Na istarskom poluotoku nalaze se brojni kašteli, jedinstvene građevine, sjedišta plemića-gospodara. Mnogi su sačuvani u izvornom obliku, mnogi su istraženi i obnovljeni sanirane su ruševine, ali mnogi su kašteli potpuno zbrisani s istarskog zemljovida, međutim, i za njih se uglavnom zna gdje su bili, tko im je bio vlasnik i koje su godine ili kojeg stoljeća prestali postojati.

Hvalevrijedni su planovi i programi Istarske županije u očuvanju kaštela, od onih stamenih, do onih rastočenih i razrušenih. Zavičajnu graditeljsku baštinu Istarska županija bilježi, štiti i promovira i Kućom kaštela, što je svečano otvorena 2022. godine.

U nastavku o nekim kaštelima u Istri kojih više nema.

Kaštel Medelin

Na području današnje općine Vižinade nalazio se kaštel Medelin (tal. Montelino di San Vitale). Nije točno poznat njegov položaj, iako se većina autora slaže da je bio južno od Vižinade i jugoistočno od sela Ferenci. Nalazio se na važnom geostrateškom položaju između Motovuna i Ružara, a jednom stranom imao je pregled nad Pazinštinom. U arhivskim vrelima Medelin se prvi put spominje 929. u ispravi kralja Huga, zatim u 991. u sporu grofice Berte (ili Berde) s porečkim biskupom Andreom oko prava ubiranja desetine na svojem vlastelinstvu.

Kaštel se potom ne spominje sve do 1194. kada se u ispravi benediktinskog samostana sv. Barbare iz Ružara govori o dva Medelina, Starom na brdu s crkvom sv. Vitala i Novom, sjevernijem, na putu prema Vižinadi. Od 1374. do 1508. bio je u vlasništvu Habsburgovaca, a nakon toga Mletačke Republike koja ga je 1523. dodijelila Gašparu Kršanskom. Godine 1530. zajedno s Vižinadom pripao je plemićkoj obitelji Grimani.

Pretpostavlja se da je kaštel teško stradao u Uskočkom ratu pa je krajem 17. st. potpuno napušten.

Kaštel Nigrinjan

Na lokalitetu Gradina iznad doline rijeke Mirne, pored Kaštelira, nalazila se utvrda Nigrinjan ili Nigrignanum (tal. Nigrigano ili Porto Formento). Ime je dobila prema rijeci Mirni koja se u rimskom razdoblju zvala Ningus ili Ningon. Za vrijeme rimske vladavine utvrda je imala važan strateški položaj odakle su branili luku i naselje na Mirni, od kojega su na obroncima brda još uočljivi ostaci raznih građevina.

Nakon 1381. srušeni kaštel pripao je Habsburgovcima, godine 1444. obnavlja ga pazinski kapetan Konrad Lienz, a od 1508. godine potpao je pod mletačku vlast. Iako nemamo puno podataka vjerojatno je i taj kaštel teško stradao u Uskockom ratu, a nakon epidemije malarije u potpunosti je napušten. Malobrojni stanovnici povukli su se u sela iznad doline Mirne.

Ostaci kaštela Nigrinjan nalaze se na vrhu brežuljka Gradine neposredno iznad rukavca Mirne. Prema konfiguraciji terena može se zaključiti da je Nigrinjan bio duga i uska utvrda. Danas su vidljivi tek ostaci obrambenog zida na sjevernoj strani.

Na osnovi pronađenog nadgrobnog spomenika iz 1. st. zna se da su u ovom kaštelu boravili pripadnici IX. rimske legije Ispanik, zvane još i Triumfalis, prema pobjedi u pomorskoj bitci kraj Akcija 31. pr. Kr. U ranome srednjem vijeku nigrinjanska je utvrda prvo bila pod Ostrogotima i Bizantom, a zatim Franackog Kraljevstva i Svetoga Rimskog Carstva. Godine 929. darovana je Porečkoj biskupiji. Nakon toga često je mijenjala vlasnike, a krajem 14. stoljeća teško je stradala od vojnika mletačkog Motovuna za rata s Genovom i Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom

Kaštel Sv. Jurja na Mirni

Ruševine srednjovjekovnog kaštela Sv. Jurja na Mirni (S. Giorgio in Laimis), zvanog još i Svetih cetrdeset (Santi Quaranta), nalaze se nedaleko od sela Serbani pored Nove Vasi, na grebenu koji dominira dolinom i ušćem rijeke.

Pretpostavlja se da je nastao na mjestu prapovijesne gradine, a u doba Rimskog Carstva i tijekom ranoga srednjeg vijeka kao utvrda branio je važnu luku Pišine (danas Soline) na Mirni, preko koje su okolni stanovnici izvozili svoja dobra nizvodno prema moru kod Novigrada, ali su i uvozili sve ostale potrepštine. U pisanim dokumentima kaštel se javlja 992. kada je na skupštini koju je sazvao grof Variento, prisustvovao i stanoviti Alderus de Castro S. Giorgii.

