Pulska dizajnerica Elica Iljoska u profesiji je zaljubljena u stilske kostime, a u slobodno vrijeme u planine, a trenutno i u ribice, kornjače, meduze, zvijezde i sve što obitava u pulskom Aquariumu. Bila je to igra sudbine, božice Fortune koja se u ovoj priči zove Milena Mičić i direktorica je i osnivačica pulskog Aquariuma, koja je prepoznala njezin talent i znala da će jedino ona uspjeti ostvariti njezinu ideju da Aquarium ima svoje originalne, autohtone suvenire. Svidjelo se to Elici čija se životna filozofija i stil života vezuju uz prirodu, estetiku i kreaciju.

Tako se nakon 36 godina rada u prosvjeti i osvajanja visina, spustila u dubine podmorja, kao i u podnožje stare austrougarske tvrđave na Verudeli, gdje se uređuje novi postav Aquariuma. Tu Elica stanovnike s gornjeg kata pretvara u simpatične, mekane suvenire - počevši od ribica, meduza i morskih kornjača. Za curice tu su i torbice s morskim motivima i dekorativne kutijice. Ipak, posebnu pažnju plijene lutkice morskih kornjača koje su boravile u Centru za oporavak morskih kornjača pulskog Aquariuma. Pa tako jedna ima povez na oku, druga pak okolo peraje, treća flaster na bradi.

Oformila smjer tekstilnog dizajna

- Znala sam da sam oduvijek veliki ljubitelj životinja, ali nisam znala da sam i ljubitelj kornjača. Kada sam vidjela Margo koja je došla sa zgnječenim oklopom, a do tada sam izrađivala modele po drugim morskim stanovnicima koji su vrlo inspirativni, pomislila sam zašto ne napraviti Margo. Ona je pokrenula seriju bivših pacijenata, kornjača koje su ovuda prošle, izliječene su i vraćene u more, govori mi Elica o simpatičnim suvenirima koji imaju zamotanu peraju, glavu…

Oni su više od suvenira, prave didaktičke lutkice koje djecu, kojoj su i namijenjene, kroz igru uče o empatiji. Time je pulski Aquarium jedan od rijetkih koji ima autentične suvenire, u doba prevlasti artikala "Made in China". Tako nešto mogla je napraviti samo Elica Iljoska jer nas ona već godinama kroz svoje kostime vodi u neka zanimljiva povijesna vremena - od buzetske Subotine, preko Srednjovjekovnog festivala u Savičenti pa sve do rimskog spektakla u pulskom amfiteatru Spectacula Gladiatora i, naravno, bezbroj kazališnih predstava.

Gdje su kostimi i materijali, tu je i Elica. Logično, s diplomom Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu na neki je način u Pulu dovela modu. Jedna je od začetnica školskih programa vezanih uz modu, dizajn i krojenje, prvo u Strukovnoj školi gdje je nakon fakulteta počela raditi, a potom u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn gdje je na poziv tadašnje ravnateljice oformila smjer tekstilnog dizajna. Ona je neki način nježni udarnik. Gdje god dođe, starta od nule.

- Uvijek dođem prva i sve osposobim, od umjetničke škole i tekstilnog dizajna, veli. Tako je u Strukovnoj školi budućim krojačima i odjevnim tehničarima, koji su se školovali u vremenima kada je u Puli postojala i tekstilna industrija, predavala stručne predmete. Kaže, "štogod je trebalo", od poznavanja materijala preko tehnologije do modnog crtanja, pa je pokrenula i modne revije u školama. U jednoj je fazi paralelno radila i u Umjetničkoj i u Strukovnoj školi.

- Sve se manje djece počelo upisivati u Strukovnu školu i na kraju su se zanimanja krojača i odjevnog tehničara ugasila. Užasno mi je žao zbog toga jer bi djeca na kraju rado izabrala taj smjer. No, što se dogodilo. Prilikom elektronskih upisa učenici fizički nisu dolazili u školu i nisu bili u doticaju s nama. Učenik bi došao sa željom da se upiše u frizere, a mi bi mu tamo na licu mjesta pokazali kako je kod krojača. Kada bi vidjeli crteže i uratke, to bi ih motiviralo na upis. No, ako se sada prilikom elektronskih upisa u prvom roku ne prijavi više od par učenika, drugog roka nema. A učenici sa slabijim ocjenama koji su išli na popravne na jesen, došli bi, ali tada nema upisa za ta zanimanja, otkriva novonastalu situaciju.

Cilj je kreirati, a ne kopirati

Veli da su roditelji dolazili i molili da se djeca upišu u program za odjevne tehničare, ali budući da zbog elektronske procedure Ministarstvo to nije odobrilo, djevojke bi završile tamo gdje je bilo slobodnih mjesta, među mesarima, stolarima, prodavačima… Na upit bi li kao krojačice mogle naći posao, kaže itekako jer uvijek vlada interes. Ističe smjer za modne tehničare koji je, kaže, bio izvrsna kombinacija dizajnera i odjevnog tehničara te je osposobljavao učenika da sam izrađuje po svojim idejama.

