzih čamaca MAS. Poginulo je 14 članova posade, 75 ih je nestalo u moru, a od 27 ranjenih umrlo ih je 17. Klasa "Tegethoff" imala ja 12 teških topova kalibra 30,5 centimetara, još 37 srednjih, lakših i topova manjeg kalibra. Imala je i četiri podvodne lansirne torpedne cijevi. Bojni brod bio je dug 152,8 metara, širok 27,9 metara. Njegovi moćni topovi nikad nisu zapucali na neprijatelja. Tijekom rata "Szent Istvana" posjetili su ga odvojeno austrougarski car Karlo I te njemački car Wilhelm II.
Sustavno istraživanje olupine broda počelo je 1995. u suradnji s mađarskim stručnjacima. Olupina broda registrirana je kao kulturno dobro Republike Hrvatske.
Druga tragedija KuK mornarice dogodila se 1. studenoga 1918. Talijanski podmorski diverzanti su unatoč zaprekama neopaženo ušli u pulsku luku gdje bila usidrena flota. Nakon što je otkriven, mornarički inženjerski bojnik Rossetti rekao je zapovjedniku admiralskog broda "Viribus Unitis" Janku Vukoviću Podkapelskom, da je brod miniran. Mornari su odmah počeli napuštati brod. Eksplozija je odjeknula u 6.30 sati. "Viribus Unitis", ponos austrougarske ratne flote, potonuo je za desetak minuta: u moru je nestalo oko 250 članova posade koje nije htio napustiti njihov zapovjednik.
Samo nekoliko sati prije te najveće ratne tragedije u Puli predstavnici austrougarske flote predali su pomorsku tvrđavu, glavnu bazu, flotu, sve institucije i grad Pulu predstavnicima zagrebačkog narodnog vijeća i pulskog mjesnog odbora. Zapovjedništvo nad bojnim brodom "Viribus Unitis" predano je tada kapetanu linijskog broda Janku Vukoviću Podkapelskom.
Pula je bila i baza njemačkih podmornica.
Ratno zrakoplovstvo nalazilo se na više mjesta: na Valturskom polju gdje je danas pulska zračna luka, na otoku sv. Katarina, danas nautička luka, na Puntiželi, koja je 1916. bila najveća mornarička zrakoplovna postaja na hrvatskom dijelu Jadrana, a krajem te godine lokacija Valbandon postala je kopnena zrakoplovna luka. Zapovjedništvo je od 1917. bilo na poluotoku Mulimenti (Monumenti).
Već navečer 30. svibnja 1915. godine, nekoliko dana nakon što je Italija objavila rat Monarhiji, na Pulu su pale prve bombe. Šteta je bila neznatna.. Počela je ubrzana gradnja podzemnih skloništa, najviše ispod starog grada, a proširit će se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bila su to utočišta za 50 tisuća ljudi. Dovoljno za cijelu Pulu.
U razdoblju od 1914. do 1918. godine, KuK ratna mornarica je na građevinske radove na kopnu potrošila "samo" 44 milijuna kruna. Prije toga, daleko više.
Utvrde Punta Christo, Stoja i Verudela, čiji su topovi bili okrenuti prema moru i skriveni u blindirane čelične kupole s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom, još su više uronjene u teren. Utvrda Brioni minor, nakon radova od 1895. do 1910., postala je i pravi samostalni gradić koji je dijelom bio u izdubljenoj živoj stijeni.
Ginuli na nepoznatim bojištima
Koliko je Istrana poginulo, ranjeno ili nestalo za vrijeme Prvog svjetskog rata? Odgovori na ta pitanja mogu se saznati u knjizi "Popis gubitaka (1914. - 1919.)" čiji je izdavač HISTRIA EDITIONES. Tiskana je u Kopru 2018. godine, 422 stranice na njemačkom, hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku. Odgovorni urednik Dean Krmac, urednik Robert Matijašić. Popis, nažalost, nije potpun zbog ratnih okolnostima u kojima je pravljen. Neki podaci nisu potpuni, npr. nama svugdje mjesta odakle su došli vojnici, mnoge žrtve nisu registrirane…Podaci se odnose na Markgrofoviju Istre koja je obuhvaćala političke kotare Kopar, Volosko-Opatija, Pazin, Poreč, Pulu te grad Rovinj. Ona se protezala od općine Dolina (danas San Dorligo della Valle-Dolina) kraj Trsta, do Klane i Kastva kraj Rijeke, a obuhvaćala je i kvarnerske otoke, političke kotare Lošinj i Krk. Popis sadrži imena 13.204 Istrana – vojnika Austro-Ugarske monarhije.
