Koalicija stranaka koju čine Možemo: Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Rada Borić, Katarina Peović, Zorislav Antun Petrović (Snimio Damjan Tadić/Cropix)
U budućim sazivima Skupštine Istarske županije, gradskih i općinskih vijeća potreban je ujedinjeni zeleno-lijevi blok koji će oporbu potaknuti na produktivniji rad, vladajuće obvezati na promjene, istovremeno provući „istarski Zakon o obnovi“ i na dnevni red napokon nametnuti hitno rješavanje gorućih lokalnih problema poput nefunkcionalnog Županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun, neplanskog širenja gradova, neodrživog turizma, klijentelizma i afera s prenamjenama zemljišta
Pokazali smo da sa četiri od 51 zastupnika u gradskoj skupštini možemo napraviti darmar, a to isto ćemo pokazati i u Saboru, najavila je usred kampanje za parlamentarne izbore jedna od čelnica zeleno-lijeve koalicije Možemo!, a sada saborska zastupnica Sandra Benčić. Obećanje je brzo provedeno u djelo. U samo tri mjeseca zeleno-lijevi blok prodrmao je Sabor. Jasnom i pripremljenom argumentacijom, konkretnom i oštrom retorikom vladajućem su HDZ-u pokazali da ne namjeravaju biti umrvljena, suhoparna i neuvjerljiva oporba na kakvu ih je navikao SDP. Štoviše. Zbog svojeg su angažmana veća prijetnja upravo autodestruktivnom SDP-u, nego od krajnje desnice očišćenog HDZ-a Andreja Plenkovića.
Parlamentarni uspjeh koalicije šest stranaka - Možemo!, Radničke fronte, Oraha, Za grad, Zagreb je naš i Nove Ljevice – došao je kao iznenađenje jedino neupućenima u političke prilike u Zagrebu. Gradonačelnik Milan Bandić zasigurno nije među takvima. Ako mu je itko u posljednje tri i pol godine uspio zagorčati život i naočigled ga pretvoriti u vlastitu promuklu i nesuvislu blijedu sjenku, onda su to zastupnici lijevog bloka u zagrebačkoj gradskoj Skupštini. Među njima se posebno nametnuo već potvrđeni kandidat za gradonačelnika Zagreba i čelnik platforme Zagreb je naš! Tomislav Tomašević, jedna od liderica Nove Ljevice Rada Borić te najisturenije lice Radničke fronte i njihova kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke Katarina Peović.
O Bandiću se već mjesecima govori u prošlom svršenom vremenu. Pa iako u politici, istina, nikada nije mudro podcjenjivati, izvjesno je da je potvrda o kraju njegove dugogodišnje vladavine Zagrebom stigla u obliku rezultata srpanjskih parlamentarnih izbora: Tomašević je u prvoj izbornoj jedinici osvojio 19.604 preferencijalnih glasova, više od SDP-ovog Davora Bernardića i predsjednika zagrebačkog SDP-a Gordana Marasa zajedno, daleko više od Bandića, kojeg je zaokružilo tek 1.789 birača. Sličan je debakl doživio i SDP-ov bastion Rijeka, gdje je Peović potukla aktualnog gradonačelnika Vojka Obersnela.
Priča s novom (i trenutno jedinom) snagom na hrvatskoj ljevici počela je, dakle, na ulicama Zagreba. Građanskim aktivizmom i borbom za javni interes. Bez jeftinog provociranja i populizma. Entuzijazmom obrazovanih ljudi različitih struka, intelektualaca kakvih su se odrekli u SDP-u, a u HDZ-u nikad nisu ni cijenili. Neumornim radom, iz iskrene želje za obranu javnog dobra, s konkretnim rješenjima. I to je modus operandi kojeg stranke ljevice ususret lokalnim izborima iduće godine namjeravaju preliti na ostatak gradova i općina u zemlji, kao što su to učinili kad su od upozoravanja na nepravilnosti sa zagrebačkih prometnica s transparentima u rukama stasali u sukreatora politika u Saboru.