I u Umjetničkoj školi godinama je predavala povijest kostima, modno crtanje i projektiranje tkanina. "Povijesni su me kostimi više privlačili od suvremene mode. To mi je oduvijek bio izazov i nešto što želim raditi", priča u svojoj veseloj radionici punoj materijala, končića, iglica, ali i albuma i skica njezinih radova. Kostim za karneval u Veneciji. Moćan. Raskošan. Filigranski rad. Savršen, i ne čudi što je organizatori venecijanskih balova angažiraju. Tu je Kleopatra, filmski očaravajuća, secesija s početka stoljeća u kostimima za Subotinu. A sve to prate crteži, onakvi o kojima sanja svaka curica. Bile velike ili male, cure, curice, žene se oduvijek žele baviti modom, šivati haljine i izrađivati igračke.

Pogled na Elicin studij i skice, koji su samo djelić ogromnog opusa ove izrazito samozatajne kreatorice, vodi k zaključku da ona živi svoj dječji san, iako iza svakog kostima dostojnog princeze iz bajke stoji na desetine sati predanog, kreativnog i zanatskog rada. Kroz kostime priča svoju priču i ostvaruje svoje kreativne snove, iako tvrdi da nije kostimograf jer u njezinoj generaciji na TTF-u tada nije bilo smjera za kostimografe. Njezini kostimi, pak, govore sve. Ona je kostimograf, štogod diploma rekla.

- Zanimljivo mi je u današnjim uvjetima i s današnjim materijalima napraviti autentičan povijesni kostim koji će predstavljati svoje vrijeme. Nije cilj kopirati neki kostim sa slike, nego sam iskreirati model dotičnog razdoblja, kao što su i oni tada kreirali. A zato treba poznavati i razlikovati stilove, karakteristične siluete, krojeve, materijale, boje, ornamente, dekoracije i karakter samog stila za koji nije dovoljno samo pogledati sliku na internetu, već je potrebno razumjeti i kroj i model i materijal. Danas ćemo, primjerice, naći čipku s nekim geometrijskim uzorkom i reći da je možemo upotrijebiti za taj povijesni stil, ali radi se o tome da takav uzorak tada nije ni postojao. Treba znati kakav je razvoj odjeća prošla kroz povijest da bismo razumjeli zašto je tako izgledala. Ako se danas volimo kostimirati, bilo bi lijepo znati i nazive stilova i prepoznati ih. Ne možeš staviti šešir iz jednog stoljeća, haljinu iz drugog i cipele iz trećeg, kazuje Elica dok nam pokazuje mnoštvo fotografija, skica njezinih kostima s izložbi, raznih manifestacija.

Perfekcionist sa stilom

Perfekcionist sa stilom, šalimo se. Zaljubljenica u lijepo koja doslovno "sve konce" voli držati u svojim rukama tako da izrađuje ne samo kostime, već i perike, šešire, diademe, nakit te se čak okušala u dekoriranju cipela. Priča mi i pokazuje diademe koje kao da su izašle iz vremenskog kovčega. Prodaju se u suvenirnici u pulskom amfiteatru koji je također prepoznao vrijednost autentičnog autorskog suvenira, što u svijetu i turizmu hiperprodukcije jedino i jest prava uspomena koja se ne može pronaći nigdje drugdje. I stvarno je tako jer se svake sezone sve diademe prodaju, otkriva Elica.

Razgovaramo o odjeći nekada i danas. Današnji kostim sašije se za dan-dva, dok je nekada trebalo puno više. Stilski i povijesni kostimi oduvijek su njezina strast. Još 1993. godine Elica je imala veliku izložbu kostima i crteža u INK-u pod nazivom "Odjećom kroz stoljeća". Bio je to pravi stilski vremeplov. Prisjeća se vremena kada je u Puli bilo modnih revija i već je tada legendarni Boško Obradović prepoznao njezine kostime te ih uklopio u svoje priče "Arena fatalnih žena", o poznatim ženama iz pulske povijesti. Gotovo sa sjetom se prisjeća i modnih revija poput Portarate ili Friends Fashion Nighta. Slažemo se da fali takvih događaja.

Željela bi raditi male serije poput muških prsluka koje je radila za žene. "Voljela bih stići napraviti te prsluke, raditi dječju odjeću u malim serijama", kaže. Između toliko želja, mogućnosti i vremena koji joj je najveći problem trenutno je fokusirana na suvenire. Pokazuje Napoleona, novog stanara Aquariuma koji je već dobio svoje suvenirsko izdanje. "Cilj je bio da imamo suvenire koje nigdje drugdje ne možete naći. Napoleon je nov i atrakcija je. Ušla sam u tim koji ne miruje", veli za pulski Aquarium čiji djelatnici rade kao pčelice. "Prekrasno je. Stalno se nešto stvara. Ljudi surađuju", zadovoljna je dizajnerica, koja poput svog tima - nikada ne miruje.

Povezane vijesti

• Zatvara se središnji dio utvrde Verudela
• Ispod nove kupole plivat će morski psi i raže
• Pod kupolom će plivati kajmani, a u novim bazenima raže i morski psi