dramska i plesna radionica za starije
FOTOGALERIJA / Čovjek nikad ne treba do kraja odrasti nego uvijek treba zadržati malo djeteta u sebi
Od listopada prošle godine u zgradi Istarskog narodnog kazališta djeluje radionica, koja se pretvorila u zanimljivu družinu mahom umirovljenika i osoba starijih od 60 godina. Kada se pojavila ideja da se ovako nešto pokrene bilo je pitanje hoće li se netko odazvati, no odaziv je bio i više nego dobar - do te mjere da nisu mogli primiti sve koje su htjeli.
- Ušli smo u to kao eksperiment koji možda preživi, možda ne, ali prihvaćen je jako dobro, ističe Andrea Gotovina koja radionicu vodi uz Marijanu Peršić i Luku Mihovilovića. Na radionici ima 32 polaznica i polaznika iako nikad nisu u punom sastavu.
Umirovljeni ali ne miruju
U kazalištu je već postojala dramska i plesna grupa za odrasle no među njima su bile osobe starije životne dobi što zahtijeva malo drugačiji pristup.
- Razmišljali smo kako tim ljudima starije životne dobi koji žele aktivno sudjelovati omogućiti rad, a da se taj rad prilagodi, bude prihvatljiv i ne postavlja fizičke izazove ili nemogućnosti koje nisu potrebne, kaže Gotovina. Tako im je došla ideja za radionicu, a budući da nisu imali grupu koju bi zajednički vodili su se početkom rujna prošle godine odlučili na eksperiment usmjeren na ljude starije od 60 godina koje bi uključili u kazališnu radionicu.
Taj se projekt pokazao iznimno uspješnim i u njemu su spojili pokret, glumu, verbalno izražavanje i neverbalno kazalište, pa osim što oni uče polaznike, voditeljice uče puno od polaznika kroz njihove povratne informacije dok oni koji dolaze na radionicu sve zadatke objeručke prihvaćaju i bacaju se u te izazove.
Marijana Peršić priznaje da nisu imali velika očekivanja, no, toliko je to odjeknulo, toliko ih je puno bilo zainteresirano da su u kratkom roku popunili grupu, a od svih onih koji su još zvali zapisali su podatke za slučaj da netko odustane ili otkaže.
- To su ljudi od kojih možda neki jesu u mirovini, ali ne miruju nego su stvarno aktivni i s te strane može se puno naučiti od njih u smislu da se zadrži ta energija jednom kada se dođe u njihovu dob, kaže Peršić. »Prva ideja je bila prezentirati im naš rad kroz naše vježbe i zadatke da steknu dojam što je to.
Dobili su šarolike sadržaje i što se tiče i plesnog i koreografskog i dramskog dijela da bi kroz igre, vježbe i improvizacije stekli dojam o čemu se tu radi i kako. Sad već pomalo tražimo neke strukturiranije elemente da vidimo što ih potiče i što bi htjeli. Što se tiče zadataka sve su to istraživanja u kojima oni rade kroz male priče, stvarajući likove i određujući prostor i vrijeme njihovih radnji kroz elemente sukoba ili pamćenja određenih pokreta, koreografije. Imaju dosta izazova, od pamćenja do stvaralaštva i koordinacije, a svi ti elementi preklapaju se kroz zadatke koje radimo«, objašnjava Marijana Peršić.
U jednoj vježbi dobili su rečenice određenih likova i trebali su osmisliti situaciju, kao pisac koji to stvara u glavi ili redatelj koji mora to postaviti na sceni, kao i glumački.
Slobodan pristup tijelu
Možda će od svega toga što radi ispasti neka završna prezentacija, je se ide u tom smjeru, no možda će se, kako ističe Gotovina, netko prepoznati u drugim ulogama, pa ako netko ne želi glumiti možda će dati ideju za kostime ili će se netko možda ponuditi da pušta glazbu tako da ako ne osjećaju potrebu ne moraju biti na sceni, izgovarati tekst ili izvoditi pokret.
- Osamdeset posto načina na koji pristupamo tijelu je slobodan i kreativan fizički izričaj putem vođenih improvizacija, zadataka i nekakve eksploracije tijela. To mogu biti zadaci da zamišljamo da nas nosi oblak ili zadatak u kojem su nam zglobovi povezani koncem pa nas netko pomiče kao marionete.
Na taj način svatko je vlasnik svoga tijela i ne može mu se dogoditi nešto neočekivano ili iznenađujuće jer se kreće i stvara u odnosu na svoje mogućnosti, kaže Gotovina koja koristi metode suvremenih plesnih tehnika na način da se stvori niz pokreta i radnji koji nisu fizički zahtjevni ali su im izazovni u smislu da postoje elementi u vježbi koji će im testirati ravnotežu itd. Te iste ili slične vježbe radi i s drugim grupama, ali je pristup vježbi, očekivanju od vježbe ili njen cilj drugačiji. »Ako mi je u radu s 17-godišnjakom koji se priprema za akademiju cilj da on stisne trbuh, ima kontrolu nad tijelom ili da mu poleti noga, ovdje je cilj da osoba osjeti pravac, da se istegne u stranu itd. U radu sa starijim osobama koristi se slična vježba, ali postavljamo druge ciljeve«, objašnjava Gotovina.
