Koliko je uspješna integracija djece s posebnim potrebama u našem osnovnom obrazovnom sustavu, je li razina empatije tipične djece važna ili pak presudna, te je li ona pojačana ili slabija u tom kontekstu integracije, samo su neka od pitanja na koja daje odgovore nova knjiga doc.dr.sc. Alda Špelića pod nazivom "Empatija u kontekstu osnovne obrazovne integracije" koja je nedavno predstavljena u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli. Znanstvenu monografiju objavilo je Sveučilište Jurja Dobrile u Puli još u listopadu 2020., ali je zbog korona-uvjeta tek sada predstavljena javnosti.

Financirana sredstvima Ministarstva znanosti i obrazovanja za znanstvena izdanja, knjiga u prvi plan stavlja kontekst znanstveno-nastavnog rada autora na pulskom Sveučilištu, gdje su provedena istraživanja o uspješnosti integracije djece s posebnim potrebama u našem osnovnom obrazovanju. Međutim, prvi poticaj za bavljenje ovom temom proizašao je iz kliničkog rada u okviru psihoterapijske prakse doc. Špelića. Nakon 15 godina rada na psihijatrijskom odjelu pulske bolnice, sa specijalizacijom iz kliničke prakse i izobrazbom iz psihijatrije i psihoterapije, Špelić je 1993. nastavio svoj klinički rad u privatnoj praksi. Tada se, veli, susreo sa zahtjevom za psihoterapijom djece s teškoćama u emocionalnom razvoju, teškoćama na području kontakta, komunikacije, kontrole i motivacije, koje bi danas u okviru nove klasifikacije mentalnih poremećaja spadale u poremećaje iz spektra autizma.

- Tijekom psihoanalitičkog rada s postignutim pozitivnim promjenama, posebno pojavom jezično-govornih sposobnosti, sva djeca su uključena u redovne osnovne škole u Istri. Upravo uključivanje te djece u redovno osnovno obrazovanje usmjerilo me na probleme koje integracijska praksa stavlja pred sve sudionike osnovne obrazovne integracije radi nedostatka ponuđenih modela potrebnih za integracijsku odgojno-obrazovnu praksu. S obzirom na taj nedostatak ponudio sam školama pomoć u vidu supervizije rada učitelja i izobrazbe stručnih službi o posebnosti emocionalnih poteškoća djece uključene u integracijski proces, kaže Špelić.

Njegova iskustva nastala tijekom psihoanalitičke terapije s djecom s teškoćama u emocionalnom razvoju i njihova uključivanja u redovne škole bila su značajan poticaj da se na pulskom Sveučilištu pokrene kolegij "Rani emocionalni poremećaji" i da se provede niz istraživanja na različitim uzorcima integracijskih razreda osnovnih škola u Puli u razdoblju 2004 - 2014. iz kojih je proizašlo pet radova objavljenih u znanstvenim časopisima. Londonski izdavač, kaže Špelić, ponudio mu je da u monografiju o empatiji uključi poglavlje posvećeno ulozi empatije u osnovnoj obrazovnoj integraciji. Tijekom pisanja, suočen s činjenicom da ova tema zaslužuje više prostora, odlučio je da to poglavlje preraste u - knjigu. Kako je počeo pisati na engleskom jeziku, knjiga je napisana na hrvatskom i engleskom.

- Potreba za istraživanjem ove teme proizašla je iz zapažanja o problemima nastavnika i stručnih službi u organizaciji i provođenju integracijske prakse. U postojećim dokumentima obrazovne politike nije bilo ponuđenih modela ili pristupa pa je provođenje integracije bilo prepušteno tek kreativnosti učitelja i stručnih suradnika u školi. Uz to, dokumenti obrazovne politike, tada kao i danas, uglavnom prezentiraju političko-pravne stavove iz deklaracija i konvencija, koji zagovaraju novi koncept društva ("društva za sve"), u kojem svi članovi društva sa svim svojim različitostima imaju mogućnost realiziranja vlastitih potreba. U skladu s time, koncept integracije djece s posebnim potrebama je postao važan stručni, ali prije svega ideološki obojen pristup u obrazovanju, kaže Špelić.

Povezane vijesti

• Opasnost neumjerene upotrebe pametnih telefona: Kako odgajati djecu u digitalno doba
• JE LI TI MACA POPAPALA JEZIK? Dijete ne treba "gurati u vatru", već ga pustiti da samo odluči kada i kojom brzinom će se uključiti u neku aktivnost 
• Djeca i mladi u izazovima društvenih mreža: Virtualni svijet ima stvarnu moć. POGUBNU!