Pula nije doživjela ovakvo razaranje u svojoj 3.000 godina dugoj povijesti

Augustov hram u Puli gotovo je potpuno uništen u bombardiranju (Arhiva Glasa Istre)

Od 9. siječnja 1944. pa sve do 15. ožujka 1945., kada je pogođen Augustov hram, grad je više puta bio bombardiran od angloameričkog zrakoplovstva. U bombardiranjima uglavnom su poginuli civili. Iako su ratna razaranja pretrpjeli i ostali hrvatski gradovi, savezničko bombardiranje Pule može se usporediti s bombardiranjem Zadra koje je trajalo od studenog 1943. do listopada 1944. godine.

Nastavljamo izbor obljetnica što »padaju« u 2024. godini, godina rođenja ili smrti poznatih osoba iz svih društvenih djelatnosti, kao i obljetnica važnih kulturnih ustanova i društava, te poduzeća/tvrtki. Naglašavamo da je to izbor autora i zacijelo se u ovome tekstu neće naći još neke obljetnice, ali to nije učinjeno namjerno.

1944. BOMBARDIRANJE PULE

Bombardiranje Pule u Drugom svjetskom ratu trajalo je od siječnja 1944. do ožujka 1945. godine. Iako su ratna razaranja pretrpjeli i ostali hrvatski gradovi, savezničko bombardiranje Pule može se usporediti s bombardiranjem Zadra koje je trajalo od studenog 1943. do listopada 1944. godine.

U svojoj 3.000 godina dugoj povijesti Pula nikad prije nije doživjela ovakvo razaranje koje je kasnije dovelo do potpuno izmijenjenog izgleda grada.

Od 9. siječnja 1944. pa sve do 15. ožujka 1945., kada je pogođen Augustov hram, grad je više puta bio bombardiran od angloameričkog zrakoplovstva. U bombardiranjima uglavnom su poginuli civili. Poimence je izbrojena 101 žrtva bombardiranja 9. siječnja, uz nekoliko tijela koja nisu nikada identificirana. Od toga broja samo 17 su bili vojnici. Ozlijeđeno je bilo 175 osoba. Pogreb svih žrtava održan je u petak 14. siječnja na Mornaričkom groblju. Oštećeno je mnogo povijesnih spomenika. Najviše je stradao Augustov hram koji je gotovo u cijelosti porušen.

U Puli je 2014. podignut spomenik u sjećanje na prvo bombardiranje grada, sjećanje na poginule Puležane, civilne nevine žrtve Drugog svjetskog rata.

1944.

TRAGEDIJA SAN MARCA

U blizini Savudrije, 9. rujna 1944., došlo je do tragičnog događaja koji je zadesio brod San Marco. Ovaj putnički brod postao je meta savezničkih borbenih zrakoplova. Njegova ruta uključivala je plovidbu između Trsta - Pule i Trsta - Pirana sve do 1915. Na dan tragedije, brod je krenuo iz Umaga prema Trstu s oko 200 putnika, među kojima je bilo tridesetak njemačkih vojnika te grupa unovačenih mladića. Nakon što je brod isplovio iz savudrijske luke avioni su otvorili mitraljesku paljbu. Dvije bombe pogodile su krmu, zapovjedni most i dimnjak. Pretpostavlja se da je živote izgubilo 150 i 154 civila.

1944.

POTOPLJEN PAROBROD GAUTSCH

U kolovozu 1914. dogodila se velika pomorska tragedija u blizini Rovinja. Putnički parobrod »Baron Gautsch«, kasnije nazvan »hrvatski Titanik«, potonuo je samo šest i pol pomorskih milja od obale. Nesreća se dogodila kada je brod naletio na minsko polje austro-ugarske vojske. Ova nesreća smatra se jednom od najvećih pomorskih tragedija Jadrana.

Prema službenim podacima, na brodu je bilo 246 putnika, spašeno je 148 putnika i 31 član posade.

GIUSEPPINA MARTINUZZI

(1844. - 1925.)

Giuseppina Martinuzzi, spisateljica, učiteljica i političarka rođena je u Labinu 1844. (preminula 1925.), radila je u školama u Labinu, Galižani i Muggi te od 1877. do umirovljenja 1905. u Trstu. Tu je razvila plodnu političku, društvenu i kulturnu djelatnost. U Trstu je 1888. pokrenula i vodila književni list Pro patria. Od 1896. bila je članica Socijalističke partije Italije, aktivna u omladinskoj organizaciji. U prvim desetljećima 20. stoljeća postala je jednom od vodećih tršćanskih i istarskih socijalistica. U KP Italije, od osnutka 1921., politička je tajnica njezine ženske organizacije u Trstu do 1922. Pisala je rodoljubne i socijalne pjesme, u kojima je pozivala na oslobođenje radničke klase. Najuspjelije joj je djelo povijesno-društvena poema Ingiustizia (1907.).

