Filip Zoričić (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)
Prvi dio mandata pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića prošao je u turbulentnom odnosu s partnerima iz Možemo! koji su se prometnuli u njegove najveće kritičare iz redova opozicije. Zoričić je preživio prve sukobe, stabilizirao novu većinu u Vijeću i sada je vrijeme da građanima počne isporučivati rezultate. Predbožićno vrijeme u Puli protječe (pre)mirno, za razliku od Ukrajine i rata na istočnom rubu Europe. Nije baš da smo fizički ugroženi, no agresija Rusije na Ukrajinu zahtijeva očitovanje i prvog čovjeka Pule.
- Pred očima svijeta fizički doslovno nestaje jedna država čiju se naciju pokušava eliminirati, uništava se cjelokupna energetska infrastruktura, plan je ruskih agresora napadnutu Ukrajinu pretvoriti u spaljenu zemlju. Hipotetski, da ste saborski zastupnik, kako biste glasali oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, što je više simboličan potez i pokazivanje solidarnosti sa žrtvom, nego što ima konkretni vojni učinak. Prijedlog HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića u Saboru nije prošao. Po meni, velika šteta, kao država i društvo nismo se ponijeli časno i odgovorno, kako smo trebali i kako se od nas očekivalo.
- Što se tiče glasanja u Saboru, dao bih potporu Ukrajini, odnosno prijedlogu za obuku njenih vojnika. Odmah se sjetim Hrvatske početkom 90-ih, Vukovara, pada grada i zločina, naše nemoći jer nismo bili dovoljno naoružani. Mislim da je državni interes pomoći Ukrajini na razini koja je bila predložena. Ja bih, bez sumnje, glasao kako je bilo predloženo. Hrvatski Sabor i u našoj kratkoj povijesti, kod važnih odluka ovakvog tipa, uvijek je bio suglasan.
- Što misliti o onima koji su bili protiv davanja pomoći, iako, naravno, svatko može glasati kako želi?
- Ima tu hirovitosti zbog njihove netrpeljivosti prema premijeru Plenkoviću. A ima i populizma. Pogrešno je bilo pomoć Ukrajini koristiti za stranačke obračune. Jednako tako geopolitičke rasprave, rat SAD-a i Rusije, to nisu teme za to mjesto i ovaj trenutak. Mi smo trebali dati doprinos sukladno svojoj snazi i stavu koji se temelji na solidarnosti i nultoj toleranciji na ratnu agresiju. Neće se ništa dramatično dogoditi za Ukrajinu zbog ovoga, ali mi smo poslali lošu poruku.
- Kao iz topa ste ispalili da ste za pomoć Ukrajini. Nemate, očito, nikakve dileme?
- Nemam! A mi se oko tog sukoba i čiste agresije nemamo potrebe baviti teorijama zavjete i tko zna kakvim sve pozadinama. Ljudski i humano je pomoći napadnutome, na koncu i kao dio EU bismo trebali držati zajedničku politiku po tom pitanju. Ovdje se radi o teškom kršenju međunarodnog prava, svih konvencija, i na koncu taj rat je unio nesigurnost u čitav svijet. Mogli su lupati Plenkovića na sto drugih stvari, ali ne i na ovoj temi.
- Ima li Ukrajinaca koji su pronašli svoju sigurnost u Puli?
- Ima. Znam da u našoj Osnovnoj školi Vidikovac imamo četvero malih Ukrajinaca, izbjeglica iz ratne zone. Mnogi su, koliko čujem, potražili svoj dom u Puli.
- Znači li to da vam je Plenković, sa čijim ste stavovima oko Ukrajine podudarni, politički bliži nego predsjednik Zoran Milanović. Čije su vam politike bliže?
