PULSKI GLADIJATORI MEĐU NAJBOLJIMA U SVIJETU. U rimsko doba ti su likovi bili kao danas Messi i Ronaldo

"Uvijek sam volio povijest. Borba pred publikom u amfiteatru je poseban gušt. Cijeli doživljaj je posebno lijep. Mogu se uživjeti u ulogu, ući u personu. Dlakav sam pa imam latinski naziv za medvjeda, a to je ursus", objašnjava nam 24-godišnji Mladen Orlandini iz Labina dok oblači svoj kostim za još jednu noć gladijatora u pulskoj Areni.

Ova je posebnija. Jubilarna 100. "Spectacvla Antiqva" koja je održana pred nesvakidašnjom mlađahnom publikom sazdanom od pulskih prvašića i njihovih roditelja kojima je Arheološki muzej Istre, kao nositelj organizacije programa, poklonio ovaj dobro uhodani spektakl za početak školske godine.

Da, dobro je to uhodana ekipa. Moćni i žestoki momci i manje žestoke žene. Ima ih između 65 i 80 sudionika - gladijatora, izvođača koji se amaterski bave glumom. Iza pozornice ili zidina Arene atmosfera je kao u kazalištu. Kostimografi spremaju kostime. Doduše, kako koje, jer oklop teži od 30 kila kostimografkinja Nataša Banko teško da će podignuti. Pegla haljine za ženski dio ekipe. No, kod muškaraca je puno kompliciranije, možda preciznije, teže se odjenuti. Njih je više. Oni su, uostalom, glavni nositelji cijelog spektakla.

Mladen s početka priče priprema se za nastup. Omata se poput starog Rimljanina u identičnu repliku odijela koje nosi ispod teškog oklopa. Pokazuje štit s oznakom medvjeda dekoriran božicama.

- Kada bi netko drugi uzeo moj štit, on bi mu zasigurno poslužio, ali mu ne bi odgovarala simbolika. Dekor je napravljen na osnovu osobe, a gladijatori su u to doba bili kao profesionalni boksači. To su zapravo bili profesionalni sportaši. To ti je kao da danas imaš Messija i Ronalda. Tada je to bilo - imaš ursusa ili orfo lembusa. U današnje vrijeme za tu bi borbu bio jumbo plakat i ljudi bi znali da je to pravi spektakl, slikovit je nezaposleni elektrotehničar s diplomom pulske politehnike koji se u pulskom amfiteatru bori već godinu dana.

I uživa u tome. Baš kao i ostali. Đemil, 41-godišnjak, kuhar po struci, ne krije zadovoljstvo sudjelovanja u bilo kojoj ulozi - od roba do publike.

- Došao sam jedanput, vidio što rade i rekao vojniku daj mi mač. On mi dao i ja sam počeo vrtjeti prvo lijevom pa desnom rukom i nakon toga mi je rek'o dođi vamo na trening. Ja doša i ostao, eto, sedam godina. Ima dosta improvizacije, svi radimo sve, oduševljeno komentira.

Svatko ima svoju ulogu - i amateri i profesionalni glumci poput Šandora Slackog. U ulozi je starog rimskog voditelja, tzv. praeka koji je, pojašnjava nam, pričao u ime cara koji se ovdje nije udostojio progovoriti jer je već njegovo prisustvo bilo dovoljno. Šandor, budući da se bavi glumom, zna što je pozornica i bez ustezanja kaže da je ovo najljepša scena na svijetu. Ne improvizira, već kao glumac ima strogo definiran tekst koji potpisuje Petra Blašković.

- Sve scene i cijela predstava je vrlo pažljivo izrežirana, tekst je napisan vrlo profesionalno u suradnji s povjesničarima, tako da dajemo i točne informacije. Poanta je ne samo da zabavimo, već i naučimo nešto našu publiku. Cijeli spektakl je, zapravo, zabavno-edukativnog karaktera, veli Šandor koji se za našeg razgovora još nije odjenuo u kostim. I ne mora žuriti jer ne nosi oklop.

