(Snimio Danilo Memedović)
Multimedijska izložba Vedrana Ružića pod nazivom "6 metara" otvorena je u četvrtak navečer u galeriji Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika (HUIU).
Izložbu čine autorski film, crteži žalbi, asfaltni rekvijem (objekti) i novokomponirana glazba osmišljena upravo o tematici projekta. Cjelokupni opus radova, i s vizualnog i sa zvučnog aspekta, isprepleten je temom vodiljom o rušenju kuća, oduzimanju terena, nezdravom životu koji se nametnuo zbog izgradnje novog autoputa i novog tunela na potezu od Matulja do Tunela Učka. Kratkometražni film prati obitelj koja se, nakon dugogodišnje neizvjesnosti zbog izgradnje nove trake brze ceste, uskoro seli iz svog doma koji se nalazio na samo 6 metara od postojeće ceste.
"Nakon izgradnje prve dionice brze ceste Matulji-Tunel Učka 1980., kad je samo mojoj obitelji prisilno otuđeno nekoliko tisuća kvadrata zemlje, krenulo se govoriti o izgradnji kompletnog profila autoputa i ta je neizvjesnost trajala do početka 2021. godine kada je donesena odluka da će nekoliko kuća biti srušeno, pa tako i ona moje obitelji. Do posljednjeg dana nismo znali s koje će strane biti izgrađena nova dionica ceste od državnog interesa i koje će kuće biti srušene, a na svako pitanje upućeno prema poglavarima odgovor je uvijek glasio 'Poštovani, obavijestiti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme'. Tako su svi ti ljudi postali nevidljivi i zanemarivani te su živjeli punih 20 godina s istim odgovorom, dok su samo željeli znati kada će i hoće li jednom svemu doći kraj. Iz godine u godinu promet je bio sve gušći i glasniji, a život bez bukobrana, koji također nisu postavljeni, postao je nesnošljiv. Kao sudionik toga, uz moju obitelj, susjede i ostale koji prolaze traumu dugogodišnje neizvjesnosti, želim kroz ovu izložbu prikazati (ne)bitnost tih ljudi koji kroz više generacija ostaju bez svoje zemlje i žive uz buku", kaže Ružić koji je kroz "arheološki" sloj zaborava snimio eksperimentalni aktivistički film o iskustvu ljudi koji su doživjeli nepravdu ondašnjeg, a mnogi i današnjeg sistema, koji bi trebao biti, ali nije puno bolji.
"U jednoj sceni u filmu ispitanici iz moje obitelji projicirani su s vijadukta na autoput te im promet neminovno nadvisuje govor, dok vozila prelaskom ne uočavaju pregaženu sliku, već im svjetlom u noći pobijaju projekcijsko postojanje. Nezdrava okolina stvara pritisak prihvaćanja kao normalne društvene forme svakodnevnog života. Koliko god ti ljudi nastoje živjeti povezani s prirodom njima je nametnut zvuk brzine, buke i nemira koje stvaraju sve brojnija vozila koja prometuju na samo nekoliko metara od njihovih kuća", kaže Ružić.
Da bi dobio kompletan dojam o konstrukciji zvučnog paravana, odlučio je ponovno postaviti dio glazbenog studija njegovog brata Zvjezdana, budući da je upravo taj studio jedan od objekata koji će uskoro biti srušeni budući da se nalazi na trasi novoga autoputa, zajedno s kućom njihovih roditelja. Crteži žalbi prikazuju scene radova na kopanju Tunela Učka, autoputu nekada (80-ih godina) te sada. Da bi ilustrativne prizore prikazao upečatljivijima, na pronađenim isprintanim žalbama stvarao je crteže koji prekrivaju gotovo svu površinu rada, izuzetak su bile neke izjave ljudi koje su državi i ostalim autoritetima bile i tako nebitne.
"Asfaltni requiem", odnosno niz od nekoliko objekata položenih na podu odaju počast svim narušenim objektima i oduzetim terenima na trasi Tunela Učka-Matulji.
"Pjesmarica žalbi", rad načinjen od niza čavlića, metaforično prikazuje dokumente koji "bodu" ljude koji su dobili nalog da isele zbog izgradnje autoputa. Čavli su slagani u ritmu notnoga crtovlja kao nasilan zvuk buke koji je uvijek ugrađen u živote onih uz autoput, dok su njihove izjave postavljene u nizu ispod glazbenih crtovlja kao pjesmarica žalbi.
Zvuk glazbenih kompozicija je eksperimentalno odsviran na basu i kontrabasu te na limovima različitih veličina. Budući da se cijeli koncept priče vrti oko rušenja kuća, "otimanja" zemljišta te iseljavanja ljudi zbog nove autoceste i izgradnje novog Tunela Učka, u nekim se kompozicijama na trenutak može čuti i istarski prizvuk koji povezuje Istru s ostatkom zemlje u improvizacijskoj – jazz maniri. Elementi korišteni pri skladanju zvuka proizlaze iz esencije koncepta nestabilnosti - gudalo na kontrabasu, odzvanjanje željeznog zvuka zaštitne ograde pri udaru te repetirajući zvukovi prilikom prolaska kamiona.
Izložba traje do 12. travnja i može se posjetiti od ponedjeljka do petka, od 12 do 20 sati.