Na Art forumu gostovao Nikola Faller: Umjetnik kao glumac, redatelj i šaman

(Snimio Ian Tataj)

Preksinoćnje je, ovoga ljeta najtoplije srpanjsku noć dosad u sugestivnom vrtu Gradske radionice u Puli, održan treći ovogodišnji Art forum čiji gost bio hrvatski land art umjetnik, magistar kiparstva Nikola Faller koji je 2006. godine osnovao kiparsku koloniju SLAMA koja se u međuvremenu razvila u međunarodni SLAMA – Land art festival.

U Art forumu sudjelovali su i Marijan Sinošić koji je pozdravio sve prisutne u ime Gradske radionice, Žaklina Dimovska te povjesničar umjetnosti Mauro Bortoletto, koji je bio svojevrsni moderator razgovora.

- Skupili smo se tu zbog meni dragog prijatelja, no puno bitnije, vrsnog umjetnika, Nikole Fallera, koji se nedavno vratio iz Indonezije gdje je istraživao procese umjetničkog stvaranja, kazao je Sinošić, prepustivši riječ Bortolettu.

Potonji je prije svega predstavio koncept land arta kao takvog; pravac koji se javio tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, i koji je kao umjetnički pravac bitno različit od drugih vrsta stvaranja.

- Land art umjetnici se ne vežu sa svojim "proizvodom", jer se njihova umjetnost radi u prirodi - s prirodnim materijalima poput slame, pijeska, zemlje, ili leda. Ti materijali ne traju, a ujedno, sve više ima i izrazito ekološki, čak i aktivistički motiv, uputio je Bortoletto, da bi potom dao riječ Falleru, koji je pozvan da prezentira svoj put ka otkrivenju land arta.

- Rođen sam u gradu, ali sam odrastao na selu u Baranji, kad je moj otac ondje odlučio kupiti imanje - tako sam imao priliku stupiti u kontakt sa zemljom i njenim materijalima. Studirao sam kiparstvo, a po završetku studija, u radu s učenicima dobio sam ideju da odemo raditi umjetnost u žitu. Tako su nastale skulpture od slame. U neka starija doba, to se radilo u vidu zahvale seljaka za dobru žetvu.

Ubrzo nakon toga, osnovao sam kiparsku koloniju SLAMA, koja je kulminirala ne samo stvaranjem skulpture od slame, već spaljivanjem iste, objasnio je umjetnik, te dodao kako se i samo spaljivanje efigija i raznolikih skulptura, među antičkim narodima pojavilo kao čin duhovnosti, odnosno religije - kao način komunikacije s božanstvima. Međutim, unatoč tendencijama drevnih naroda, Faller je svoje stvaralaštvo na neki način koncepcijski osuvremenio, kaže.

Naime, krenuli jesu s pričom spaljivanja, ali s vremenom je Nikola shvatio da je cijeli proces moguće pretvoriti u perfomans, pa se tako, prije samog čina znaju desiti fire showovi ili njegovi plesovi. Poput nekog šamana, glumca, ali i redatelja on je u potpunosti unesen u rad, kao sudionik, ali i organizator svojeg festivala.

- Vatra je samo jedan od procesa, a ne kraj stvaralaštva. Označava li ona tranzitornost?, upitao je retorički Bortoletto, na što je Faller rekao da je to ne samo destruktivno, već i čin posvećenja za neke stare, ali i postojeće narode.

Žaklina Dimovska nadovezala se govoreći o ritualima s vatrom među hinduistima, koji imaju 178 ceremonija kroz godinu, a vatru doživljavaju kao simbol pročišćenja. Prije svoje Nove godine, imaju ritual paljenja kojim osiguravaju da će nova godina biti dobra. Uostalom, ukazala je i na to da hinduisti kremiraju svoje pokojnike.

- Drago mi je da se Nikola u svom stvaralaštvu dotakao i ovoga čina, da radi to s velikom energijom i ljubavlju, i živi od toga.

Bortoletto je kazao da je vatra "topao medij koji podsjeća na praiskonski moment", na što se Faller složio, kazavši kako je "ljudska civilizacija krenula s vatrom".

- Slama i vatra su tisućljetni dijelovi ljudske civilizacije, sastavni dio ljudskog života jesu ognjište i rituali s vatrom.

Svaki land art festival SLAMA, a ove je godine već 18. po redu, kulminira tradicijski upravo spaljivanjem velikog slamnatog kipa/skulpture. Faller je čest gost i u Istri, pa se tako njegov rad, i konačan čin paljenja, mogao dosad vidjeti primjerice, na nekolicini Legendfestova u Pićnu, potom Motovunu, na Velom Joži, u Medulinu, pa čak i na pulskim Valkanama prije nekoliko godina.

Nakon pokretanja svojeg najreprezentativnijeg, recimo to tako, oblika stvaralaštva, Nikola je bivao 2009. godine pozvan u Quebec, gdje se pak okušao u skulpturi od leda, a kasnije je otkrio crtanje na pijesku - crta velike mandale, najčešće uz sprudove, tik uz more ili druge vodene površine.

- Zaljubio sam se u crtež na pijesku, koji je po meni najbolje platno. Pijesak je od svih medija onaj koji najkraće traje, i to crtežima daje posebnost, kaže Nikola Faller, te objašnjava da svoje ogromne mandale radi poput "ljudskog šestara"; zabije štap, vezan za konop, i kruži oko te točke da bi postigao geometrijski točne crteže.

- Inspirirala me sakralna geometrija - radim kružnice, koje predstavljaju mikro/makrokozmos. Unutar gabarita kružnice krenem u proces geneze, flowa, improviziram dodatne elemente, kaže umjetnik.

Kao i u slučaju vatre, primjerice, njegove mandale ubrzo bivaju progutane od strane mora i elemenata, nestaju netragom. Žaklina Dimovska je tako upozorila da u domovini mandala, pri indijskim budistima, one uistinu nisu ondje da ostanu, već ih se može cijelu noć crtati, da bi ih se uništilo pri svitanju - baš kao što Faller to dopušta da priroda učini s njegovim radovima.

Faller je pokazao i još nekoliko vrsta stvaralaštva, poput one gdje s grabljama poput zen vrta uređuje lišće na travnjacima i u parkovima, i zaključio da se osjeća kao da uvijek radi s osnovna četiri elementa, vatrom, vodom, zrakom, zemljom.