Nedavno su se, međutim, pojavile naznake da je koalicija pred raskolom. Prije otprilike deset dana jedan od osnivača Radničke fronte Mate Kapović na svojem je Facebook profilu objavio da Možemo! ne namjerava podržati kandidaturu Katarine Peović u Rijeci jer žele raditi na vlastitom identitetu i profiliranju. Posljedica te odluke automatsko je povlačenje podrške Radničke fronte potencijalnoj kandidatkinji stranke Možemo! za gradonačelnicu Pule, donedavnoj predsjednici Zelene Istre i dugogodišnjoj aktivistici Dušici Radojčić.
U Radničkoj fronti revoltirani su i to s punim pravom. Prvo, Katarina Peović trenutno doista jest najlogičniji izbor za pohod na Obersnelovo nasljeđe. Drugo, koalicija u osmoj izbornoj jedinici - Istri i dijelu Primorske-goranske županije - nikad ne bi osvojila saborski mandat bez Radničke fronte. Naime, od 14 kandidata na toj listi, 11 ih je iz redova RF-a. Treće, osnivanje podružnica Možemo! i Nove Ljevice u Istri tek je u povojima, pa bi se članovima, glasačima i simpatizerima koalicije ova nagla odluka međusobnih uskraćivanja potpora mogla činiti amaterskim i cirkusantskim potezom, nezrelom porukom razjedinjenja, čak i prije nego se išta opipljivo uopće formiralo i otpočelo s konkretnim radom. To nas dovodi do četvrtog – s osnivanjem tih lokalnih organizacija kasni se i to debelo.
Za razliku od ostalih lokalnih i regionalnih jedinica samouprave, u Istri na vlasti nije ni SDP, ni HDZ, ni Milan Bandić. Ovdje neprikosnoveno vlada IDS, stranka koja je tijekom tri desetljeća postojanja između sebe i teritorija kojim politički upravlja uspjela povući znak jednakosti, a potom to brendirati, plasirati i politički unovčiti s ove i s one strane Učke kao kakav autohtoni proizvod.
Govoreći nedavno za naš list Sandra Benčić zorno je ilustrirala nekoliko problema zbog kojih Možemo! ni u najluđim snovima ne bi koalirao s IDS-om: klijentelizam, afere s prenamjenama zemljišta i korištenjem javnih dobara. Ukratko, sve s čime se koalicija već dugi vremenski period, nekad kroz civilni aktivizam, a posljednjih godina kao politička opcija, bori u Zagrebu, gdje im je za kopernikanski obrat u raspoloženju birača bio potreban čitav jedan izborni ciklus plus vidljivost koju trenutno uživaju kroz rad u Saboru.
IDS, ništa manje važno, djeluje jedino u Istri i svi su njihovi resursi - financijski, ljudski i simbolički - usmjereni na održavanje vlasti u gradovima i općinama Istarske županije zbog čega su već u startu u velikoj prednosti. U nedavnom razgovoru s jednim IDS-ovcem potpisnici ovog teksta je u više navrata napomenuto da "IDS ništa ne prepušta slučaju" i da "Stranka u nijedne izbore, a najmanje lokalne, ne kreće bez da je prije toga provela i po nekoliko anketa o izbornoj preferenciji stranaka i potencijalnih kandidata, što vlastitih, što tuđih, kod birača".
S time je, može se zaključiti, jako dobro upoznata i Dušica Radojčić, koja se još prije godinu dana u jednoj telefonskoj anketi, za koju se tada špekuliralo da je IDS-ova, našla među ponuđenim kandidatima za gradonačelnicu Pule. U otprilike isto vrijeme aktualni je pulski gradonačelnik Boris Miletić nagovijestio da bi se mogao povući s te funkcije i da bi se na sljedećim lokalnim izborima možebitno kandidirao za župana. Nedavno je pak za naš list rekao da su se otada "okolnosti dramatično promijenile" i da će o njegovoj ulozi odlučivati tijela stranke.