Ta je radionica na koncu postala i mjesto okupljanja i druženja.
- Oni sprijateljili, možda će otići i na neki ručak ili kavu, dogovaraju se tko s kim ide večeras na predstavu, a počeli su više pratiti i kazališni program… A i puno više baka je preuzelo inicijativu vođenja unuka na predstave, kaže Gotovina kojoj je taj zadnji dio posebno lijep.
To se vidjelo i na radionici u utorak ujutro gdje su sve polaznice, uz jednog polaznika, ukupno njih 18, sudjelovale i komentirale ono što su vidjele i čule kako od svojih kolegica tako i od Marijane i Andree koje su ih usmjeravale. »Mi smo tu da nas vi vodite. Treba se otvoriti i pustiti i sa svima se spajati«, komentirala je jedna polaznica. Tako je i bilo - opušteno i povezano. Nakon stresova koje su imale na poslu ovo im je jako relaksirajuće, osjećaju se slobodne i opuštene i zato mogu doći do izražaja, a usput i jedna drugu podržavaju.
Život se nastavlja dalje
Među polaznicama je Dorina Vlakančić, pulska slikarica koja se prijavila na ovu radionicu jer joj je odavno bila želja isprobati »daske koje život znače«.
- Imala sam priliku na poziv glumiti u jednoj kratkoj predstavi pred dvije godine u Amsterdamu i to mi je pružilo takvo zadovoljstvo i toliko sam otkrivala o ljudima s kojima sam radila i sebi samoj da kada sam čula za ovu radionicu rekla sam da idem isprobati što se može napraviti. Jako sam zadovoljna zbog toga što svaki put stvarno odem s novim iskustvom. Mislim da ovo jako širi maštu, da je jako maštovito i puno dublje nego što sam očekivala na početku. Svi koji su ovdje rade s punim srcima, naši voditelji su krasni, totalno fokusirani i daju nam sve svoje znanje i mi uživamo u međusobnom radu, kaže Vlakančić. Ona je jako ponosna na Pulu i INK koje je krenulo s ovakvim projektom jer to smatra jako progresivnim.
Ante Vrsaljko je nakon suprugine smrti tražio način kako da sebe na neki način održi »živim« jer kao što kaže, njegov život se nastavlja dalje.
- Ja ovo prihvaćam sve kao dječju igru jer mi, ovako ili onako, smo pomalo i djeca. Mislim da je to dobro jer čovjek nikad ne treba do kraja odrasti nego uvijek treba zadržati malo djeteta u sebi, smatra Vrsaljko, koji je davno profesionalno glumio u INK-u i u Šibeniku.
Jako je zadovoljna Irene Rigo jer pokret koju je zanimao pokret koji je ovdje zastupljen u dovoljnoj mjeri, kao i dramski dio koji ju je totalno preuzeo.
- Moram zahvaliti INK-u da su omogućili ljudima u najljepšim godinama da se priključe jednoj ovakvoj radionici. Ovdje se lijepo družimo, upoznajemo se i učimo neke dramske vještine i pokrete. Jako se dobro osjećamo jer su nas primili kao u jednu kazališnu obitelj, veoma domaćinski se odnose prema nama, uključuju nas u sve moguće aktivnosti kazališta, obavještavaju, drže nas u tijeku, ističe Rigo i dodaje da se u tim radionicama ponovo pobuđuje njihova maštovitost i kreativnost.
Izlazak izvan zone komfora
Za Vesnu Vujačić ovo je bilo nešto potpuno novo jer njen posao nije nikad zahtijevao da javno govori jer je uvijek radila u administraciji u nekom ćošku.
- Za mene je to širenje mojih osobnih granica. Možda sam se najviše zbog toga uključila. Htjela sam razviti dio ličnosti koji se do sada možda nije imao prilike pokazati, a možda negdje čuči. Kolege i voditelji su fenomenalni i vidim u tome samo jednu pozitivu, zadovoljno komentira Vujačić.
Denise Vojvodu-Škrobe zanimalo je kreativno izražavanje, a do sada se nekako uvijek vidjela u pisanju pa je htjela izaći iz zone komfora i probati nešto sasvim novo, a to su plesni pokret i drama.
- Ove radionice, i plesne i dramske, su iznad mojih očekivanja. Tako su dobro vođene da otkrivamo mnogo toga o sebi. Sve vježbe imaju i taj introspektivni karakter što mi jako odgovara, oduševljena je ona.
Ljubomira Radolović došla je na ovu radionicu iako nije znala o čemu se radi.
- Nas četiri ili pet žena smo si dale podršku i otišle vidjeti o čemu se radi. Stvarno sam oduševljena, i sa atmosferom i s radom. Jako je dobra ideja da se netko sjetio na nas starijih od 60 godina. Kod mene je dobro što sam obnovila odlazak u kazalište nakon ove epidemije, a sada vodim i svoju unuku u kazalište, kaže Radolović koja je radila u zavodu za javno zdravstvo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
