Zbirka Čičak - izložba koja donosi remek djela nacionalne suvremene umjetnosti gostuje u Novigradu

foto Muzej Lapidarium

Zbirka Čičak - iznimno značajna izložba koja donosi remek djela nacionalne suvremene umjetnosti, a koja su vrlo rijetko dostupna javnosti, može se u novigradskom Muzeju Lapidarium razgledati do 9. listopada. O kakvom je vrijednom umjetničkom događaju riječ svjedoče imena umjetnika čiji su radovi zastupljeni na izložbi. To su: Dušan Džamonja, Mladen Galić, Edo Murtić, Ferdinand Kulmer, Marijan Jevšovar, Ljubo Ivančić, Zlatko Prica, Eugen Feller, Ivo Gattin, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Vlado Kristl, Đuro Seder, Aleksandar Srnec, Boris Bučan, Frano Šimunović, Ivan Picelj, Juraj Dobrović, Dimitrij Bašićević Mangelos, Vjenceslav Richter, Vojin Bakić, Edita Schubert, Oton Gliha i Miroslav Šutej. Autor izložbe, koja je nastala u suradnji Muzeja Lapidarium i Galerije Rigo Novigrad, je uvaženi povjesničar umjetnosti Zvonko Maković.

"Kolekcionari Igor Čičak i Gordana Gregurić Čičak godinama strastveno, ali i duboko promišljeno biraju umjetnike i njihova djela nastala od sredine 20. stoljeća do danas. Jedna od osobina Zbirke Čičak je da su u njoj zastupljena mahom djela apstraktne umjetnosti, autora koji su pripadali grupama EXAT-51 i Gorgona, pa tako Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera, Aleksandra Srneca, Božidara Rašice, Vlade Kristla, te gorgonaša Julija Knifera, Đure Sedera, Ivana Kožarića, i drugih, ali i velikih individualaca koji nisu pripadali ovim grupama, ali su zajedno s njima stvarali najviše standarde novije nacionalne umjetnosti", ističe se uz novigradsku izložbu.

Zvonko Maković u tekstu naslovljenom "Reprezentativan pregled suvremene hrvatske umjetnosti" kaže: "Krećući se izložbom Zbirke Čičak stječe se dobar panoramski uvid u hrvatsku umjetnost od pedesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Najstarija djela pripadaju umjetnicima EXAT-a 51 koji utemeljuju vitalnu konstruktivističku liniju u lokalnu sredinu. Sam naziv grupe EXAT-51 kratica je od 'eksperimentalni atelje' i godine kada se grupa formira i manifestom istupa u javnosti. Činili su je arhitekti Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter i Vladimir Zarahović, te slikari Vlado Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec, a kao grupa djelovali su do 1956. godine. Njihova je umjetnosti bila radikalan iskorak u afirmaciji apstrakcije u sredini koja je gajila drugačije nazore, a socijalistički realizam bio je jedan od njih. Pojavu grupe EXAT-51 može se shvatiti kao početak kasnog modernizma u hrvatskoj umjetnosti koji se nastavlja s međunarodnim pokretom Nove tendencije. Od hrvatskih predstavnika na prvoj izložbi NT sudjeluju samo Julije Knifer i Ivan Picelj. Druga izložba Novih tendencija održana je 1963. godine i predstavlja radikalan pomak prema utopiji, međunarodnom zajedništvu te bezrezervnu vjeru u znanost. Osim Picelja i Knifera, od hrvatskih sudionika na izložbi su prisutni su još V. Kristl, A. Srnec, V. Bakić, V. Richter i po prvi puta tada mladi M. Šutej. Treća izložba NT održana je 1965. i na njoj se već naslućuju 'prvi simptomi krize' (J. Denegri). Prisutan je velik broj novih imena, a od hrvatskih izlagača posebno valja istaknuti sudjelovanje J. Dobrovića. Udio 'drugog vala' pokreta, često heterogene skupine umjetnika, važan je utoliko što je u do jučer jedinstven ideološki korupus unio elemente od kojih su pioniri NT-a zazirali. Posljednja je izložba Novih tendencija održana 1973. i u velikoj mjeri odstupa od prethodnih.

