REDATELJ GORAN DEVIĆ: "Stalno tražimo nekog vanjskog gospodara da bismo imali alibi za VLASTITU NEAKTIVNOST"

Nakon ulaska u EU prepustili smo se najnižim porivima - Goran Dević (Dragan MATIĆ/CROPIX)

Mene u naciji kojoj pripadam najviše smeta to što je Adorno nazvao samoskrivljena maloljetnost. Svakom od nas pojedinačno nedostaje to da naprosto preuzmemo, svatko u svojoj sferi postojanja, odgovornost za vlastite živote, da djelujemo. Ja to pokušavam raditi preko mojih filmova, kaže Dević

U prisustvu autora, istaknutog dokumentarista Gorana Devića, sutra će u pulskom Kinu Valli u 19 sati premijerno biti prikazan njegov najnoviji dokumentarni film "Na vodi" koji kritičari smatraju jednim od njegovih najboljih ostvarenja.

Dević (Sisak, 1971) je studirao arheologiju i pravo, a 2008. je diplomirao filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje danas radi kao asistent na Diplomskom studiju režije dokumentarnog filma. Zajedno sa Zvonimirom Jurićem 2009. godine je režirao nagrađivani igrani film ''Crnci" koji je kritika prozvala najboljim hrvatskim (anti)ratnim filmom. Za taj je film osvojio Zlatnu arenu za najbolju režiju na filmskom festivalu u Puli 2009. godine.

Njegov najnoviji film "Na vodi" prati niz stanovnika Siska čiji su životi i svakodnevica vezani uz rijeku: odvjetnika koji usred zime pliva, dvojicu ratnih veterana koji zajedno ribare, bivšeg ubojicu, hrvatskog branitelja, majku koja je ostala bez obitelji. Smješten na utocima rijeka Odre u Kupu i Kupe u Savu, Sisak nije bilo koji grad: krajem 20. stoljeća u tvornicama velikog industrijskog centra u jednom je trenutku bilo više zaposlenih i radnih mjesta nego je grad imao ukupno imao stanovnika. Rat je zatim ostavio strašne tragove.

Kao i filmu ceste, i ovaj je film, premda na vodi, jednako dinamičan. Impresivne duge, tihe kadrove tišine, rijeke i čovjeka izmjenjuju eksplozivni monolozi protagonista, prije svega onaj ratnog veterana Ivice Vračana Ramba o zločinima s "naše" strane, kad su ubijeni Srbi završavali u tim indiferentnim rijekama.

- Prvotna vam je ideja bila snimiti poetski, melankoličan dokumentarac kojim bi oživjeli svoje uspomene iz djetinjstva.

- Poetski dokumentarac ne mora biti melankoličan. Poetski dokumentarac je, zapravo, podžanr u dokumentarnom filmu, u kojem su izražajna sredstva na raspolaganju manje narativna, a više vizualna. Nisam nikad planirao snimiti melankoličan film.

- Nostalgičan na neki način?

- Ne ni nostalgičan, nego film koji pokušava na jedan ispitivački način, manje-više preko slika, shvatiti neki prostor. To je, zapravo, film o nama i o prostoru koji obitavamo. Nakon što je film završen, moj je zaključak da rijeku boli briga što joj se zbiva na obalama. Na obalama možemo sagraditi savršeno društvo ili ratovati, proganjati jedni druge, ona će i dalje teći i primit će sve naše smeće koje ćemo u nju baciti. Rijeke će i sutra biti. Već sutra će teći nova i čista. Nadživjet će nas.

- Film je putem postao i politički, ne znam kako ga drugačije nazvati, pogotovo s tim monolozima Ramba, ali i drugih aktera. Koliko je stvarnost pravi scenarist?

