SENZIBILIZACIJA
Večera u mraku koja otvara oči. Na nekoliko sati pokušali smo živjeti bez vida
Ilustracija (iStock)
Da, bila je to večera koja će ostati zapamćena za cijeli život. Bila sam ovoga utorka na "Večeri u mraku" i s nje otišla s vrlo jasnim spoznajama. Premda je večerom dominirao potpuni mrak, spoznajno sam morala zaviriti "izvan i iza" pogleda.
Naime, nedavno smo pisali o ovoj jedinstvenoj večeri u organizaciji Udruge Logos Media iz Pule koja ju je osmislila, a sve s ciljem da se kroz to kratko vrijeme osvijesti sudionike kako živi osoba koja ne vidi – slabovidna ili potpuno slijepa.
Udruga koja organizira večeru osnovana je još 2012. godine i nakon brojnih projekata, nastala je ideja o poduci i senzibilizaciji javnosti prema slijepim osobama.
U Udruzi je i Danijela Stoković, koja je potpuno slijepa te njen suprug Dragan, koji je 95 posto slijep. Upravo je Danijela potakla predsjednika Udruge Janka Žufića da osmisli neki projekt u kojem bi i ona sama bila uključena.
Sve je počelo 2015. godine kada su prijavili projekt "Djeca – prijatelji bijelog štapa", a kroz njihove je radionice prošlo oko 15 tisuća djece, te su se proširili na fakultete, ali i profesore i stručne djelatnike koji rade u obrazovnim institucijama.
Nakon što su na Institutu u Trstu bili na "Večeri u mraku", iskustvo koje su tamo proživjeli, pretočili su u projekt koji se već nekoliko godina odvija u Puli. Staviti sudionike večere barem tih dva sata u cipele osobe koja ne vidi, a pritom da oni nisu fizički u nikakvoj opasnosti, sjedeći u zamišljenom, improviziranom restoranu, ideja je koju su proveli u djelo.
Večera se uvijek organizira u OŠ "Tone Peruško", a pomalo se primiče i svom tridesetom izdanju, tako da je kroz nju već do sada prošlo i do 600 ljudi iz Pule i Istre. Do kraja godine očekuju se još barem tri takve organizirane večere, a projekt nije nimalo slučajan, snažan je i dojmljiv.
Financijsku podršku pružaju mu Grad Pula i Istarska županija i bez obzira što se večera organizira isključivo u Puli, u njoj sudjeluju i građani iz drugih istarskih gradova i općina, koji organizirano dolaze na odredište. Po večeri tu bude između 20 do 30 sudionika, a ovoga puta njih čak 32. Kao jedan školski razred.
Kao i inače, večera je započela kratkim predavanjem, a nakon što se skupina podijelila u četiri grupe ulazilo se postepeno u sve tamniji prostor. Da bi prostor bio tako mračan, zatamnjuje se debelom folijom od 0,80 mikrona, a nakon toga s još par slojeva folije. U tim situacijama i najmanji lumen svjetla naše oko uspije registrirati. Samu večeru priprema profesionalna kuharica, a poslužuju slabovidna i slijepa osoba. U prostoru se uvijek nalazi još jedna osoba za slučaj bilo kakve situacije.
Gust i crn mrak
Kako mi nije namjera da otkrivam sadržaj večere i sve ono što se događa tijekom nje, jer je smisao da osoba doživi svaki taj segment kao kockicu u mozaiku, opisat ću unutarnje refleksije, onako kako sam ih sama doživjela.
Poniranje u mrak čini se kao ulazak u drugu, nepoznatu dimenziju. Kad velim da je riječ o najdubljem mogućem mraku kojega možete zamisliti, teško da ćete predočiti koliko mračno doista jeste. Mrak je jednostavno mračan, gust i crn, i ova igra riječi nije nimalo slučajna.
U takvom mraku naše oči funkcioniraju, ali bez konkretne funkcije, dok kapci imaju gotovo zanemarivu, čisto da se poigrate s njima mjereći nemjerljivu tminu ili da pomoću njih ovlažite suhe oči. Trenutak je to kad vam se oduzima jedno od vaših najvažnijih čula, toliko važnih da vam boravak u mraku bez imalo dvosmislenih poruka šalje jasne signale – bez vida ste izgubljeni.
Spoznaja da je dva sata našeg života te večeri nešto što je vremenski (na svu sreću) određeno, sa svakom minutom slavi ono što posjedujete – vaš vid. Iskustvo je to koje ne može svatko podnijeti i premda u potpuno sigurnim uvjetima u kojima se ništa ne može dogoditi, bilo je i odustajanja, a kako saznajemo od voditelja u nekim prijašnjim grupama čak i napada panike, pa i nesvjestice.
Potpuno razumljivo. Nije lako sjediti u potpunom mraku i u sebi pronalaziti racionalne momente kako je samo riječ o izlasku iz vlastite komfor zone. U mrak.
Sudionici večere na kojoj sam bila, najvećim su dijelom bili u paru ili čak u društvu. Osobno sam na večeru otišla sama, s namjerom da se upravo dovedem u stanje samoće slijepe osobe; baš onako kako se takva slijepa ili slabovidna osoba može osjećati kad se kreće među nepoznatim ljudima i u nepoznatim prostorima.