U Narodnom muzeju u Labin 1971. postavljena je stalna izložba dokumenata o njezinu životu i djelu.

DRAŽEN VLAHOV

(1939. - 2018.)

Dražen Vlahov, povjesničar, arhivist, stručnjak za glagoljsku paleografiju, rođen je 1939. u mjestu Prvić-Šepurine (preminuo 2018.). Studij povijesti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Godine 1966. zaposlio se u pazinskoj Gimnaziji "Otokar Keršovani" gdje je predavao filozofske predmete i povijest umjetnosti. Iz Gimnazije 1970. prelazi u Historijski arhiv u Pazinu (danas Državni arhiv u Pazinu), na mjesto direktora. Pokreće organizirano popisivanje arhivskog gradiva Porečke i Pulske biskupije na čemu se postupno radilo tijekom dvadesetak godina.

Tijekom radnog vijeka obnašao je niz dužnosti: bio je predsjednik Društva arhivskih radnika Zajednice općine Rijeka, predsjednik Saveza društva arhivskih radnika Hrvatske, član izvršnog odbora Saveza društava arhivskih radnika Hrvatske i član predsjedništva Saveza arhivskih radnika Jugoslavije, član Izvršnog odbora pazinske Katedre Čakavskog sabora za povijest Istre te njegov predsjednik. Znatno je vrijeme posvetio istraživanju istarskih glagoljskih rukopisa, pa je transkribirao i priredio za tisak jedanaest kritičkih izdanja raznih vrsta glagoljskih izvora.

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli dodijelilo mu je 2013. počasni doktorat. Odlikovan je 2011. redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge na području kulture.

MILAN RAKOVAC

(1939.)

Milan Rakovac rodio se u mjestu Rakovcima kraj Poreča 1939. godine. Pučkoškolsku i gimnazijsku naobrazbu stekao je u Puli i Zagrebu. Završio je Vojnopomorsku akademiju. Napustivši vojnu službu, obnašao je političke dužnosti u Puli i Rijeci. Dvije godine bio je glavni urednik Glasa Istre (1973. -1 975.). Redovito objavljuje novinske kolumne i publicističke tekstove.

U romanima i pripovijetkama oblikuje osobitu narativnu strukturu služeći se pri tom amalgamom koji je neobična mješavina književnoga standarda i čakavsko-talijansko-englesko-njemačkih dijalektalnih ili govornih izraza. Zastupljen je u antologijama, zajedničkim zbirkama, leksikonima i sl.Samostalno ili u suautorstvu pisac je tekstova u više monografija na hrvatskome i/ili stranim jezicima.

Godine 2011. Istarski ogranak DHK iz Pule objavio je knjigu "Književni portret: Milan Rakovac", koja donosi najvažnije kritičke i esejističke tekstove o književniku, naslovnice svih knjiga, obiteljske fotografije i snimak intervjua sa spisateljem.

Napisao je scenarije za TV film "Grgo gre u Pazin", i igrani film "Na istarski način".

JOSIP BRATULIĆ

(1939.)

Josip Bratulić, književni povjesničar, rodio se u Svetom Petru u Šumi 1939. godine. Gimnaziju je završio u Pazinu, 1963. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1975. doktorirao. Najprije je asistent, potom znanstveni suradnik Staroslavenskog instituta 'Svetozar Ritig' u Zagrebu. Od 1987. redoviti je profesor pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Član suradnik JAZU. Posebno se bavi glagoljaškim razdobljem hrvatske književnosti te u sklopu toga istražuje korijene pismenosti i kulture srednjovjekovne Istre.

Uz tekst Istarskog razvoda priredio je pretisak i transliteraciju Prve hrvatske glagoljske početnice. Uredio je i popratio pogovorom više izdanja u biblioteci Istra kroz stoljeća.

Napisao je tekst vodiča Aleja glagoljaša Roč - Hum (Roč 1983.), koju je i koncipirao zajedno s kiparom Želimirom Janešom (1916.-1996.).

ANTUN HEK

(1944. - 2002.)