U krugu Novih tendencija javlja se sredinom šezdesetih ideja koja teži preispitivanju konstitutivnih elemenata umjetničkog djela. Djelo se 'otvara' prema promatraču, točnije konzumentu od koga se traži aktivna participacija u njihovu međuodnosu. 'Otvoreno djelo' (U. Eco) postaje važnom osobinom vremena. Možda je za takvu izmijenjenu ulogu promatrača najindikativnije djelo Vjenceslava Richtera 'Reljefometar' (1963.), a dobar ćemo primjer za to naći i u seriji objekata 'Simultane forme' (1964.- 68.). Međutim, interakcija koju Richter uključuje kao sastavni dio svojega djela jasno je uočljiva i u objektima Aleksandra Srneca, no punu afirmaciju poetike 'otvorenog djela' naći ćemo u radu Miroslava Šuteja. Njegovi su rani radovi izvedeni u duhu tada aktualnog op-arta s naglašenim iluzionističkim osobinama koje će sugerirati pokretljivost, tjelesnost i trodimenzionalnost. To dolazi osobito do izražaja u seriji djela iz sredine šezdesetih koji predstavljaju svojevrsnu fuziju ranijih op-art crteža i skulptura – objekata koji vode prema mobilnim objektima ('Bum – Bum', 1968.) kao i kasnijim mobilnim crtežima i grafikama u kojima Šutej nastavlja 'ideju transformabilnog objekta' (V. Horvat Pintarić) koju smo upoznali u djelima V. Richtera"

"Razdoblje između 1951. i 1961. bit će u Hrvatskoj iznimno važno za afirmaciju novih umjetničkih strategija, pri čemu su osobito značenje imali različiti vidovi otklona od predmetnosti. Od sredine pedesetih javljaju se mnogi koji će djelovati na tome tragu i približiti se specifičnoj i razgranatoj umjetničkoj pojavi koja bi se mogla svesti na zajednički naziv enformela. Postoji nekolicina hrvatskih umjetnika koji do apstraktnoga dolaze evolucionistički, postupnim reduciranjem i konačno brisanjem znakova koji ih vežu uz predmetni svijet. To su, na primjer, Oton Gliha i Frane Šimunović koji su reducirali motiv na fragment površine tla te u njemu otkrivali isključivo pikturalne sadržaje. Oni su sliku oslobodili svake iluzije trodimenzionalnosti, svake prostorne evokacije i sveli je u konačnici na čistu plohu. Krajem pedesetih Edo Murtić se oslobađa svake evokacije na predmetni svijet i slike mu odaju visoke dosege enformelističkoga inventara, a njemu blizak Zlatko Prica sredinom šezdesetih čini to na svoj način prepuštajući se slobodi, štoviše užitku slikanja. Ferdinand Kulmer će nizom slika nastalih oko 1960. površine prekrivati gustim i uskomešanim namazima boje pojačane krupno zrnatim pigmentom, da bi vremenom površinu slike artikulirao silovitim, spontano nanošenim potezima koji imaju rezonancije na slikarstvo geste (slika 'Sivo',1962-1967). Poetiku enformela, ili tehniku enformela moguće je ponekad naći i u opusima koja nisu pripadala apstrakciji. Na tome tragu može se vidjeti slikarstvo Ljube Ivančića u čijim su se krhkim figurama sabijenim u tjeskobne ambijente otkrivali simptomi koji su upućivali na egzistencijalistički referentni krug, te preko njega posredno na enformel, a što je najuočljivije u ciklusu slika 'Tragovi čovjeka'", piše uz izložbu Maković.