- Ne treba tu pretjerivati pa reći da je film nastao sam iz sebe. Naime, ja sam u njega stavio ono što sam mislio da je relevantno. Kad radiš film važno je jako se otvoriti i dozvoliti svom emocionalnom svijetu da reagira na svijet u kojem snimajući participiraš. Drugo, ne bih razdvajao poetsko od političkog u filmu. Gotovo je nemoguće napraviti film koji neće biti političan. Već u startu kao autor biraš što ćeš staviti u film. Recimo, Hitler je forsirao snimanje romantičnih filmova o planinarima, idile u kojima je Heidi na proplanku, dolazi joj mlad, bijeli arijevac pa se oni zaljube i naprave male Nijemce, a onda, u nefilmskom vremenu koji slijedu kad publika izađe iz kina i kad ta djeca kad narastu, odlaze na istočni front. Ti filmovi sami po sebi nisu u svom sadržaju politični od svoje prve do zadnjeg sekunde, ali su zapravo kao artefakti potpuno politični jer su ljigavi eskapizam koji je u konačnici služio zločinu. Ili Miloševićeva propaganda 90-ih koja je pratila rat 90-ih na Balkanu; imala je red cajki, red najbanalnijeg zaglupljivanja. Čak i kad radiš apolitičan film, to je političan čin. Svaki film koji radiš je na ovaj ili onaj način političan. A moj je film samo na jedan direktniji način političan i toga se ne sramim.

- No, sudeći prema odluci i posebnom priznanju žirija nedavno održanog Filmskog festivala u Leipzigu, vaš film ima univerzalnost. Žiri je ocijenio da film "na prekrasan način pokazuje da ljudskost i preživljavanje nadilaze traume i ratne ožiljke". To se vjerojatno posebno odnosi na istupe Ramba, ali i dio filmske priče o prijateljstvu dva ribiča Mariju i Mići, hrvatskom i srpskom ratnom veteranu, koji pokušavaju uhvatiti soma od dvjesto kila kojeg su otkrili na sonaru.

- Ni nagrade nisu najobjektivnije, ali vesele, posebno kad je u žiriju Mika Kaurismäki. Dobiti od takvog kolege priznanje je stvarno veliki užitak. Ne radim filmove za nagrade, radim ih za publiku, a nagrade su super jer da nismo dobili tu nagradu u Leipzigu, najvjerojatnije ne bismo mogli pustiti taj film sutra u Puli. Meni je puno važnija komunikacija s ljudima u Puli nego jučer u Leipzigu ili prekosutra u Tel Avivu.

- Ivica Vračan Rambo kaže u filmu: "Nisam išao u rat zbog love nego zbog svojih ideala. Najgore je kad ti netko sjebe emocije i ideale, to je nateže". Koliko su emocije, iako neuhvatljive, nematerijalne, ključ života?

- Stvar je vrlo jednostavna: ako nešto na snimanju osjećam, onda to nastavljam snimati, i ako na prvo gledanje u montaži reagiram emotivno, onda to ostavljam u filmu. Tek nakon toga dolazim sa svojim zanatskim aparatom i onda to strukturiram u filmsku cjelinu. Naprosto se kao filmaš više pouzdam u vlastiti emocionalni svijet, a manje na zanat kojim raspolažem. Ako sam ja na nešto reagirao emocionalno, postoji neka šansa da će tako reagirati i bilo tko drugi u publici. Napola radim filmove racionalno, a napola kao instinktivac koji se igra s emocijama koje smo uspjeli iz svijeta dovesti u montažu.

- Mislite li, kao što to u filmu priziva Rambo, da će za zločine ti, kako ih on naziva 'trtaroši' i krvoloci, ikad pravosudno odgovarati?

- Netko hoće, netko neće. Da u svijetu nema pravde i da taj svijet ima svoje zakonitosti kojima osjećaj pravde nije glavna stvar, to svi znaju i ne moram to nikome posebno objašnjavati. Svijet se tako kotura od danas do sutra. Film nema neku veliku moć da poboljša društvo, ali ima moć pokazati kakvo je to društvo, u kakvom konstruktu živimo i kako djeluje na bilo koga od nas kao pojedinca.

- Meni je najdirljivija scena kad žena, Srpkinja, čiji su suprug i dva sina u ratu ubijeni i bačeni u rijeku, ta scena s tri vijenca uz, suze, ima puno empatije, a nije pretenciozna. Čak mi je tu, kao gledatelju, i izlaz za cijeli film. Kako je to iskustvo bilo vama kao autoru?