Antun Hek, svećenik, pedagoški djelatnik, crkveni dužnosnik, rodio se u mjestu Heki 1944. (preminuo 2002.). Gimnaziju je završio u Pazinskom sjemeništu, teologiju je pohađao u Zadru i Rijeci. Za svećenika je zaređen 1968. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost, te latinski jezik i rimsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Bio je biskupski kancelar u Poreču, u pazinskom sjemeništu profesor i podravnatelj a upravljao je župom Pazinski Novaki. Posvetio se radu u izdavaštvu, iznova pokrenuo kalendar Istarska Danica, a 1972. pokrenuo Ladonju, list istarskih župa. Predsjedavao je Istarskim književnim društvom 'Juraj Dobrila', čiji je bio glavni i odgovorni urednik i tajnik. Objavio je brojne izvornike i pretiske povijesnih djela. Od 1994. bio je biskupski konzultor i kapelan pape Ivana Pavla II.

Njegovim zauzimanjem osnovan je 1993. Pazinski kolegij - klasična gimnazija, čiji je bio prvi ravnatelj. Obnašao je funkciju predsjednika Saveza hrvatskih katoličkih škola, bio je član Prosvjetno-školskog vijeća Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske, član Prezbiterskog vijeća i Konzultorskog zbora Porečke i Pulske biskupije; pokretač i odgovorni urednik te član Nadzornog odbora nakladničkog poduzeća "Josip Turčinović", pokretač Centra za informacije i komunikacije "Božo Milanović". Godine 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića, godine 1996. odličjem Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 1995. Grad Pazin dodijelilo mu je Plaketu. Poginuo je u prometnoj nesreći, 24. veljače 2002., u Tarskoj vali.

VESNA GIRARDI-JURKIĆ

(1944. - 2012.)

Vesna Girardi-Jurkić, arheologinja, muzealka i političarka, rođena je u Zagrebu 1944. (preminula 2012.). Gimnaziju je završila, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968. diplomirala je arheologiju i engleski jezik te 2000. doktorirala arheologiju. U Arheološkom muzeju Istre u Puli bila je ravnateljica i voditeljica Odjela za antičku arheologiju (1979. - 1991.). Godine 1991. postaje pomoćnicom ministra Vlatka Pavletića u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa RH. Preuzima organizaciju zaštite spomenika u doba ratne opasnosti. Dužnost ministrice toga ministarstva obnaša od 1992. do 1994., kada je imenovana prvom veleposlanicom RH pri UNESCO-u u Parizu.

Godine 2001. postaje voditeljicom Antičke zbirke Arheološkoga muzeja Istre u Puli, potom napušta muzejsku djelatnost i posvećuje se vođenju Međunarodnoga istraživačkoga centra za arheologiju Brijuni - Medulin Sveučilišta u Zagrebu, koji je osnovala 1995. u sklopu Međunarodnog središta hrvatskih sveučilišta u Istri. Godine 2003. imenovana je naslovnom docenticom na Filozofskom fakultetu u Puli. Autorica je više od 400 znanstvenih radova iz arheologije i muzeologije. Organizirala je oko 120 izložaba.

Dobitnica je sedam najviših državnih odlikovanja, počasna je građanka nekoliko gradova te dobitnica nagrade Hrvatskog arheološkog društva 2005. godine.

LUCIANO DELBIANCO

(1954. - 2014.)

Luciano Delbianco, političar, sveučilišni profesor, rodio se u Puli 1954. (preminuo 2014.), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Puli, a na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1977. stekavši zvanje diplomiranoga inženjera elektrotehnike. Počeo je raditi u Uljaniku te od 1979. do 1990. u Elektroistri u tehničkom odjelu kao inženjer za razvoj distributivnih mreža i potom tehnički rukovodilac. Doktorirao je 1998. na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Godine 1988. izabran je za potpredsjednika Skupštine općine Pula, a 1990., na prvim višestranačkim lokalnim izborima, za njezina predsjednika (gradonačelnika). U drugoj polovici 1991. bio je kao predstavnik grada te koordinator predsjednikâ skupština istarskih općina na čelu pregovaračkog tima koji je s JNA nastojao dogovoriti njezino mirno povlačenje iz Istre i konačno iz Pule kao posljednjega uporišta. Njegove su zasluge za postupnu i mirnu primopredaju 78 vojnih objekata te preuzimanje cjelokupnoga naoružanja Teritorijalne obrane na Poluotoku.

Godine 1993. postao je i nominalno gradonačelnikom Pule te pristupio IDS-u. Iste godine izabran je za prvoga župana Istarske županije. Krajem 1996. osniva stranku Istarski demokratski forum. Na parlamentarnim izborima 1997. izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu Sabora, gdje djeluje do kraja mandata 2000. Na čelu IDF-a i u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom (SDP) i Nezavisnom listom Loredane Štok preuzeo je 2001. ponovno političku vlast u Puli kao gradonačelnik. Nakon poraza na lokalnim izborima 2005., povukao se iz politike posvetivši se znanstvenom i nastavničkom radu. Predavao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te na Visokoj tehničkoj školi – Politehničkom studiju u Puli.