Dok je tekst definiran, borbe se baziraju na improvizaciji. Objašnjava to Miloš Ilić, trener u gladijatorskoj školi, koji i sam sudjeluje u gladijatorskim borbama.

- Borbe su slobodne i sve je improvizacija. Teže je uvježbati koreografiju nego slobodnu borbu. Slobodnu borbu treba samo uvježbati da bi bio siguran u obrani i napadu i to onda može dobro izgledati. Ako uvježbavaš koreografiju, tko će zapamtiti milijun pokreta, pa i te borbe relativno kratko traju. Ono što je kontradiktorno je to što u dogovorenim borbama ima više ozljeda, dok si kod slobodne borbe siguran i čuvaš protivnika, kaže trener.

Veli da ozljeda nema, bilo ih je nešto u manjoj mjeri, a sada pokoji slomljen prst, koji nam pokazuje gladijator koji se došao odjenuti. A to nije lako. U punom smislu te riječi. Njihova je oprema teška oko 25 kilograma, a najteža bude i po 50 kilograma. Kaže da su treninzi u vidu borilačkog zagrijavanja s palicama i štitovima, a u borbi sudjeluje 12 gladijatora. Ilić priča o počecima i otkriva da pulski gladijatori spadaju među najbolje u svijetu.

- Nama su instruktori bili Talijani iz jedne od ponajboljih talijanskih škola s iskustvom od 30-40 godina. Stvarno su maheri u tome. Budući da sam trener borilačkih sportova, odmah sam prepoznao kvalitetu i mi smo ubrzo postali najbolja škola u svijetu po prezentacijama borbi, otkriva Ilić.

Treniraju tri puta tjedno i svi su gladijatori mahom iz borilačkih sportova. To je u početku bio cilj, ubacuje se u priču Mario Peruško, voditelj gladijatora i jedan od čelnih ljudi koji su, u suradnji s Arheološkim muzejom Istre i Turističkom zajednicom Pule, osmislili ovu manifestaciju 2012. godine.

- Imali smo razne pokušaje. Prvo smo ciljali na sportaše. No, čovjek mora imati i osjećaj za scenu. Probali smo sa studentima povijesti koje to može zanimati, ali je njima to bilo pregrubo. Tako smo došli do neke ekipe koja funkcionira već dosta dugo. Gledamo da evoluiramo, da se mijenjamo i prilagođavamo jer ovo je dobar proizvod, kaže Peruško.

Ističe da se od početka samofinanciraju, što je i cilj priče.

- Svaki od nas voli neki dio povijesti. To je kombinacija sporta, društva i povijesti. U biti je to jedna igra i zabava, zaključuje Peruško i kreće u prozivku gladijatora.

Povjesničaru Davidu Orloviću, koji se sprema za nastup, povijest je poziv koji je ovime pretvorio i u zabavu.

- Nisam gladijator, ali sam tehničko osoblje toga doba. Nosač sam poginulih ili ranjenih gladijatora u borbi, kako bi se to kod nas reklo pizzicamorti, zadovoljno će. Voli kulturu i oživljavanje stare povijesti. "Ovo je jedan predivno režiran i autentiziran događaj, a meni osobno izrazito zabavan", kaže profesor povijesti koji ljetne praznike koristi za glumu u antičkom spektaklu. Učenici su ga u transformiranoj ulozi vidjeli u duhu 21. stoljeća, dakle samo na Instagramu i naravno - lajkali.

Ljetne ferije pogoduju i Elizabeti Pavlović, profesorici etike i sociologije u pulskoj gimnaziji. Od prvog je dana u "Speqtaqvlu Antiqvi". Ako joj netko kaže da je carica, ona to doista i jest - u pulskoj Areni.