U nastavku Maković ističe da "u krugu enformela djeluje niz hrvatskih slikara koje karakterizira radikalniji vid korištenja načela svojstvenih toj poetici. Među njima su Ivo Gattin, Eugen Feller, Đuro Seder, Marijan Jevšovar, Josip Vaništa, ali i Vlado Kristl s ciklusom monokromnih s početka šezdesetih. Najradikalniji od njih bio je Gattin čije rane slike koje odgovaraju duhu enformela potječu iz druge polovice 50-ih. Među netom spomenutim slikarima Đuro Seder, Marijan Jevšovar i Josip Vaništa više će se pamtiti po pripadanju jednoj od najintrigantnijih umjetničkih grupa kojoj su pripadali također Julije Knifer, Miljenko Horvat i kipar Ivan Kožarić, te povjesničari umjetnosti i kritičari Radoslav Putar, Matko Meštrović i Dimitrije Bašičević Mangelos. Riječ je o Grupi Gorgona koja djeluje od 1959. do 1966. i karakterizira je 'prepoznavanje apsurda, praznine, monotonije kao estetskih kategorija, sklonost nihilizmu, metafizička ironija' (N. Dimitrijević). Vjerojatno je najdosljedniji i sigurno najproduktivniji u tom anti određenju bio Julije Knifer koji će 1960. započeti slikanje jednoga istoga motiva, meandra vjerujući da se približio anti - slici i tom motivu ostaje vjeran do kraja života. Na sličnom su tragu i slike Marijana Jevšovara s početka 60-ih koji smatra da je slikanje tek prljanje bijele površine koja bez traga boje predstavlja ideal cjeline. Navedenim umjetnicima treba pribrojiti i Dimitrija Bašičevića Mangelosa. Povjesničar umjetnosti po zvanju i agilni kritičar, Mangelos je godinama radio djela nazivajući ih anti-slikama, 'anti-peinture'. Ideje o poništenju slike u uvriježenome smislu riječi javit će se i sredinom sedamdesetih u generaciji umjetnika formiranoj na iskustvu konceptualne umjetnosti, a među njima je uloga Borisa Demura bila od iznimne važnosti. On je sliku pretvorio u površinu na kojoj je fiksiran tek proces rada, fizički postupak nanošenja bijele boje na podlogu sasvim neutralnim rukopisom."

"Među umjetnicima Gorgone samo je jedan kipar, Ivan Kožarić. Upravo će on u povijesti hrvatske skulpture otvoriti potpuno novo poglavlje i jasno ga distancirati od bogate kiparske tradicije koja postoji od samog početka 20. stoljeća. Veliki Kožarićevi suvremenici, među kojima se osobito ističu Vojin Bakić i Dušan Džamonja, na maestralan način zaključuju tu tradiciju koju je započeo rani Meštrović. Kožarić s tom tradicijom malo toga ima zajedničkoga. On je već prvim radovima upućivao da u kiparstvu postoji i nešto drugo što ne pripada samo modelaciji oblika i obradi površine. Čitav njegov opus i s Bakićevim i Džamonjinim djelima iz toga vremena predstavljala visoke europske dosege.

Šezdesete su godine vjerojatno najintrigantnije razdoblje u novijoj hrvatskoj umjetnosti. Među umjetnicima koji se javljaju krajem šezdesetih, istaknuto mjesto pripada Borisu Bućanu. Još kao student Akademije javlja se na izložbama, a podjednako tako i grafičkim dizajnom, osobito plakata. Bućan poseže u inventare svoja dva iskustva – konceptualnoga umjetnika i dizajnera. Plakati mu zarana postižu uspjehe koliko u zemlji, toliko i u inozemstvu, pri čemu se osobito ističe plakat za balet Igora Stravinskog "Žar ptica" i "Petruška" (1983). Iste generacije kao i Boris Bućan bila je i Edita Schubert, po obrazovanju slikarica, a u kritičarskoj klasifikaciji često se znalo govoriti o pripadnosti Edite Schubert nekoj od aktualnih poetika, od siromašne umjetnosti do neo-geo trendu osamdesetih kada nastaju serije slika velikih formata rađenih akrilikom na natronskom papiru ('Katedrala', 'Bez naziva'/ 'Trapezi'). Ako su sedamdesete bile vrijeme ikonklastičkih trendova u matičnoj liniji umjetničke produkcije i recepcije, osamdesete su vrijeme svojevrsnih ikonodula, ljubitelja slika, jer vrijeme je to bilo povratka slici i slikanju. Među prvima koji su afirmirali to novo slikarstvo bio je jedan od nekoć radikalnih ikonoklasta, Đuro Seder koji piše programski tekst 'Mogućnost slike' (1981.) nakon što je desetljeće ranije objavio 'Nemogućnost slike'", ističe autor izložbe Zvonko Maković.

Izložbu prati opširni monografski katalog Zbirka Čičak i prigodan izložbeni katalog. Realizaciju izložbe omogućili su Provectus Capital, Grad Novigrad, Turistička zajednica grada Novigrada i Istarska županija - Upravni odjel za kulturu i zavičajnost.