Odlikovan je 1996. odličjem Reda hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, a 2002. odličjem Republike Italije Commendatore dell'Ordine della Stella della Solidarietà Italiana (komendator Reda zvijezde talijanske solidarnosti) za doprinos suživotu i hrvatsko-talijanskim odnosima.

GORAN FILIPI

(1954. - 2021.)

Goran Filipi, jezikoslovac, romanist i leksikograf, rođen je u Zadru 1954. (preminuo 2021.), diplomirao je talijanski jezik i književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru (1979.). Godine 1985. magistrirao je u Interuniverzitetskome centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku (smjer romanska lingvistika), a 1991. doktorirao na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radom Istarska ornitonimija.

Na Katedri za talijanski jezik Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli radio je od 1985. do umirovljenja 2019. godine. U dva mandata bio je i dekan. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, u Kopru, te u Udinama. U znanstvenoistraživačkom radu bavio se ponajprije proučavanjem romanskih idioma na tlu Hrvatske (posebno Istre: istromletački, istriotski, istrorumunjski) te romansko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima (posebno u Dalmaciji, Istri i Julijskoj krajini).).

Radio je na projektu Lingvističkog atlasa Istre i Kvarnera. Od 2012. bio je redoviti član HAZU-a.

ĐORDANO PERŠURIĆ

(1954. - 2015.)

Đordano Peršurić, agronom i vinar rođen je u Poreču 1954. (preminuo 2015.), završio je 1972. Srednju poljoprivrednu školu u Poreču, a studij agronomije 1976. u Zagrebu. Počeo je raditi u vinogradarskoj proizvodnji u poduzeću Agrolaguna. U travnju 1984. preuzima funkciju rukovoditelja "znanstvene jedinice u osnivanju", gdje se nastoji obnoviti znanstveni rad uz uglednu Poljoprivrednu školu koja u Poreču djeluje još od 1875. Poljoprivredni znanstveni centar počinje raditi 1986., a ustanova od 1989. nastavlja djelovati kao Institut za poljoprivredu i turizam. Peršurić tu nastavlja raditi do 1996. kao pomoćnik direktora za znanstveni rad. Od 1996. do 2012. obnaša dužnost ravnatelja Instituta.

Na svojem vinogradarsko-vinarskom gospodarstvu 1990-ih godina pokrenuo je proizvodnju pjenušca, to je za područje Istre bio pionirski poduhvat.

JOSIP UJČIĆ

(1880. - 1964.)

Josip Ujčić, beogradski nadbiskup, sveučilišni profesor, rodio se u Starom Pazinu 1880. (preminuo 1964.), studirao je teologiju na goričkoj bogosloviji i za svećenika zaređen 1902. Nastavio je teološki studij u Beču (Augustineum) i 1908. obranio doktorsku disertaciju. Potom je predavao na goričkoj bogosloviji, a 1912.-1919. bio je ravnateljem zavoda Augustineum i profesor na bečkom teološkom fakultetu, zatim profesor moralne teologije na ljubljanskoj teologiji do 1936., kad je imenovan beogradskim nadbiskupom i banatskim apostolskim administratorom.

1964.

MELODIJE ISTRE I KVARNERA

MIK je pokrenut je 1964. godine. Imao je razdoblje stanke od 1987. do 1992. godine, i nije se održao 2001. godine, pa je na pola stoljeća od osnutka imao tek 44. izdanje. Danas je jedini festival koji ima različita mjesta održavanja svake godine, jedini takav u Hrvata, premda je u početnim godinama bio iznimno statični festival. Promijenio je nekoliko imena, od »Prvog pljeska«, Festivala »Rijeka 64« i »Melodije Kvarnera« u današnje »Melodije Istre i Kvarnera« od 1969.

1974.

IZGRAĐEN BROD BERGE VANGA

U Uljaniku je 1974. izgrađen brod Berge Vanga, nosač rude i nafte. Brod je bio na putu iz Brazila u Japan kada je u listopadu 1979. s njime izgubljen kontakt. Nestalo je 40 ljudi. Pod sličnim okolnostima četiri godine prije nestao je brod blizanac Berge Istra.

Na zidu Uljanik pored ulaza na Rivi godine 2020. otkrivena je spomen ploča nastradalima na brodovima Berge Istra i Berge Vanga, rad pulske akademske kiparice Roberte Weisman Nagy.