U životu neke sredine postoje brojni dobri ljudi koji su u svom vijeku puno korisnog napravili za svoje okruženje. Vrijednosti djela mnoštva takvih ljudi protokom godina ostane negdje zapisano u kronikama društva, što će neumitno prekrivati naslage prašine koje vremeplov ostavlja za sobom. I u onim epohama kad je život bio neusporedivo sporiji, dopuštajući ljudima da se više druže, razgovaraju, diskutiraju te jednostavno opipljivije doživljavaju trenutak, i tada je svaki generacijski slijed preslagivao i udaljavao ranije. Životni ciklusi. No, bilo je to, pogotovo iz današnjeg kuta gledanja, kudikamo humanije doživljavanje. Respektiranje prošlih pozitivnih aktera i djela, neovisno o dimenziji i kriteriju vrijednosti, značilo je i samopoštovanje društva te odražavanje tih vrijednosnih sustava koji su nadolazećima bili orijentir, temeljni put na kojeg se nadograđuje suvremenost i vizija perspektive. Kao što refleksi negativnog, pogrešnog ili neuspješnost, društvu mogu biti pokazatelji gdje korigirati stvari.

Danas je ritam, htjeli ili ne htjeli, toliko ubrzan da društvo gubi okvir nužnog vremena za prirodna preispitivanja. Površniji smo, brzo trošimo vrijeme, doživljaje, odnose, pristupe i vrijednosne sudove. Kažu upućeniji da su filmovi Božićne tematike, čak i oni odveć sladunjavog dojma i pojma limunade, predvidljivih zapleta i epiloga, silno gledani. Analitičari tih pristupa ističu da je globalno ljudima počelo kronično nedostajati te mirnije, pozitivnije i emotivno izraženije atmosfere, pitomije interakcije i dubljeg doživljaja tzv. običnih, a životno važnih trenutaka. U tom pravcu tumači društvenih zbilja primjećuju da se počelo osjećati kako i dosta mladih rado otkriva neke doživljaje roditelja i djedova, primjerice 1970/80-tih, kroz glazbu, kinematografiju, tehničke stvari (vinil ploče, kazetofoni…), dizajn, običaje i drugo. Je li retro samo trend osvježavanja svakodnevice, ili je potreba tog osvježavanja pokazatelj da ljudima danas nedostaje nešto što se nekad doživljavalo prirodno? Vrijeme neće unatrag, kotač svijeta ide jednosmjerno naprijed, pitanje je samo kako će se vječni svjedok tog protoka, čovjek, prilagođavati trenutku i prepoznavati vrijednosti. Pri tom veliku će razliku činiti upravo doživljaji djela u prošlom vremenu i razumijevanje njihovih refleksija na društvo.

Prošlih desetak dana Pula, sportska i društvena, ostala je, nažalost, bez tri aktera tih prošlih vremena. Svaki na svoj način Ljubomir Cerovac, Marijan Kolarović i Mario Černjul utkali su svoja djela u društvene tijekove naše sredine. Generacijski bliski, rođeni ubrzo nakon drugog svjetskog rata, odrastali su u potpuno drugačijoj zbilji, u kojoj se sportski život gradio doslovno od temelja. Njihove su osnovne biografske linije objavljene u medijima. Akademski obrazovani, poštovani u društvu i nenametljivog pristupa, uspješni u različitim sferama, svaka za sebe posebna i važna. U ovom tematskom kontekstu, može se prepoznati koliko su sport i posljedična energija generirali entuzijazam, prvo za aktivno, a potom i djelatno, trenersko i ino promicanje tjelesne kulture te dobrobiti sportskog bavljenja.

Ljubomir Cerovac bio je zaljubljenik borilačkih sportova. Član Judo Kluba Pula od 1964. godine, osnivač istoimenog Taekwon do kluba, nositelj crnog pojasa u jiu jitsu 1. dan, kao i u taekwon dou. Proteklih desetak godina djelovao je i u Auto klubu Pula-Rovinj i HAK-u. Cerovac je imao jednu elegantnost u isticanju svog stava u razgovoru s medijima te je reflektirao, kako ukazuju i druga dva aktera ove priče, uzuse starije generacije. Kazati svoje, a ne nametnuti stav.

Marijan Kolarović bio je dijete košarke. Jedan od onih izdanaka pulske škole, i ogromnog trenerskog-učitelja Josipa Jože Severa, koji će napraviti važne iskorake, doći do reprezentativnih selekcija unutar države koja je proizvodila fantastične košarkaške kao na tekućoj vrpci. I gdje se nametnuti u elitne razrede, zbog ogromne konkurencije bilo je sve samo ne jednostavno. Uz Mladena Živkovića, Vinka Jelovca i Severa, Kolarović je otišao u onda snažniji Oriolik iz Slavonskog Broda. Nama koji smo odrastali uz košarkaški boom Istragrađevnog, on je bio Ćale Kolarović, kako su ga zvali svi njegovi suigrači i akteri u Pattinaggiu. To je vrijeme (prva polovica 1970.) kada nastaje dvorana, niče jedina tribina i nastupa generacija koju je u par godina profesor Davor Crnobori doveo na prag prve jugoslavenske lige. Prvo ih je zaustavila Industromontaža Zagreb, potom Kvarner, ali te su godine uz »žuto-crvene« u Pattinaggiu bile fantastičan doživljaj navijanja, poletne gradske atmosfere oko kluba i košarke. Sporta koji je ondašnju Jugoslaviju pozicionirao u i na svjetskom vrhu. Već drugoligaško natjecanje bilo je sportska natjecateljska uživancija, o čemu je svjedočila nabrijana atmosfera u Mirni. Što bi tek bilo da je Istragrađevno dohvatilo vjerojatno najbolju svjetsku ligu, nakon nedostižne američke…