- Dodijeljena mi je uloga carice i dobro sam se snašla u toj ulozi, a i promijenila sam tri cara. Carevi se mijenjaju, ali ja sam postojana, šali se. "I ja improviziram - hoću li se umiljavati caru, hraniti ga grožđem, poljubiti ga ili biti ljuta", veli i napominje da je ranije već sudjelovala u projektima Istra Inspirita tako da je ovaj spektakl neka poveznica oko svega toga. "Ovo je krasna promocija ove naše divne i prekrasne Arene, šeste u svijetu, vrlo specifične građe, strukture i arhitekture", zadovoljno će dok joj vizažistica Ivna Bevanda daje onaj poseban sjaj dostojan carice. "To je cijeli ritual. Te luksuzne boginje, kozmete su njegovale te žene koje nikada nisu izrazile nesređene i nenjegovane", otkriva nam.

Spremna je i Manuela koja je iskustvo ulične zabavljačice i žonglerke s vatrom upotrijebila i u ovom spektaklu. "Puno je ljudi i odličan je osjećaj nakon korone", primjećuje dok se sprema za 100. nastup pred fino popunjenom Arenom.

Da je ovo zabava za cijelu obitelj, i s jedne i s druge strane pozornice, dokazuje i obitelj Todorović. Jasna Todorović profesorica je u pulskoj osnovnoj školi. "Amaterski sam se bavila glumom i počela glumiti u ovom spektaklu, potom sam povukla i muža koji je sada, eto, sudac u borbi, a ja sam mima", veli dok grli malog Mara koji će se jednoga dana zasigurno priključiti ovoj družini.

- To su sve lokalni dečki i cure. Svi su plaćeni za to. Svi dobiju džeparac. To je jedna lokalno producirana priča kojih malo ima u Puli, zato i jest bila ideja da 100. izvedbu poklonimo građanima Pule jer se sve manifestacije događaju ljeti, pa smo odlučili pozvati škole i nije nam bitno zaraditi, veli Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre. Nada se da će se iduće godine ponoviti isto. "Duboko se nadam da će mjere tada biti puno manje ograničavajuće, tako da bismo mogli pozvati sve škole. Bilo bi divno imati svih 11 pulskih osnovnih škola s 3.000 ljudi u publici", nada se Komšo.

Veli da je projekt započeo prije desetak godina kroz dogovor, razmišljanja i želje Turističke zajednice, Arheološkog muzeja i Javne ustanove Pula Sport.

- Razmišljali smo na koji je način moguće prezentirati Pulu. Naime, postojale su gladijatorske škole u Italiji na različitim mjestima, ali ih nije bilo u amfiteatru. Mađari su radili prijašnjih godina prezentacije, ali je to bilo karnevalskog tipa, neutemeljeno na znanstvenim podacima, pa smo htjeli dobiti program koji je povijesno utemeljen i da se događa na lokalnoj bazi, u samoj Areni. Kontaktirali smo jednu od najboljih talijanskih gladijatorskih škola koje su počele obučavati naše ljude. Inicijalna je ideja bila da sve to možda preuzmu studenti povijesti iz Pule. Čak sam se i ja okušao u tome pa mi je nastradao jedan kralježak. Ne se tući s gladijatorima, nikako, šali se ravnatelj Arheološkog muzeja.

Na kraju su s dečkima koji se inače bave borilačkim sportovima okupili jezgru te formirali udrugu Spectacula Gladiatoria. Osmišljena je podloga, tipovi gladijatora, počela se nabavljati oprema, replike i kopije autentičnih nalaza s arheoloških lokaliteta i 2013. godine je krenula prva sezona.

- Nismo znali kakav će biti odjek, no već na početku se pokazalo da to zaista ima svoju i čar i publiku i da je kombinacija gladijatora i Arene postala velik magnet - na predstavama je znalo biti i do 3.000 gledatelja. S gladijatorima smo gostovali na raznim događajima i sudjelovali u snimanju francuskog i engleskog dokumentarca. Ispostavilo se da smo stvorili zanimljivu priču, zanimljiv brend kroz priču o oživljenoj povijesti koja je znanstveno utemeljena te se njome dobro prezentira priča grada Pule. Da sve to skupa ima dobru prođu, pokazuje i ova 100. izvedba, kaže Komšo.