Za putovanje Pulom ne treba mi vremenska kapsula, krećem od ruba, zanemarene prelijepe zgrade željezničkog kolodvora i katapultiram se u 1876., kad je zdanje podignuto, čime je zaokružena južna dionica pruge od Divače do Pule. I vibra je ovdje, dok prolazim ispod gustih krošnji Kolodvorske ulice, gotovo meditativna, sasvim drugačija nego u drugim, histeričnim dijelovima grada

Zvizdan je opako zažario asfalt, mozak mi se rasteže kao žvaka, no umjesto ljetne hibernacije negdje u debeloj hladovini, uz lagano štivo, s nogama u moru i pokretima gmaza, moram zdumati reportažu o turistu u Puli. Ne, to nisam ja, ja sam Hans koji s kartom grada u rukama, u kaki hlačicama, s plastičnim sandalama i slamnatim šeširom na glavi, dok mu se znoj slijeva niz lice, obilazi gradske znamenitosti, restorane, zanimljivosti. Za našeg protagonista nema blažene sieste ni zlatnog pravila da po pripeci radiš samo ono što moraš, a obilaske i vožnje biciklom u podne ostaviš za jesen.

Za putovanje Pulom ne treba mi vremenska kapsula, krećem od ruba, zanemarene prelijepe zgrade željezničkog kolodvora i katapultiram se u 1876., kad je zdanje podignuto, čime je zaokružena južna dionica pruge od Divače do Pule. I vibra je ovdje, dok prolazim ispod gustih krošnji Kolodvorske ulice, gotovo meditativna, sasvim drugačija nego u drugim, histeričnim dijelovima grada. Nekad reprezentativne vile Münz, koje je od gradskog kupališta u luci prije stotinu godina dijelilo tek nekoliko desetaka metara danas sjaje ocvalom ljepotom, baš kao i hotel Riviera koji bi uskoro, ostvare li se nakane Arena Hospitality Groupa, mogao postati de luxe art hotel u kojem će oživjeti duh secesije i slavnih gostiju koji su ondje boravili. Guštat ću tad u kavi na najljepšoj terasi u gradu s ekskluzivnim pogledom na zelenilo i zaljev.

Eine pifo, bitte

Da bi čovjek koji se prvi put nađe u nekom mjestu spoznao tko ovdje živi i tko je živio prije stotinu godina, prvo se mora susresti s mrtvima. Mornaričko groblje, smješteno na suprotnoj strani grada, obići ću na koncu rute, u Monte Ghiro u drugom điru.

Arena je svakako najspektakularnija znamenitost koju Pula može ponuditi turistu, stoga čudi što takav prvoklasan spomenik kulturne baštine zbog neodgovornosti vlasti i zazidavanja dijela zidina nije na UNESCO-voj listi.

Nastavljam dalje, sad me već opako more glad i žeđ i trebalo bi nešto prigristi: stižem u opskurnu Kandlerovu ulicu načičkanu ugostiteljskim objektima, bolje rečeno prčvarnicama iz kojih se širi miris užegla ulja. Nabadam po razlokanim kamenim pločama, pazim da ne uganem zglob. Preko puta lijepih venecijanskih palača stoje vrebači naivnih turista poput mene. Čujem da zbog nekakvog propisa, gradske odluke, čega li, više ne smiju potezati ljude za rukav, no u pronicljivom pogledu čovjeka u bijeloj košulji i crnim hlačama vidim da nisam turist od kalibra. Čovjek na ulazu u lokal izaziva nelagodu i svraća me s rute prema Katedrali, uz čiji je trijem, u samom parku, obližnja konoba smjestila terasu.

"Eine pifo, bitte", kažem konobaru. Neobičan je taj spoj komercijalnog i sakralnog, piva i Boga: sjećam se kad je prije nekoliko godina jedan župnik, iznajmivši trijem župnog dvora prodavaču šlapa i luftmadraca, izazvao neviđen bijes lokalne zajednice. U ovom trenutku, iznemogloj od žeđi, pasalo bi mi čak i smjestiti se u gustu hladovinu prelijepog trijema, gdje bih mogla razmišljati o Bogu i nečistim silama, Argonautima, a mogla bih se i teleportirati u Maroko gdje bih, u društvu Herculea Poirota, u finom lanenom odijelu ispijala mlaki čaj od metvice, dok nam iznad glava vitla teška elisa ventilatora.

