(Neja Markičević/CROPIX)
Nakon svršetka rata 1995. i promjene vlasti 2000., mislili smo da će revizionizam i ustašonostalgija postupno gubiti na snazi i naposljetku nestati. Sanader i Kosor su jasno bili uz antifašizam, a fizički je bilo i sve manje onih koji su živjeli u NDH i održavali tu endehazijsku nostalgiju. No, vidimo da ustašonostalgija jača. Moram priznati da sam se teško prevario u prognozama
Povijesni revizionizam nije isključivo hrvatski proizvod, ali je u Hrvatskoj naišao na izuzetno plodno tlo. Tako posljednjih godina možemo čuti da je Jasenovac bio lječilište u kojem su izvođene Tijardovićeve operete, a da su partizani tek poslije 1945. pretvorili to mjesto u logor za ubijanje. Dug je spisak sličnih besmislica kojima se kontaminira Hrvatska. S druge strane, ozbiljni znanstvenici i povjesničari dobro znaju koje su opasnosti sličnih manipulacija, prije svega u dnevno-političke svrhe, i koje se zlo time može postići. I koliko je težak put da povijesna istina dobije svoje pravo mjesto, bez zloupotreba onih koji žele silom promijeniti povijest.
Profesor Ivo Goldstein ide u red najistaknutijih hrvatskih povjesničara, a autor je velikog broja knjiga koje su pobudile pažnju javnosti, poput one posljednje o logoru Jasenovac. Ujedno je i bivši diplomat, veleposlanik naše zemlje u Francuskoj. Nakon povratka iz diplomacije, nastavio je sveučilišnu karijeru i pozorno prati sve ono što se danas događa u Hrvatskoj, pa i pokušaje da se NDH prikaže u lažnom svijetlu, što revizionisti godinama čine.
"S današnjom razinom ustašonostalgije, koja se prelijeva u animozitet prema drugima i drukčijima, što užasno loše djeluje i na međunacionalne odnose, mi u Europsku uniju sigurno ne bismo ušli", kaže dr. Goldstein u razgovoru za Glas Istre.
- Vidite li u Hrvatskoj političara koji bi imao tu snagu koju su u prošlosti imali Adenauer, Willy Brandt, Schuman, da se suprotstavi povijesnim revizionistima, da zaustavi mržnju, da okrene novu stranicu u knjizi suradnje i sa susjedima, pogotovo onima s kojima nas povijest nije mazila?
- Da, apsolutno. Pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima bi i Andreju Plenkoviću olakšala realizaciju proeuropskih koncepcija i politika. Na primjer, mi imamo bazični problem u odnosima sa Srbima, ni četvrt stoljeća nakon završetka rata pomirenje se ne nazire. A trebalo bi se dogoditi nešto po obrascu izmirenja između Nijemaca i Francuza poslije Drugog svjetskog rata.
- Zar ne bi kohabitacija između Milanovića i Plenkovića bila problem?
- Ne vidim razloga tome. Imali smo već kohabitaciju hadezeovskih vlada i lijevo liberalnih predsjednika koje su dobro funkcionirale, pogotovo u vrijeme Mesića i Sanadera, kad su pomaci nabolje bili najvidljiviji. A i revizionizam je u to doba bio jako stišan.
- Mislite li na oštre poteze Ive Sanadera kada je preko noći dao da se sruše spomenici ustaškim zločincima?
- Sanader je otišao u srpsku kuću, čestitao je pravoslavni Božić te je po kratkom postupku srušio spomenike Budaku i Francetiću. A ustašonostalgičarima je Sanader u Splitu rekao: "Vama bi Hajduk igrao u talijanskoj ligi ako vam to odgovara". O Mesićevim istupima ne treba trošiti riječi. Takvi su postupci pridonosili smirivanju ustašonostalgije, što nam je otvaralo put u EU.
- Često se stječe dojam da antifašizam kao da više ne postoji u Hrvatskoj?
- Antifašizam nije umrla biljka, ali je u velikim opasnostima. To se događa zato što su u opasnosti i drugi liberalno-demokratski fundamenti, ne samo hrvatskog, već i europskih društava.
- Zbog čega se to dešava?
- Prije svega zbog dugotrajne krize u mnogim EU zemljama. Ta kriza nije samo rezultat niskog standarda mnogih građana EU-a, nego još i više posljedica atmosfere pesimizma, beznađa, besperspektivnosti. Mnogi se boje za svoju budućnost. Otuda te frustracije i atmosfera koja pogoduje manipulatorima i mistifikatorima. Tu mislim na proizvodnju lažnih vijesti, na populizam, na javno propagiranje najnižih strasti. Nažalost, sve to nije hrvatska specifičnost, već integralni dio političkog života i najrazvijenijih svjetskih demokracija.