- Meni je to ako autoru bilo jako teško snimiti. Dok sam snimao, preispitivao sam se imam li pravo na tu priču i mora li Stoja Trivkanović radi mog filma još jednom proći kroz svoju traumu, i na koji način će se to reflektira na nju kao ljudsko biće. Filmski gledano, to je dobra i emotivna scena koja podiže film, to mi je od početka bilo jasno.

- Ali ona je i dalje tu, u Sisku.

- Da, i ako ništa ovaj film ne napravi, osim da toj ženi kaže da u gradu u kojem živi postoje ljudi koji suosjećaju s njezinim gubitkom, napravio sam nešto.

- Kako je u tom, ali i u svakom drugom kontekstu, prošla premijera filma u vašem rodnom Sisku u petak? Drugačije je to publika nego sva ostala.

- To ne samo da je drugačija publika, nego je to glavna publika. To je film rađen, između ostalog, za tu publiku. Bila je puna dvorana, reakcije su bile jako lijepe. Film je isprovocirao dosta razgovora na pitanja koja film postavlja. Za sada nije bilo ni jedne negativne reakcije.

- Kakva je vama danas Hrvatska, gotovo šest godinama nakon ulaska u Europsku uniju? Koliko smo danas u umjetno reproduciranim 90-im? Ili nismo? Ima li nade?

- U jednom trenutku Hrvatska je izgledala puno bolje iznutra i izvana jer je željela ući u tu Uniju. Našminkali smo se kao mlada pred gledanje. Nakon ulaska smo se prepustili najnižim porivima i Hrvatska je postala gora nego što je bila prije. Ulazak u EU isprovocirao je u nama da nadomjestimo sve ono u čemu smo se morali neko vrijeme suzdržavati.

- Tvrdite da kao nacija previše kukamo. Tako. uza sve, glumimo i žrtve, zar ne?

- Mene najviše smeta u naciji kojoj pripadam to što je Adorno nazvao samoskrivljena maloljetnost. Kao da stalno tražimo nekog vanjskog gospodara kojem bi predali upravu nad nama samo da bismo mogli protiv njega rogoboriti i imati alibi za vlastitu neaktivnost. Svakom od nas pojedinačno nedostaje to da naprosto preuzmemo, svatko u svojoj sferi postojanja, odgovornost za vlastite živote, da djelujemo. Ja to pokušavam raditi preko mojih filmova.

- Dosta je pažnje izazvao vaš dokumentarac o političkom aktivistu Marku Franciškoviću koji je sudskom odlukom završio na psihijatriji? U tom filmu je zastrašujuća samouvjerenost sudske vještakinje-psihijatrice koja niže osuđeniku Marku teške medicinske kvalifikacije. Što je vas najviše zaprepastilo u tom slučaju?

- Osim onog što se dogodilo našem protagonistu i što je naša kamera zabilježila, mene je zaprepastila činjenica da je tako nešto uopće moguće snimiti. Znaš ono, ako se tako nešto i zbiva, očekivao bih da se tako nešto neće zbiti ako se snima kamerom. Ljudi se inače pred kamerama pokušavaju pokazati kao neke usavršene varijante samih sebe. Ovaj je put kamera bilježila stvarnost kakva i inače je. Mene je kao ljudsko biće taj događaj jako uplašio. Mislim, znao sam gdje živim i prije toga, nisam imao velike iluzije, ali ovo snimanje mi je pokazalo koliko je ništavna vrijednost jednog pojedinca u odnosu na aparat koji nazivamo državom. Ovaj film na neki način samo filmski registrira od antičke grčke poznatu paradigmu što se zbiva s pojedincem koji se drzne biti protiv zajednice. U konačnici što se zbiva s pojedincem koji u svojim stavovima ostane sam. Moja najveća filmska ambicija u ovom bila mi je da pokušam pokrenuti gledatelje da suosjećaju s glavnim junakom koji vjerojatno nije njihov politički istomišljenik.