U KLUBU-KNJIŽARI GIARDINI 2
KNJIGA "TOWARD A CONCRETE UTOPIA" Arhitektura (ipak) ne može bez politike
Maroje Mrduljaš i Vesna Meštrić u klubu-knjižari Giardini 2 (Danilo MEMEDOVIĆ)
Knjiga je objavljena u vrijeme postavljanja velike izložbe "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948.- 1980.", u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MOMA) prošle godine. O izložbi i knjizi u Puli su govorili arhitekt Maroje Mrduljaš kao član tima koji je postavio izložbu te jedan od autora eseja u knjizi, i viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Vesna Meštrić
Da arhitektura (ipak) ne može bez politike, pokazalo je pulsko predstavljanje knjige "Toward a Concrete Utopia" u klubu-knjižari Giardini 2. Knjiga je objavljena u vrijeme postavljanja velike izložbe "Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948.- 1980.", u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MOMA) prošle godine. O izložbi i knjizi u Puli su govorili arhitekt Maroje Mrduljaš kao član tima koji je postavio izložbu, te je i jedan od autora eseja u knjizi, i viša kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Vesna Meštrić.
Poput dobrog fantoma
- Izložba u MOMA-i je primljena iznad svih očekivanja, kazao je Mrduljaš, no obilježena je aktualnim političkim, američkim i svjetskim trenutkom s obzirom da je Amerika sada "Trumpiland" kako ju je nazvao Mrduljaš. O izložbi pišu New York Times, Financial Times, Washington Post i drugi te je u njihovom fokusu sinergijski odnos između društvenog projekta i arhitekture. Radi se o tome da je u njihovoj interpretaciji Jugoslavija, kako je preksinoć objasnio Mrduljaš, "puno bajnija i krasnija nego što je realno postojala".
Radi se o tome da je welfare state, u slobodnom prijevodu skrbnička država, propala 1970-ih, a o njoj se opet žustro raspravlja u SAD-u zadnjih godina.
- Iz današnje perspektive neoliberalizma, potpunog urušavanja javnog dobra i bilo kakvih socijalnih i društvenih vrijednosti ne samo u SAD-u nego svugdje, sve te vrijednosti za kojima svi čeznemo pojavljuju se u ovoj izložbi poput nekakvog dobrog fantoma pa su američki novinari reagirali u stilu: "Gle, pa to je negdje postojalo!" Postojalo je, ali ne u svoj svojoj punini kako su progresivno usmjereni mislioci i arhitekti tog vremena mislili, kaže Mrduljaš.
Split 3 i obnova Skoplja
Recepcija izložbe u Hrvatskoj bila je puno hladnija, o njoj se nije puno pisalo ni u Hrvatskoj, niti u Srbiji, Makedoniji i drugim zemljama bivše države. Mrduljaš kaže da nikada nije imao poteškoća da se bavi modernizmom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer je ideološki sadržaj iz toga počišćen. Problem je bio u nečem drugom - kako to da je Hrvatska arhitektura prikazana u kontekstu Jugoslavije.
- Koja je država tada bila?, ironično retorički zapitao se Mrduljaš i ponudio odgovor ne skrivajući sarkastičnu intonaciju: "Bila je Jugoslavija, bio je socijalizam, je…mu", napomenuvši da hrvatska arhitektura nikada nije mogla samostalno biti prezentirana u MOMA-u jer je jednostavno nema dovoljno.
Govorio je Mrduljaš i o konkretnim primjerima modernih naselja na prostoru Jugoslavije, koji se spominju u knjizi i na izložbi, a to su Split 3 i obnova Skoplja nakon potresa 1963.
Split 3 realiziran je na temelju političke odluke, snažne ekonomske podloge, sudjelovanja vojske koja snažno podupire projekt i sinergije između sposobne gradske uprave i građevinske kooperative koji se ne natječu, nego surađuju. To dovodi do urbane eksplozije gdje jedna urbana ekstenzija, po Mrduljašu, bez ikakvih kompleksa kaže da se u drugoj polovici 20. stoljeća može graditi nešto što je jednako relevantno kao Dioklecijanova palača.
Prilika da se obnovi Skoplje bila je prilika da svoj utjecaj prošire Ujedinjeni narodi koji su Skoplje tada zamislili kao grad budućnosti, odnosno kakav bi jedan grad trebao izgledati kada više ne bude blokovske podjele i nuklearne opasnosti. Na natječaju za obnovu pobjeđuje japanski arhitekt Kenzo Tange koji nagradu dijeli s hrvatskim arhitektima, no Japanci preuzimaju obnovu i to je prvi put da se japanske arhitektonske koncepcije primjenjuju na zapadu. Istok i zapad natječu se tko će više dati i donirati, pa Skoplje tako sredinom 60-ih postaje jedan od najzanimljivijih gradova po pitanju arhitektonskih "vrenja" kako ih je Mrduljaš nazvao. Ipak, Tangeov plan je bio preambiciozan i tek neke njegove ideje ostaju realizirane, a te arhitektonske rupe postale su temelj za ono što se dogodilo sa, kako kaže Mrduljaš, "sumanutim projektom Skoplje 2014."
Knjigu su uredili Martino Stierli i Vladimir Kulić koji su bili i kustosi izložbe, a tekstove napisali Tamara Bjažić Klarin, Vladimir Deskov, Andrew Herscher, Sanja Horvatinčić, Theodossis Issaias, Ana Ivanovska Deskova, Jovan Ivanovski, Jelica Jovanović, Anna Kats, Juliet Kinchin, Martina Malešič, Maroje Mrduljaš, Arber Sadiki, Luka Skansi, Łukasz Stanek, Matthew Worsnick i Mejrema Zatrić. Fotografije, s kojima Mrduljaš nije pretjerano zadovoljan, snimio je Valentin Jeck.
Mrduljaš je napomenuo i da izložba i knjiga nisu identične po strukturi, primjerice kada se radi o sudionicima. Izložba je podijeljena u tri cjeline i četiri monografske sobe posvećene arhitektima Vjenceslavu Richteru, Bogdanu Bogdanoviću, Juraju Neidhardtu i Edvardu Ravnikaru, dok knjiga obuhvaća tri središnja teksta i 12 problemskih tekstova. Kao kaže Mrduljaš, knjigu je bilo puno teže napraviti nego izložbu jer na izložbu on i kolege nisu imali veliki utjecaj.
Autor "Betonskih spavača"
Mrduljaš je i autor dokumentarne serije "Betonski spavači" koja je u dvije sezone prikazana na HTV-u i koja je naišla na odličan prijem, no još uvijek nije sigurno hoće li biti treće sezone.
- Meni su "Betonski spavači" uzbudljiviji od ove izložbe jer je dokumentarni film kao medij fenomenalan da se objasni arhitektura, kaže Mrduljaš dodavši da ih, za divno čudo, nitko nije napao da su "jugokomunisti", "nostalgičari" ili slično.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