Krmac ističe: "Ovim je radom Robert Matijašić uspio konkretizirati – strpljivo i marno, slažući podatak po podatak – ono što su u proteklom stoljeću generacije povjesničara, povijesnih demografa i običnih amatera tek mogli zaželjeti: sastaviti popis poginulih, ranjenih ili zarobljenih Istrana za vrijeme Prvoga svjetskog rata. …ovaj rad želi u prvom redu biti spomenikom poniznosti svim Istranima koje je rat obuhvatio i dotukao: povratnicima koji su se u različitim okolnostima nakon godina provedenih daleko od doma u njega vratili, ali napose onima koji se nikad nisu vratili, a možda nisu nikada ni dostojno pokopani".
Prema Popisu, prvi nastradali iz tadašnje Istre bio je Thomas Micovillovich, pješak 16. satnije ranjen 11. rujna 1914. U Premanturi ima više Mihovilovića. Treći ranjenik je Heinrich Pavelić iz Pule. Prvi poginuli Istranin je Hugo Paradeiser, stotnik 4. satnije iz Pule, uz njega je datum 27. rujna. Budući da su Monarhija i Italija zaratile 1915., oni su vjerojatno stradali na istočnom bojištu.
Na posljednjem mjestu Popisa koji nosi datum 29. siječnja 1919. nalaze se: Jakob Gaiv iz Malog Lošinja rođ. 1884., poginuo. Johann Ghita iz Pule rođ. 1891., ratni zarobljenik, a to su bili iz Kopra Anton Klabot rođ.1874. i Johann Rodella rođ. 1885. Tog datuma nažalost registriran je i Josef Sirotich rođ. u Pazinu 1883. – poginuo 9. rujna 1918. Posljednji na tom spisku evidentiran kao ratni zarobljenik je Johann Stemberger iz Jelšana rođ. 1883.
Prema Popisu gubitaka tijekom rata poginulo je 2.677 Istrana, premda bi taj broj mogao biti znatno veći, napisao je u pogovoru Darko Dukovski.
Deset tisuća očajnika umrlo u tuđini
Nakon što se u proljeće 1915. godine Prvi svjetski rat proširio i na sukob Austro-Ugarske monarhije i Italije, oko 60.000 stanovnika južne Istre – žena, djece i staraca, moralo je odmah napustiti svoje domove prema prije napravljenim planovima evakuacije. Desetak tisuća ih se nije vratilo. Najviše su ih pokosile bolesti u logorima (barakama) u kojima su bili smješteni. Na zlu glasao bio je Gmünd s oko 5.000 mrtvih.
Tvrđava San Giorgio nije ušla u povijest po ratnom djelovanju: njoj su nakon završetka Drugog svjetskog rata bili smješteni pripadnici britanske vojske. Oni su 17. rujna 1947. predali ključeve utvrde predstavnicima jugoslavenske vojske, čime su vojni objekti dobili novog vlasnika.
Kružna utvrda Casoni na Vidikovcu (Monte Paradiso) urbanističkim planom iz 1972. dobila je novu namjenu – trebala je biti "omladinski dom". Zaštićena je kao arhitektonsko djelo iznimne vrijednosti. Doduše, još 1960. godine koristila se kao staja za ovce. Potkovasta utvrda na Monvidalu, čija je gradnja počela 1852., proteklih desetljeća koristila se i kao noćni bar, skladište, radionica za izradu plastičnih vješalica… Puljani je pamte i po požaru koji je izbio u njoj.
Neriješeni imovinsko-pravni odnosi stvorili su velike probleme Udruzi prijatelja Obalne utvrde Punta Christo. Nakon velikih čišćenja i uređenja njenih prostora omogućeno je održavanje niza događanja, ali neki su im stopirani zbog – vlasništva. Dobra vijest je će na obližnjem bivšem vojnom području uskoro biti otvoren hotel Heritage Resort Monumenti koji će imati 98 soba i osam apartmana i koji će zapošljavati 70 djelatnika. U Puli na Verudeli već više godina posjetitelje privlači veliki akvarij. "postao je i "bolnica", ali ne za ranjene vojnike već kornjače koje se nakon izlječenja puštane u more. Fort Bourguignon je jedan od bisera pulskih utvrda, a nade se polažu u program prekogranične suradnje Interreg Italija-Hrvatska.
"Sada je, u Republici Hrvatskoj, na građanima Pule i Istarske županije da pronađu najbolje načine korištenja grada i njegove luke i toka u mirnodopske svrhe. U tom smislu stoje im na usluzi sofisticirane industrijske, turističke, pomorske i nautičke komparativne vrijednosti modernog i ekološki održivog razvoja", poruka je iz Zbornika iz povijesti pulske luke (grupa autora, Pula 2006.)
Kad će sve pulske "tvrđave rata" postati "tvrđave mira"? Napredak postoji, ali mnogi napušteni vojni objekti i dalje propadaju. Njih na sreću ne razaraju granate već zub vremena i devastacija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