- Prije svega imam svoj put, ali vidim pozitivno kod obojice. Obojica se trude prikazati kao suvremeni suverenisti. I taj dio mi je u redu. Svatko od njih to prakticira i komunicira na svoj način, no onda dolazi do osobnih neslaganja koja onda postaju ozbiljan međunarodni problem za državu. Milanović je vrlo jasan i čvrst u odnosu na nacionalno važne teme, uz to iskazuje poštovanje prema domovini i braniteljima, pa iako je to promjena koja se dogodila dolaskom na vlast, poštujem to. S druge strane, Plenković je jako puno napravio po pitanju ekstremnih razmišljanja u stranačkoj politici. Nametnuo je mainstream put, inzistira na ekonomskoj stabilnosti i kvalitetnijem međunarodnom položaju Hrvatske, a izuzetno mi je blizak njegov zapadno-europski način razmišljanja, uz bliskost s SAD-om i Izraelom.
- Plenkovićeva Vlada i HDZ prema Istri i Puli pokazuju priličnu benevolentnost. Puno se državnog novca, više nego inače, preusmjerava u Pulu. Čemu to pripisati?
- Čini mi se, kako ja to vidim, da Plenković vodi računa o ravnomjernom ulaganju državnog novca u sve regije, neovisno tko je gdje na vlasti. I to je korektno. Lani, od preko 70 mojih putovanja, više od pola odnosilo se na Zagreb i ne mogu reći da su me dočekala zatvorena vrata ili da nas se zaobilazi. Vidio sam, iz prve ruke, da ministarstva i ministri žele pomoći. Nama ta pomoć treba za lukobran, rivu, četverotračnu cestu na Velom vrhu, revitalizaciju željeznice, državne nekretnine… Dio mog posla je i izboriti se u Zagrebu za interese Pule i tako ću raditi dok god budem u ovoj ulozi.
- Definitivno postoji relaksiraniji odnos ove gradske uprave prema Zagrebu i vladajućem HDZ-u nego što je to bilo u vrijeme vašeg prethodnika Borisa Miletića i IDS-a, koji su stvarali, po mom mišljenju, pretjerani animozitet naspram državne vlasti.
- To je bio dio predstave za nas birače. HDZ je markica koja u Puli i Istri sigurno ne nosi plus, a oni su gradili svoju priču na otporu HDZ-u prema vani, ali činjenica je da ih HDZ nikad tu nije ni ugrožavao. Meni se čini da je to bio više strateški odabir koji se naslonio na politički sukob dijelom i zbog HDZ-ove retorike i krivih koraka još iz 90-ih. Moj stav je jasan: mi sa Zagrebom aktivno surađujemo. Inzistiramo svakako na osnovnim vrijednostima koje krase naš grad neovisno tko bio na vlasti, no kao gradonačelniku su mi ispred svega projekti za koje tražimo i dobivamo pomoć, kao i oni koje ćemo nadam se tek otključati i nemoguće ih je riješiti bez kvalitetne suradnje s državom. Moja je dužnost kao gradonačelnika surađivati, tražiti sredstva i boriti se za svoj grad, a ne se trošiti na analizu svake riječi prije 30 godina, izgovorene od ljudi od kojih mnogi već dugo nisu među živima.
- Tko je onda, da zaključimo ovaj dio, više kriv u sukobu IDS-a i HDZ-a?
- Nisam ni IDS ni HDZ niti želim biti arbitar u tom sukobu. Vjerojatno, pomalo, i jedni i drugi. Tuđmanov govor u Pazinu početkom 90-ih ljudima u Istri sigurno nije najbolje legao. IDS je pak imao dobru narodnjačku politiku koju su Istrijani prepoznali i godinama podržavali, no potpuno zatvaranje vrata prema Zagreb se pokazalo pogrešnim. Osim što smo ostali uskraćeni za rješavanje kapitalnih, strateških projekata, stvorio se animozitet koji je onda korišten u političke svrhe, a nanio je štetu ovom kraju. Sredstva za vrtić, povrat imovine, obnova i izgradnja ključnih objekata… Rješenja na ta pitanja me zanimaju kad govorimo o ovoj temi. U ovako centraliziranoj državi sve je drugo korak natrag.