Godine 1230. spominje se kao feud Widottumet Fabianum fratres de S. Georgi, braće koja su podržavala i nedaleki samostan San Martino di Tripoli, danas neistražen i u ruševnim temeljima. Od 1260. godine u rukama je akvilejskog patrijarha Gregoria da Montelonga koji ga proširuje i dodatno utvrđuje kako bi nadzirao sve svoje istarske posjede. U dva navrata bio je razrušen: 1291. razorila ga je Venecija, a 1354. srušio ga je Đenovljanin Paganino Doria. U drugoj polovici 14. st. kaštel gubi svoj strateški značaj, njegove zidine postale su neprikladne za obranu, a širenjem malarije stanovništvo se počelo iseljavati. Gotovo kao prazan kaštel, osim glavne crkve koja je bila u funkciji, prelazio je od vlasnika do vlasnika.

Akvilejski patrijarh daje ga Albertu Brattiju iz Kopra, a Venecija ga nakon 1429. prodaje Grožnjanu. Nakon epidemije kuge 1476. godine, stanovništvo se povlači u manje mjesto San Zorzi, smješteno između komuna Buje, Novigrad i rijeke Mirne. S obzirom da je mjesto San Zorzi nepoznato, vjerojatno se radi o Novoj Vasi (Villanova), novom naselju koje nastaje od stanovnika kaštela. Potom je 1545. godine kaštel i feud kupio Alessandro Soranzo, uz obvezu održavanja crkava Sv. Jurja i Sv. Mihovila. Posjed je na kraju prešao obitelji Bartolomea i Bertuccia Manzinija iz Buja, kojoj je pripadao sve do polovine 19. stoljeća.

Kaštel je bio opasan zidinama s okruglim ugaonim kulama. Prateći konfiguraciju terena gornji dio trapeznog oblika bio je širi, a donji uži, od kojeg se prema rijeci Mirni protezao ozidani put.

Budući da je kaštel ležao iznad prirodno zaštićene luke Pišine, cijeli dio strme riječne obale od kaštela do luke bio je zaštićen dugim obrambenim zidom koji je potpuno zatvarao pristup s kopnene strane. Luka je kaštelu Sv. Jurja davala poseban značaj. Bila je na ishodištu važnih putova koji su vodili u unutrašnjost Istre. Stoga su se na kulama kaštela palile baklje koje su davale pravac plovidbi, a pri istovaru i utovaru robe luka se zatvarala lancima. Do sredine 1906. godine luka je još bila u funkciji, no nakon toga cijela je delta zatrpana muljem pa se započelo s regulacijom i melioracijom ušća rijeke Mirne. Od nekadašnjeg važnog kaštela očuvani su ostaci obrambenog zida i ugaona kula na sjevernoj strani, a unutar cijelog kompleksa, bez obzira na gomile kamenja koje je nabacano, naziru se temelji različitih građevina.

Unutar zidina, nedaleko od ulaznog prostora u kaštel, dijelom je sačuvana crkvica Sv. Jurja, vjerojatno izgrađena u 11. st. Sadašnji pravokutni oblik s upisanom apsidom dobila je u 17. stoljeća i dugo je bila župna crkva. U njoj se bogoslužje održavalo do 1820. Danas je vidljivo samo pročelje, sjeverni vanjski zid i temelji apside.

Pretpostavlja se da je luka za vrijeme bizanta nazvana Svetih četrdeset (mucenika), toponima koji se održao i do danas, jer je cijeli lokalitet poznatiji kao Santi Quaranta.

Novigradski biskup Eusebio Caimo 1622. godine naredio je da se izvana ožbuka i oboji te da se na vrh postavi visoki križ, da postane orijentacijska točka pomorcima.

Etimologija lokacije iznenađujuća je i neobična za istarsko podneblje: Santi Quaranta (Četrdeset svetaca) naziv je koji se odnosi na četrdeset mučenika iz Sebaste, mjesta u nekadašnjoj Armeniji, danas grad Sivas u Turskoj. Unatoč činjenici što je car Zapadnog Rimskog Carstva Licinije, združeno s carem Istočnog Rimskog Carstva Konstantinom Velikim 313. godine proglasio Milanski edikt kojim se zabranjivao progon kršćana, ipak je kasnije pokrenuo novi progon. U Sebastu uhitio je 40 vojnika-kršćana XII. rimske legije Fulminate. Kako se nisu htjeli odreći vjere, svi su okrutno smaknuti: 9. ožujka 320. pomrli su nagi u zamrznutoj bari kamo su bili stjerani u studenoj zimskoj noći.

