Više od prenoĆišta
Rahem postao dom za pulske beskućnike: Udruga Institut uz pomoć Grada Pule ljudima bez doma omogućila da se sklone s ulice
(Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Prenoćište za beskućnike u Puli ima svoje mjesto, smisao i funkciju. Nakon što je prenoćište Rahem na adresi Tršćanska 26 otvorilo svoja vrata prije nešto manje od devet mjeseci, sve je jasnije da je taj vid socijalne usluge nešto čime se naš grad ne samo razlikuje od ostalih hrvatskih gradova, već ga ono čini boljim i socijalno osvještenijim. I to nije sve. Ovi su mjeseci pokazali pravi smjer kojim treba ići, ako smo se doista kao zajednica odlučili uhvatiti u koštac s modernom pošasti siromaštva - beskućništvom.
Često je ono potpuno nevidljivo, ali i kad je vidljivo, najčešće je marginalizirano. Da ima načina i pomoći da to ne bude tako, dokazuju i u Rahemu koji odnedavno, od 1. rujna, otvara svoja vrata već u 14 sati, za razliku od samih početaka kada se to događalo u večernjim satima - od 19 sati.
Samim tim ovo mjesto dobiva odnedavno i svoj novi naziv - dom Rahem, a simbolika koju nosi ova promjena naziva, vodi ovu priču prema nekim novim sferama. Vrijeme donosi brze promjene i napretke u pulskom prenoćištu, a najbolje to zna predsjednica Udruge Institut i voditeljica Rahema Varja Bastiančić.
- Odnedavno imamo 23 ležaja na katu spavaonice, računajući i ženski dio, plus fotelje u donjem djelu koje se mogu razvući. Proširenje se dogodilo već 50-ak dana od otvaranja prenoćišta, krajem travnja.
Tada smo shvatili da nemamo dovoljno kreveta za potrebe koje postoje. Osim toga počelo nam se događati da nam ljudi već od 13, 14 sati sjede ispred prenoćišta bez obzira na vremenske uvjete čekajući da se ono otvori. Vrlo smo se brzo suočili s dva ozbiljna problema, jer smo mali broj korisnika imali samo prvih desetak dana dok su nas "testirali".
Znalo je to biti i vrlo smiješno u počecima. Jedan od korisnika, koji je od prvih dana s nama, znao je komentirati drugima da nikome ne spominju kako prenoćište postoji, jer će se onda "ovdje" brzo sve nakrcati. "Neka ostane ovako samo za nas", znao je reći, uz smijeh simpatija opisuje Bastiančić anegdote njihove svakodnevice. Ova anegdota slikovito pokazuje što prenoćište znači za ljude u potrebi i kako ga već neko vrijeme doživljavaju svojim domom ili barem najsličnije domu kojeg bi svako ljudsko biće trebalo imati.
Naravno, kako je vrijeme odmicalo, a vrijeme u prenoćištu računa se brojkama korisnika koje rastu, sve više postaju svjesni da mjesto postaje malo. Jer, mjesta su uvijek ograničena prostornim dimenzijama, dok mjesta u srcu to nikada nisu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