Kolarović je bio primjer kako je košarka tada reflektirala status akademskog sporta. Jer Ćale je, uz igranje, studirao na ekonomskom fakultetu. Ili bi se možda moglo kazati da je uz fakultetsko obrazovanje igrao i košarku. U oba slučaja govorimo o osobi koja je cijeli svoj radnik vijek provela u simbolu Pule, brodogradilištu Uljanik, što daje dodatnu snagu njegovoj privrženosti ovoj sredini. Dok je još bilo entuzijazma, doprinosio je okupljanju i napredovanju mladih košarkaša u Stoji. I Ćale Kolarović bio je jedan od onih koji se nisu gurali u prvi plan medijima. Štoviše, kao da je zazirao da nešto govori u novinama. Bio je tip za momčad, kao i kada je igrao. Kažu njegovi prijatelji da je obožavao ribariti i potom s društvom u svom domu u Premanturi uživati plodove mora i ovog prekrasnog nam podneblja, uz pjesmu i evociranje lijepih uspomena.

Mario Černjul bio je čovjek nogometa, ali ne isključiv u tom smislu. Iako se njime počeo baviti kao klinac u labinskom Rudaru (rođen u Raši), odlazak na studij u Zagreb, za profesora tjelesne kulture odražavao je opći sportski mu duh. Dok su mu se temperamentna braća Armando i Valter opredijelili za novinarske vode, Mario je odavao nogometni talent koji ga je doveo i do Dinama. Dobio je ugovor, igrao za drugu momčad, a onda i za Segestu, gdje je iskazivao svoju stopersku vrijednost i taktičko znanje. Kad se vratio s diplomom u Pulu zaigrao je za Istru, gdje je, kako nam svjedoči Anton Percan, bio posebno dojmljiv kao libero i u paru s vrlo uspješnim nogometnim braničem, Mladenom Cukonom (Istra, Orijent, Rijeka, Dinamo, Metros Croatia Toronto, amaterska reprezentacija Jugoslavije). Kaže Percan da je jednom u dvoboju s Orijentom, kojeg je vodio veliki strateg Ivan Đalma Marković, Černjul uz Cukona izludio tog trenera jer su tehnički inteligentnim postavljanjem napadače riječkog tima čak 42 puta gurnuli u zaleđe!

Mario Černjul je skoro tri sezone bio prvotimac Istre, a onda je, kao i mnogo igrača toga doba i trenutka ortopedije, ne samo u nogometu, morao prekinuti karijeru zbog ozljede koljena. Sjećam se točno dana kada se prvi puta priključio omladinskoj školi Istre, koju je tada sjajno i požrtvovno vodio nezaboravni Ivan Bezjak. Bio sam pionir i Bezjak ga je uveo u gostujuću svlačionicu podno stare tribine Zapad te predstavio kao svog asistenta i zaduženog za pionire. Tada je Istra imala juniore i pionire, prednatjecatelje, 4-5 momčadi, sam Bezjak je to vodio sve dok se nije priključio Černjul.

Bio je u pravom smislu svojeg profesionalnog zvanja, učitelj. Bezjak je bio veliki znalac s aurom fakina koji će to pokazati kroćenjem i najvećih mangupa među klincima. Čenjul je bio znalac koji je prenio znanje nogometa na način kako je u školama gdje je radio, ili na školskim prvenstvima, promicao tjelesnu kulturu i pozitivu sportskih pristupa i ponašanja. Mario Černjul je volio i druge sportove, bavio se njima kroz svoje učiteljske aktivnosti i kad bi zasjeli pričati o struci, prošlim erama, dubljim analitičkim mu zaključcima, Mario je bio nezaustavljiv izvor informacija, stručnih stavova, anegdota. Iz njega je prštila energija entuzijasta sporta, ali i odgovornosti prema svojoj prosvjetiteljskoj misiji.

Supruga Jadranka, a onda sin Tomislav i kćerka Magdalena, pa unuci Marco, Ana, Lino i Leo. Oko njih se vrtio njegov svijet, uz praćenje nogometa, uz masline i ulje, čemu se zdušno posvetio kada je zaključio radni vijek. Mario Černjul je obožavao svoju djecu. Emotivnost koju je iskazivao dok je s tribina pratio, pogotovo prvoligaške dosege Tomislava u nogometu, i Lene u odbojci, bila je prirodan odraz brižnog roditelja. No, njegovu sreću definirao je neizmjeran ponos zbog zrelosti njihove osobnosti, akademskog obrazovanja i privrženosti obiteljskom duhu u kojem su odgajani, a u kojem odgajaju svoje nasljednike. Kao što je Mario ekspresiju zadovoljnog uvijek odavao kada je pričao o svojim učenicima, u školi i na sportskom poligonu.

Tri stara asa sportske Pule, tri priče o doprinosu društvu i sportskoj ideji koju su promicali u jednom drugom vremenu. I na način čiji se izostanak sve više osjeća u današnjem prebrzom ritmu te posljedično površnijim pristupima.

Povezane vijesti

• METROPULA: Stari i novi vijek nogometa
• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• Tomo Mikulandra - učitelj, sportaš i nadasve dobra osoba