Kaštel Rašpor

U srcu Ćićarije, na stožastoj uzvisini, na nadmorskoj visini od 830 metara, nalaze se ostaci srednjovjekovnog kaštela. Zbog strateške važnosti nazvan je "ključem Istre".

Danas ostaci ne odaju tragove slavne prošlosti kaštela, možda i rimske postaje, a borova šuma prekriva i teren na kojem je bila smještena prapovijesna gradina. Oko 1000. godine u franačko doba zbog strateškog položaja dobiva na značaju, a u 13. st. postaje sjedište kapetana, vojnog zapovjedništva preko kojeg su Mlečani osiguravali sigurnost Istre. Godine 1511. mletački rektor preseljen je u Buzet, a kaštel je ostavljen zubu vremena.

Smatran je najvažnijom utvrdom sjeveroistočne Istre.

U nekoliko je navrata temeljito rušen i ponovno građen. Zna se da je u 6. stoljeću u utvrdi bila bizantska vojna posada. U 9. stoljeću Rašpor su zauzeli i srušili Franci da bi početkom 11. stoljeću izgradili novu utvrdu. Slijedi vladavina Akvilejskog patrijarhata. Godine 1358. grof Menhard (Majnard) VII. Gorički utvrdu je dao u miraz sestri Elizabeti, supruzi kneza Jurja Krbavskoga, a 1394. rašporsko je vlastelinstvo dano u zalog Menhardovoj kćeri Ani kao miraz pri udaji za krčkoga kneza Ivana Frankopana. Utvrda je 1402. godine s gospoštijom prodana Veneciji. Tada postaje sjedište kapetanata (Capitanato di Raspo).

Ostalo je poznata povijest.

Kaštel Ružar

Iznad uske doline Krvar, lijevog pritoka Mirne, nedaleko Vižinade, nalaze se ruševine kaštela Ružara (tal. Rosario ili Rosariol), a lokalitet je poznat i pod imenom Vižinal ili Stara Vižinada (tal. Vizinal ili Visinada Vecchia). Ružar se nekoć nalazio na dobrom strateškom položaju između Vižinade i Motovuna. Razvio se iz gradinskog naselja, dok je za vrijeme rimske vlasti dijelom napušten zbog seljenja stanovnika u nova naselja bliže Mirni. U srednjem vijeku razvilo se u utvrđeno naselje koje ime dobiva po crkvi Gospe od Ružarija (Gospa od Krunice).

U pisanim se izvorima prvi put spominje 991. godine, zatim 1063. kada je u vlasništvu istarskog markgrofa Ulrika. Njegovi nasljednici početkom 11. stoljeća. u Ružaru osnivaju benediktinski samostan. Godine 1285. stanovništvo i redovnike desetkovala je kuga, pa je samostan ubrzo ukinut.

Godine 1402. Ružar je zauzela i srušila mletačka vojska, potom su ga u protunapadu zauzele i obnovile habsburške snage. Godine 1412. ponovno su ga osvojili i porušili Mlečani. Ubrzo nakon toga Ružar i okolicu zahvatila je epidemija malarije pa se preživjelo stanovništvo iselilo u sigurniju i zdraviju Vižinadu. U kasnijem propadanju Ružara, koji se počeo nazivati Stara Vižinada.

Kaštel Guran

Srednjovjekovno naselje Guran u blizini Vodnjana prvi se put u povijesnim izvorima spominje 1150. godine. Mali se zaseok Guran nalazi pokraj ceste prema Barbanu, a sa sjeverne su strane ceste ostaci starog Gurana. Temeljito se istražuje od 2001. godine.

Čini se da je Guran nastao krajem 8. stoljeća nakon franačkog osvajanja Istre. Potpuno je napušten nakon kužnih epidemija tijekom 13. ili 14. stoljeća. Jedna je od rijetkih uspomena na to nekad veliko i utvrđeno naselje i stancija što se nalazi južno od naselja i lokalne ceste, a pokraj crkve Sv. Šimuna. Donedavno se vjerovalo da je Guran nastao na ostacima kasnoantičkog naselja. Međutim to nisu do kraja potvrdila novija revizijska arheološka istraživanja.

(Arhiva Glasa Istre)

Otkriveni su ostaci srednjovjekovnog Gurana, naselja ovalnog tlocrta i opasanog suhozidnim megalitskim bedemima, koje je nastalo neovisno o negdašnjim rimskim gospodarsko-ladanjskim zdanjima. U cijelosti je otkopan sjeverni potez bedema s monumentalnim vratima te dijelovi zapadnog i istočnog bedema koji se naslanjaju na njega.

Otkriveni su i obnovljeni ostaci brojnih crkava koje su izgrađene izvan bedema. Najveća je trobrodna četverokutna bazilika nepoznatog titulara.

Povezane vijesti

• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• Kašteli - kameni svjedoci istarske povijesti koji čuvaju tisućljetne tajne