Večera, kao što i svaka druga večera biva, odnosila se na sjedenje za stolom i objedovanje te razgovor sa susjedima za stolom. Zamislite na trenutak kako je to činiti kad ne vidite prst pred nosom; kad ne znate hoćete li si uspjeti natočiti piće, bez da vam završi u krilu, ili moći izrezati hranu pred sobom kako treba?
Hrana u ovom slučaju predstavlja svojevrsni medij koji nas okuplja oko stola, a podloga svemu je potpuni mrak naše taktilne okoline. Ono što gledate svojim iskustvenim vidom, sad je samo percepcija naučenog. Znate izgled svega što dodirujete, ali ne poznajete prostor, njegovu veličinu i oblik, ne znate kakav je stol ispred i gdje točno sjedi onaj "glas" koji svako toliko čujete iz daljine.
Glas voditelja čujete čas s jedne, čas s druge strane. Nekad iza, nekad ispred vas. Sve vas to nagoni da pojačate sva ostala čula, a svoje oči testirate osvrćući se oko sebe; nigdje naznake svjetla, nigdje potvrde da vas rođene oči nisu izdale. Nimalo lijep osjećaj. Um se kreće poigravati, jer je situacija van svega uobičajenog.
"Dobro je", pomislite: "Dva sata mogu izdržati bez vida, pa nije kraj svijeta." U nekoliko navrata, moram priznati, pomicala sam dlanove ispred očiju kako bih uhvatila barem neku sjenku koja će u totalnom mraku dati garanciju da me oči još ponešto slušaju. U jednom trenutku čak sam vidjela svoj dlan s ispruženim i raširenim prstima, mada je vrlo moguće da je moj um projicirao lažnu sliku i ponovo se poigrao sa mnom. Tko će ga znati.
Nelagoda i nesigurnost
Ono što zasigurno jest prevladavajući osjećaj, to je osjećaj nelagode i nesigurnosti zbog izostanka vladanja prostorom i predviđanja sljedećih trenutaka u gesti, pokretu; svega onoga što naše oko inače vrijedno obavlja, bez da ga naša svijest treba navoditi.
To su ti lucidni trenuci u kojima svim svojim srcem zahvaljujemo na vlastitom vidu, ali nas istovremeno realnost slijepe osobe navodi da joj se duboko naklonimo – svakoj onoj osobi koja u svijetu koji živi u petoj brzini hvata korak zajedno s njime, a bez čula vida, bez kojeg je zdravoj osobi nezamislivo biti i minutu u svome danu.
Uzimajući vid kao nešto zdravo za gotovo, mogla bi nas u mračnom prostoru ta činjenica i posramiti. Dva je sata grupa s kojom sam sjedila bila u mraku. Vrijeme je teklo nekom čudnom dinamikom, teško mjerljivom. Mrak ju je učinio svojom marionetom.
Tišinu su konstantno razbijali razgovori, koji su ponekim povišenim tonovima vodili bitku protiv mraka i usprkos njemu. Kao da su bučni glasovi htjeli nadvladati nevidljivost. Kao da su vibrirali visoko jer u tome nisu uspjeli. Glasovi voditelja i sve ono što smo čuli od njih, snažno je nosilo poruku večeri i postiglo efekt identifikacije.
Par koji je sjedio u mom susjedstvu, Marta i Bastijan, komentirali su cijelu ovu večer kao posebno te vrijedno iskustvo i svima ga preporučili, a i sama sam tog mišljenja. Jer, u našem se mračnom prostoru na kraju večere svjetlo upalilo. Naš se život iz tih stopa nastavio vodeći se našim vidom, našom jasnom interakcijom i prepoznavanjem svijeta oko sebe.
U onih je dva sata i u potpuno mračnoj prostoriji ostao cijeli jedan svijet; svijet koji iz te simbolične prostorije ne može nikada izaći. Hvala im da su mi na dva sata omogućili da zakoračim u njega. Moje poštovanje i moje razumijevanje veće je od dosad već velikog. Divno je što sve mogu naši slijepi sugrađani u potpuno otežanim uvjetima, u svakoj novoj prostoriji, drugog oblika i s drugim ljudima.
Svaka im čast na hrabrosti da kroče svakim novim danom, koji se u njihovom svijetu samo tako zove. Njihov mrak, duga noć bez kraja, trebala bi biti trajni blješteći signal našim zdravim očima. "Večera u mraku" snažno na to podsjeća, a sudionici "Večere" zasigurno s nje izlaze drugačiji negoli su bili pri ulasku.
Kako sudjelovati?
Na ovu večeru uglavnom dolaze učenici ili osobe iz institucija gradova i općina, za koje je grad ili županija nadležna, ali stanovnici Pule mogu iskazati i osobni interes za dolazak na nju, ukoliko se jave direktno na mobitel 091/597 64 23 ili na [email protected] kako bi saznali sljedeće termine i mogućnost dolaska. Večera je potpuno besplatna, a započinje uvijek u 18 sati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
