PIŠE ROBERTO RAUCH
Crno-bijeli ustaški svijet
Svanuo je i taj dan, radosno je pomislio dječak kada je ustao. Bio je svjestan koliko je 10. travanj važan u njegovoj obitelji, tretira se kao blagdan. Znao je da će ga u dnevnom boravku dočekati miris janjetine, iz zvučnika će tiho dopirati stihovi Anice Kninske kraljice, na zidu biti svečano izvješena hrvatska zastava s prvim bijelim poljem. Majka je još dan prije stavila gajbu pive u frižider, zbog čega je otac već od jutra bio dobro raspoložen. Barem je tako trebalo biti. Istina, dočekao ga je spomenuti miris, pjesma piromana koji će zapaliti dva-tri srpska štaba, pa čak i zastava, ali otac nipošto nije dobro raspoložen. Umjesto da sinu veselo čestita 80. obljetnicu proglašenja Nezavisne države Hrvatske, tisućljetni san stvaranja hrvatske države, namrgođeno je čitao novine. Zagnjurio se u tekst o prijedlogu koji bi se do kraja svibnja trebao naći na raspravi u Saboru. Njime se, naime, traži zabrana javne uporabe ustaškog pozdrava "Za dom spremni" te "isticanje obilježja nacionalsocijalizma, fašizma, ustaškog i četničkog pokreta ili režima". Ozlojeđen takvom besmislicom, otac je odbacio novine, otpio gutljaj pive i obijesno podrignuo.
