U prepunom prostoru Sveučilišne knjižnice u Puli, preksinoć se održalo predavanje povjesničara Hrvoja Klasića pod nazivom "Budimo realni – tražimo nemoguće. Studentski pokreti 1968. godine". Klasić je doktorirao na temu zbivanja ‘68. te je upravo svoju doktorsku disertaciju predstavio na vrlo posjećenom javnom predavanju.

Potresna godina

Godina 1968. je godina koja je potresla svijet. To je godina kad je ubijen Martin Luther King, godina je to kad je ubijen Robert F. Kennedy, a kako kaže povjesničar, "godina je i Vijetnamskog rata i poznatog pokolja američke vojske u jednom selu koje dodatno demoralizira istoimeni rat, godina je to Praškog proljeća, godina je to kad se u Francuskoj tresu noge Charlesu de Gaulle-u. Godina je to i kad su rođene mnoge poznate osobe, na primjer, naš pjevač Alen Vitasović i nogometaš Davor Šuker, ali mislim da to neće biti tema večeras".

- Zašto uopće 1968.? Mnogi će reći burna godina, u povijesti bilo je puno prijelomnih godina ali nijedna nije ostavila trag kao 1968. Ova je godina bila početak novog doba, a to je doba u kojem su prvi put u povijesti mladi ljudi odlučili igrati važnu ulogu u svijetu u kojem žive. Napomenut ću da 1968. godina nije od onih godina koja počne 1. siječnja i završava 31. prosinca, ova je godina počela ranije i završila kasnije. Ovih se godina rađa nova generacija ljudi koja, za razliku od svojih roditelja, nije zadovoljna u svijetu u kojem žive. Uzmimo za primjer nekog rođenog u mom rodnom gradu Sisku 1920. godine, nekog tko odrasta u najsiromašnijih zemalja u Europi – u Kraljevini Jugoslaviji. Bolovanje, godišnji odmor, topli obrok, ljetovanja, zimovanja, struja, voda, a da ne pričamo o školovanju djece – toga gotovo i nema. I na svu tu muku još i dođe Drugi svjetski rat. I sad zamislimo tu osobu 15-ak godina kasnije, dakle 60-ih godina on ili ona ima oko 40 godina, u najboljim je godinama. Ta osoba živi u društvu kakvo nije mogla sanjati 1920-ih. Zato će se i dogoditi da, kad studenti počnu protestirati, starijoj generaciji neće biti jasno zašto se mladi bune. Jer na te godine svatko gleda iz svoje perspektive, istaknuo je Hrvoje Klasić.

Osim o samoj povijesti, Klasić se osvrnuo i pop-kulturu koja je korjenito promijenila svakodnevnicu 60-ih godina.

- Tih godina rock&roll se mijenja. Više to nisu pjesmuljci, pojavljuju se Jimy Hendrix, Bob Dylan. Do 50-ih godina prevladavaju vesterni, mjuzikli, određene drame, a odjedanput se pojavljuju novi filmovi koji po prvi put počinju preispitivati društvo - »Ceste« ili »Bonnie and Clyde«. To je bio svojevrsni šok. Po prvi put u povijesti mladi, naročito muškarci, puštaju duge brade i kose, tetoviraju se, što je bilo nezamislivo generaciji njihovih roditelja, objašnjava Klasić.

Između ostalog, spomenut je i prva pojava ženskog feminizma tih godina, kad su muževi i očevi morali otići u Drugi svjetski rat, dok je sve drugo ostalo na ženama, odgoj djece, kućanstva, trgovine. Kad su se muškarci vratili iz rata, opet su žene dobile sporedne uloge kućanica, ali položaj žena više nikad nije isti. Tu se bilježi i prvi ustanak Afroamerikanaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Sve to pokazuje da 60-ih godina vrije na svim društvenim razinama. Mnoge zemlje dobivaju neovisnost od svojih kolonizatora, poput Afrike, Azije i tu će Jugoslavija odigrati važnu ulogu u pokretu Nesvrstanih.

’68. u Jugoslaviji

- Period Jugoslavije je bio period kad smo bili zaista bitni i kad nas se pitalo za savjet u New Delhiju, u Pekingu, ali i u Washingtonu. Ali bolje da je ovako, kad za nas nitko ne zna i da se ponašamo kako drugi hoće, kroz smijeh kaže Hrvoje Klasić.

Kroz predavanje je istaknuo kako npr. u Poljskoj i Španjolskoj 1960-e nisu bile toliko burne kao kod nas.

- Ono što se događalo u Jugoslaviji bilo je puno bliže što se događalo u Parizu tada. Ono što se događalo u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu odgovaralo je gotovo identično onome što se događalo, primjerice, na Sorbonni u Parizu. Jedan od razloga tih događanja u Jugoslaviji bio je i financijski slom države koji se upravo tih godina počeo osjećati. Devedeset posto direktora u tom periodu su imali samo osnovnu školu, ali su bili branitelji. Imali su privilegije i mogli su dobiti direktorsku poziciju zato što su bili na Sutjesci na Neretvi. Srećom da toga više nema, pa je dobro, ponovno u ironičnom tonu objasnio je Klasić burne godine bivše države.

- Spremni smo za napad izvana. Ali što ako dođe do napada iznutra?, retorički se pitao povjesničar, potaknuvši gromoglasni pljesak.

Povezane vijesti

• "BIJELO NA CRNO" Hrvoja Klasića u Rojcu
• LJEVICA U HRVATSKOJ NE POSTOJI, A DESNICA NE MOŽE BEZ JUGOSLAVIJE: Komunizam vas ne gura da postanete zločinac, a fašizam je sam po sebi zločinački!
• Klasić predstavio seriju “NDH”, HRT odbacio navode o “bunkeriranju”