Postrance sada činjenica koju naš sugovornik iz IDS-a ističe, a to je da se "U IDS-u ništa zaista ne odlučuje na tijelima stranke“ i da su „sve odluke zapravo odluke jednog čovjeka", realnost je takva da je u Istri IDS uvijek korak ispred svojih protivnika. Njihovo sjedište je ovdje, a ne u Zagrebu. Njihova čvrsta mreža interesno povezanih ljudi, njihova vojska glasača i glasačica, njihova glava i rep, pažnja, fokus i jedini cilj su ovdje, u Istri, na jednom mjestu.
S druge strane, formiranje lokalnih podružnica stranaka zeleno-lijeve koalicije Možemo! (a možda posebno upravo stranke Možemo! koja u Saboru drži četiri od sedam zastupničkih mjesta koalicije što joj omogućava najveću vidljivost) jednako je važno za lokalne izbore u Istri kao što je to bilo važno ljetos za Hrvatsku pred parlamentarne izbore. Osim razvijanja demokratičnosti, razbijanja mita o SDP-u kao lijevoj, a ne centrističkoj stranci, i IDS-u kao jedinoj koja uistinu mari za lokalne interese, antifašizam, toleranciju i multikulturalnost, tu je i animiranje jednog sasvim novog biračkog tijela. Potonje će, izađe li koalicija na lokalne izbore, u konačnici najviše štete napraviti upravo IDS-u koji, baš kao i HDZ, pokazuju tako rezultati svih dosadašnjih lekcija, najviše profitira na izrazito niskoj izlaznosti birača.
Realizacije najave o razjedinjenju političke snage koja se uspješnom pokazala upravo zahvaljujući sinergiji njezinih u maločemu različitih, a u mnogočemu sličnih sastavnica, vrlo bi vjerojatno i veoma brzo značila i kapitulaciju u istarskoj političkoj areni. Eliminacija Radničke fronte ne bi zeleno-lijevom bloku donijela ništa dobroga. Potpirila bi, međutim, ranije insinuacije o RF-u kao utegu, radikalnom „lijevom balastu“ koji koaliciji otežava proboj i dobar položaj na sceni, uglavnom nametnute od medijskih autora neoliberalne preferencije. Mate Kapović dobro primjećuje kada kaže da mu nije jasno što je to radikalno u saborskim istupima o zalaganju za radnička prava Katarine Peović.
Nije dobro odricanje od stranke koja se zalaže za deprivilegirane građane i građanke, koja je ujedno djelomično zaslužna za uspješan koalicijski parlamentarni rezultat, a istovremeno je prava protuteža SDP-ovoj politici trećeg puta i u Istri. Za razliku od ostalih partnera, ima kakvu-takvu organizaciju te je, kao i aktivistička imena koja se spominju kao možebitna buduća lica Možemo! i Nove ljevice, upoznata s lokalnim problemima. I zašto, uostalom, forsirati već toliko puta viđenu diskrepanciju, razdor koalicije, kada jedinstvo zasad tako dobro funkcionira?
U budućim sazivima Skupštine Istarske županije, gradskih i općinskih vijeća potreban je ujedinjeni zeleno-lijevi blok, opcija koja će oporbu potaknuti na produktivniji rad, vladajuće obvezati na promjene, istovremeno provući „istarski Zakon o obnovi“ i na dnevni red napokon nametnuti hitno rješavanje gorućih lokalnih problema poput nefunkcionalnog Županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun, neplanskog širenja gradova, neodrživog turizma bez vizije okrenutog isključivo devastaciji i betonizaciji prirodnih dobara, rasta broja nesigurnih prekarnih i sezonskih radnih mjesta i, kao što je naglasila Benčić, klijentelizma i afera s prenamjenama zemljišta. Samo jedinstvena lijeva koalicija, sastavljena od kombinacije već iskusnih i sasvim svježih imena, u Istri može provesti isto što i u zagrebačkog gradskoj Skupštini i Saboru – darmar.