Usprkos naglom uzletu turizma, prelijepi pulski usponi koji vode u samo srce stare jezgre, Kaštel s Povijesnim muzejom, galerijskim prostorom Sveta srca, zgradama s pričom i drugim znamenitostima, desetljećima su zapušteni, oronulih fasada i zapravo nitko nije ništa poduzeo, izuzev nekoliko iznimaka, da se i taj dio jezgre revitalizira i barem približi perjanici turizma Rovinju. U strogoj jezgri spretno se, oku vidljivi, izmjenjuju zanimljivi povijesni slojevi Pule. Ne stanu u reportažu.

Gradska kucavica

Nastavljam dalje, preko Foruma čiju sliku uokviruje Augustov hram, no kad je riječ o hrani, rukovodim se preporukama s Tripadvisora, stoga Forum zaobilazim u širokom luku i zaustavljam se u ljupkom street food restorančiću Hook&Cook gdje uživam u srdelama i hamburgeru od tune. Precijenjenom, doduše, stoji visokih 78 kuna, dok su kalamari cijelih 88 kuna. Za ozbiljan, kvalitetan ručak valja potegnuti izvan središta grada, no za nj treba izdvojiti pozamašan iznos, što meni u ovom trenutku nije prioritet. Dobar steak po pristojnoj cijeni pojest ću u restoranu Kantina u blizini trbuha grada koji privlači gomile turista poput mene. Oni, po preporuci lokalaca, biraju domaće namirnice, a koje su domaće tek trebaju naučiti jer je među piljarima puno nakupaca. U secesijskom zdanju tržnice, koji u izvornom obliku na istom mjestu stoji od 1903. godine, kod Kadre ću pojesti dobar ćevap u lepinji s gomilom kapule da otjeram zle sile. Baš me briga što sam na Mediteranu i slušam mantru o srdelama. Za mene dolazi u obzir sve osim riže na mlijeku i kaštradine.

Flanatička ulica, koja povezuje trbuh grada i Portaratu, kucavica je grada, ondje se u špici morate potruditi da se ne spotaknete ili zapletete u nečije noge. Ovdje se izmjenjuju ulični svirači i prosjaci, prodavači magle i baršunastih mehaničkih psića koji hodaju i laju. Svatko je zauzeo stratešku poziciju, na pristojnoj udaljenosti, da ne krade kruh drugom. Jedan od njih priča nam da ga je konkurencija otjerala. Ipak, nije ovo Rim, gdje ćeš, ne nestaneš li sljedeći dan nakon upozorenja, nestati u crnoj rupi. Turisti rado posjećuju i sajam antikviteta u Ciscuttijevoj ulici, gdje mogu nabaviti komad starog namještaja, porculana, raritetnih stripova poput Astera Blistoka koji je nekad izlazio u popularnoj Stripoteci. Sale Veruda, svojevrsni brend Pule, sa svojim je retro longplejkama preselio iz Flanatičke nekoliko stotina metara niže, u jedan od uspona. Starogradski prsten sa Slavolukom Sergijevaca, Herculovim vratima, crkvicama i drugim znamenitostima glavna je ruta većine turista, no Pula može ispričati puno više o svojoj povijesti, ličnostima, arhitekturi.

U Pulu je 1904. godine stigao književnik James Joyce koji je u Berlitzovoj školi stranih jezika smještenoj u zgradi na Trgu Portarata predavao engleski jezik, a ondje se danas nalazi njegov brončani kip, djelo kipara Mate Čvrljka. Tu je i kafić Uliks, nazvan po najslavnijem djelu slavnog pisca. U obližnjoj zgradi prije nekoliko je godina jedan poduzetnik otkupio privatne stanove i otvorio hostel "Joyce". Pisac je upravo u Puli započeo svoju životnu odiseju europskim gradovima, ili, kako ju je nazvao, dobrovoljno izgnanstvo, s postajama u Trstu, Zürichu i Parizu. Slobodno vrijeme provodio je pišući, redovito posjećujući tad najpopularniju kavanu Miramar na Rivi. To će biti moja sljedeća postaja, zamišljat ću kako su Joyce i Nora Barnacle u dugim večerima ondje čavrljali i čitali pariški Figaro. Sve dok nakon četveromjesečnog boravka nisu napustili grad za koji je Joyce rekao da je dosadan i zamoran. A koji je maksimalno komercijalizirao pisca koji je prezirao novac. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Povezane vijesti

• MA KOJA KORONA: Nema tog virusa koji bi preživio rakiju, češnjak i Bajićevu masku
• FOTOREPORTAŽA / Naši reporteri zašli su u Zerostrasse i na Kaštel napraviti priču i u trenu su se pretvorili u turiste!
• Najbolju reportažu na HRT-u prošle godine napravio je Puljanin Marko Percan. Pogledajte o čemu se radi